Nastavnička pitanja

Dnevnik nastavnice

E, moja profesorice, da ti se vratiti da vidiš...

Anera Zagrljača

24.05.2021

Na času muzičke kulture igra Žaba i roda. Čitam opis igre u udžbeniku. Uzdahnem i objašnjavam sigurnu varijantu koju sam osmislila. Zabavno je.

Ilustracija: New Africa / Shutterstock.com

Ponedjeljak, 17. maj

Dobro jutro, đaci!

Dobro jutro, učiteljice!

Jeste li se odmorili? Nadam se da ste lijepo proveli Bajram.

A onda kreće salva: Ja sam išao kod dede i nane; Zaradio sam 100 maraka; Išla sam u Sarajevo kod tetke...

Iznad maskica se cakle tople okice mojih prvačića. Kako koji dolazi u dvorište, stane na tačkicu, označeno mjesto za stajanje na dozvoljenoj distanci od druge tačkice, pogleda oko sebe, mahne, dozove nekog od drugara i čeka. Nakon što se pozdravim s njima, priđem teškoj željeznoj kapiji i pozdravim roditelje. Radim više od dvadeset godina u nastavi i uvijek se trudim biti ljubazna i strpljiva s njima. Ne znam zašto, valjda me odgojili tako da svakom ponudim toplu riječ i osmijeh.

Prilazim prvom djetetu držeći toplomjer: Idemo sada, a ono zavrće rukave. Istina, poneko ispruži dlanove, jer su to prve dvije stvari koje su naučila otkako su pošla u školu – mjerenje temperature i dezinfekcija ruku.

Kad izmjerim temperaturu klimnem glavom, i oni jedno po jedno ulaze u školsku zgradu – staru austrougarsku kasarnu koju godinama krpimo pišući projekte i javljajući se na svaki mogući javni poziv. Na ulasku dežurni nastavnik popršće ručice dezinfekcionim sredstvom. Svako revnosno trlja ruke pazeći da pokvasi i između prstiju. Ima onih koji su alergični na sredstvo ili neki njegov sastojak i nikad ne zaborave reći da im se ruke ne prskaju. Penjem se uz stepenice na drugi sprat, maska me guši, puna četiri dana je nisam nosila, osim u prodavnici, i svakog mi ponedjeljka iznova bude naporno popeti se na posljednji sprat uz stepenice. Kad izađem na vrh, malo spustim masku na bradu i udahnem par puta duboko.

Čim su ušli u učionicu sjedaju na mjesta, skidaju maskice i stavljaju ih na podlakticu. Veseli žamor govori mi da su se poželjeli.

Danas si baš lijepa, učiteljice, kaže A.

Ona je svaki dan lijepa, dodaje K.

Hvala na komplimentima dragi moji. I vi ste mi lijepi, uzvraćam.

Taman kad pomislite da ste pogriješili profesiju, kad vam je preko glave i ministarstva i pedagoškog zavoda i reformi i metodologija, dobijete novu generaciju prvačića i procvjetate. Njihova ljubav ugrije vas i umota u oklop, tako da se od vas odbijaju svi nametnuti pravilnici, nove administrativne norme, kojekakvi beskorisni projekti, i opet se uzdignete u nebo.

Svaki ponedjeljak počinjemo državnom himnom. Ruka na prsima i svečani pogled prema zastavici zalijepljenoj pored table. Njihova odanost i svečanost toliko me osnaži da je nijedan non-paper ne može dotaći. Džaba sve – ja sam nepopravljivi patriota.

Onda počinje nastava. Moja smjena počinje svaki dan u 10:15 sati. Jutros sam rano ustala. Poslije jutarnje molitve, moj svakodnevni ritual je kahva, planiranje, pripreme za današnji dan... Nekako volim pripreme za nastavu raditi ujutro. Već desetak godina radim ih u elektronskoj formi. Nažalost, moj vid je stradao, te se dioptrija mijenja na godišnjem nivou. Prednost elektronskih priprema je u tome što možete koristiti opciju copy – paste, te ne morate iznova pisati propisana zaglavlja sa općim podacima i imate više vremena za sam sadržaj. Ko god kaže da je nastavna priprema šablon i da se radi ne vodeći računa o pripremi, vara vas. Ona je osnov za školski dan, a informacione tehnologije pružaju mogućnosti korištenja brojnih metoda, postupaka, oblika rada, nastavnih sredstava. Često se sjetim svoje profesorice metodike ondašnjeg poznavanja prirode i društva, koja nas je poučila da napravimo kvalitetne pripreme tokom prva četiri razreda i kasnije ih samo uređujemo. E, moja draga profesorice, da ti se vratiti na ovaj svijet da vidiš šta su od nas uradili! Tokom 23 godine radnog staža nisam mogla iskoristiti veći dio priprema za narednu generaciju. Taman pomislimo da ćemo krenuti naprijed, a obrazovne vlasti nametnu nešto novo. Najviše frustriraju jednokratni projekti – organizacija, vladina ili nevladina, obrazovna ili slično, uradi projekat, ponudi novac za njega, a ovi gore objeručke prihvate i projekat traje dok traju sredstva, uglavnom jednu školsku godinu. Kunem se da nemam pojma koliko certifikata s različitih treninga imam.

Izašla sam iz kuće u 9:30 – trebam isprintati i kopirati nastavne listiće. I sad sam u učionici. Čekam da se namjeste, prestanu razgovarati i da počnem. Naučili smo sva slova i upoznajemo abecedu. Ima još onih koji nisu sigurni koje je koje slovo, ali sve će to doći na svoje. Pola sata prođe brzo i rijetko uspijem stići sve planirano, a svaki učitelj ima čip koji ga programira da se planirano mora ostvariti. Ove godine s 30 minuta i drugim izazovima posebno je teško.

Drugi čas je provjera znanja iz moje okoline, tematska cjelina: Biljke i životinje. Ljudi moji, raditi provjeru s prvačićima – to vam je pravi Sizifov posao. Dok objašnjavate zadatak dvoje nije zašiljilo olovku, trećem se ide u WC, najmanje troje je počelo bojiti sličice iz trećeg zadatka, dvoje samo što nije zaplakalo jer: Ja ne znam... Treba strpljenja i snage. Polahko ih upućujem: Na linije napišite svoje ime. Pogledajte slike drveta i psa: prisjetimo se koje dijelove ima drvo, a koje pas. Ako ne znate napisati cijelu riječ, može samo prvo slovo... Pogledam po razredu, a moj učenik otvorio udžbenik na stranici na kojoj se nalaze slike kao u zadatku i prepisuje. To je varanje, a ti si pošten, nisi varalica, upozoravam kroz smijeh, a pomislim: Super, on zna gdje se nalazi ova lekcija.

Nekako uradismo provjeru, sudeći po letimičnom pregledu veoma dobro. U učionicu ulazi vjeroučiteljica. Izvinjavam se što sam se zadržala i izlazim. Na vratima me zaustavlja A. i kaže: Učiteljice, vidio sam gdje je tvoja kuća, dolazio sam kod tvoje komšinice i ona mi rekla. Šta odgovoriti?

Izlazim u improvizovanu zbornicu – malu učionicu koja nije bila adekvatna za izvođenje nastave u vremenu pandemije, pozdravljam kolegice, sjednem na stolicu... Moram napisati obavijest za roditelje na Viber grupi za fotografisanje: Poštovani roditelji! Planirano fotografisanje će se obaviti sutra, utorak, 18. maj, sa početkom u 11:00 sati... Hvala Bogu, svi su danas prisutni, ne moram pripremati materijal za slanje. Kad ima odsutnih učenika, potrebno je pripremati materijale koji im se šalju putem platforme Google učionica. Nije mi nikad bio problem naučiti sve što mi treba, ali kada nakon posla imate još jedan posao svaki dan, baš vas istroši.

Mlađa kolegica pita za savjet i rado joj ga dajem. Volim pomoći, pogotovo mlađim kolegama i kolegicama jer su mi još živi savjeti starijih kolega dok sam ja bila početnica u poslu.

Ispraćam djecu, grupica ide u produženi boravak, a ostali u koloni po jedan, uz razmak od metar i po, izlaze iz dvorišta i predajem ih mamama, nanama, sestrama, strini... Troje ide samo kući, stanuju niz ulicu i oni se obavezno jave. Poneko upita jesu li slušali, pozdravim se.

Putem do kuće razmišljam o sutrašnjem danu.

Kod kuće uobičajeno. Kiša pada i moja bašta će se preporoditi. Volim baštu, uzgajam povrće, cvijeće, imam mali travnjak, par voćkica. Tu punim baterije. Odrasla sam na selu, u skladu s prirodom, i moj refresh je šuma, livada, potok.

Pomislih da ću se odmoriti. Sa zadovoljstvom spremam ručak, mobitel skopčan na punjač u drugoj prostoriji. Nakon ručka pogledam – deset poruka na Viberu: Učiteljice, možete mi reći šta je za zadaću iz moje okoline?, Koliko novca da pripremimo za fotografije? (napisala na grupi sve), Joj, ja sam greškom poslala poruku, izvinite!... Ipak, bio je ovo solidan dan. Ne volim ponedjeljak – ako bude previše naporan, onda sam cijelu sedmicu umorna.

Sutra sam dežurna na hodniku od 7:00 sati i moram ranije leći.

 

Utorak, 18. maj

Prelazim preko gradskog mosta u 6:45 sati. Prohladno maglovito jutro, kapljice iz magle vlaže mi lice. Žurim. Uvijek žurim, mada ne kasnim.

Pred vratima škole stavljam masku, u holu kolegica koja dežura utorkom u prizemlju. Četiri dežurna nastavnika su na dva ulaza, mjere temperaturu i vrše dezinfekciju ruku. U školi miriše na bolnicu.

Penjem se na posljednji sprat i zauzimam mjesto na sredini dugačkog hodnika. Očekujem prve đake, da se lijeno i sanjivo popnu uz stepenice i kroz masku promrmljaju: Dobro jutro. Na ovom spratu su odjeljenja razredne nastave – po dva prva i treća, te jedno peto i jedno odjeljenje sedmaša. Oni kao uljezi u tuđem svijetu nekako svisoka gledaju nas učiteljice, a ja se namjerno pozdravljam sijajući od srdačnosti. Ma volim svu tu djecu, bila ona starija ili mlađa, samo ponekad moram trenirati strogoću ako zaborave na pravila. Uskoro počeše pristizati maleni. Zvonkim glasom pozdravljaju, otpuhnu na vrhu stepenica i pravac učionica. Odmah škola oživi, a ja se potpuno razbudim. Obiđem ih sve, ponešto upitam, opomenem ponekog i opet na mjesto. Tu na dijelu predviđenom za dežurnu nastavnicu nalazi se klupa. Školski projekat interaktivne klupe u hodnicima. U obliku klavira, otvorene knjige, police s knjigama, obojene živo, mame sebi u krilo. Do juče su se na njima sastajale šaptalice, pisala zaboravljena zadaća, zagledale prve simpatije. Sada služe da dežurni nastavnici sjednu da se odmore.

Hodnici su prave male bašte, na svakom prozoru je cvijeće, svaku stepenicu krasi po jedna saksija, na podestu dva akvarija – jedan s ribicama, a u drugom kornjača. Sa stropova vise trake sa simbolima aktuelnog godišnjeg doba – djelo kolegica S. i J., vrijednih učiteljica. Proljeće je i na trakama su raznobojni cvjetići, između kojih je poneki leptir ili bubamara. Aparat za osvježenje prazan. Na vratima svake učionice proljetni kolaž. Po zidovima veliki panoi presvučeni bordo platnom. Zidove uz stepenice krase slike – umjetničke i didaktičke. Mislim da je svakom posjetiocu škole jasno da je rukovoditeljica žena.

Časovi se nižu, polusatni prođu kao tren, ali su svakako bolja alternativa od online nastave. Za vrijeme časova sam u zbornici – ocjenjujem jučerašnje radove učenica i učenika, upisujem podatke u dnevnik rada, sortiram radove i odlažem ih u fascikle. Na stolu uputa: U napomeni na stranici 130 upisati – Prema Odluci M. br. Ove godine stalne promjene načina rada i stalne upute dodatno iritiraju. Teška školska godina na svom je završetku, a još teža je činjenica što ne znamo kakva će biti sljedeća.

Deset je sati i moja dežura se približava kraju. Ispratismo prvačiće i ja siđoh u prostoriju za odmor da se osvježim. Za desetak minuta ću uvesti djecu.

Evo ih, nestrpljivi, obučeni kao da će na svadbu.

Zašto ste se tako sredili?, pitam.

Pa danas se slikamo. Kada će doći fotograf? Ja sam donijela novac. I ja, odgovaraju uglas.

Prilazi B.-ova mama i daje mi novac za fotografije, kaže boji se da će izgubiti, jer je ujutro u produženom boravku. Ulaze u zgradu nakon izmjerene temperature. Ulazim i ja za njima. U učionici odmah žamor i galama, pokazuju jedni drugima košuljice, haljinice, frizure. Odmah daju novac za fotografije. Prvi čas je matematika – računamo do deset. Vrednice rade, računaju, koriste prstiće, neki znaju napamet. Dolazi fotografkinja oko pola 12, namješta aparaturu, pozadinu, sjeda K. da probamo. Proba traje desetak minuta i on je nestrpljiv. Dojadilo mi je, je li gotovo? Svi me nasmijavaju da ispadnem ružan. Smijemo se obje. Izlazimo u hodnik, na stepenice. Treba ih poredati u skladu s važećim mjerama, a istovremeno da fotografija ispadne lijepa. Kasnimo sa izlaskom dvadeset minuta. Zvuk poruka na Viberu para uši. Užurbano pišem da smo se zadržali zbog fotografisanja i da ćemo ubrzo završiti.

Konačno, potpuno iscrpljena izvodim svoju malu ekipu i predajem ih roditeljima i u produženi boravak. Sjednem da se odmorim i opet zahvaljujem Bogu jer nema odsutne djece.

Kući dolazim već oko dva sata. Moram se odmoriti. Na Viber grupu Nastavničko vijeće stiže obavijest o protivpožarnoj obuci za nastavnike koja će se održati u četvrtak u fiskulturnoj sali u dva termina. Direktorica saopćava da ove godine neće biti simulacije vježbe, ali da đake moramo upoznati s protokolom.

Opet neko od roditelja pita za zadaću, oko fotografisanja, o nejasnoćama. Kolega na grupu Razredna nastava šalje link sa interesantnim alatima. Unosim u tabele na laptop današnje i jučerašnje opservacije za učenike. Potpuno iscrpljena, odlazim na spavanje.

 

Pročitajte i prethodne nastavničke dnevnike: Dženeta Ajanić — Nema veze, ne odustajem • Amila Islamović — Teško je, ali ili radiš čestito ili nikako • Saša Knežević — Samo u učionici svi imaju iste šanse, online je nešto drugo

 

Srijeda, 19. maj

Svanulo je proljetno jutro, ptičice pozdravljaju sunce, miriše svježa zemlja natopljena kišom. Uz jutarnju kahvu radim pripreme za danas. Taman kad sam završila, stiže poruka na grupu Nastavničko vijeće – Odluka da će se planirani dan školskog sporta zbog epidemiološke situacije organizirati kao nastavni dan. Ove godine djeca nisu imala nijedan vannastavni dan. Prošlih godina žalili smo se da ih je previše, a sad nam nedostaju. Nema priredbi, maskenbala, izleta, posjeta, izložbi, sportskih takmičenja... Samo izvještaji o broju zaraženih, preminulih, oporavljenih. Ne pamtim težu školsku godinu.

Deset je sati i ja sam u školi. Svraćam do oglasne ploče da vidim ima li šta novo. Uobičajeno, niko ne visi. Tako mi zovemo obavijest o posjeti savjetnika. Svake druge godine ocjenjuju nas savjetnici iz Pedagoškog zavoda. Naš savjetnik je naš kolega, prilično korektan i profesionalan, ali ipak... Nije jednostavno kad vam se najavi – stalno razmišljate imate li sve uredno, slaže li se godišnji sa operativnim, operativni sa izvedbenim, jeste li zaboravili popuniti neku rubriku, kakva vam je frekvencija ocjenjivanja, distribucija ocjena, imate li sve zapisnike u svim sveskama koje vodite – sveska vannastavnih aktivnosti, stručnog aktiva, individualizirani planovi i programi... Ponekad pomislim da se više bavimo administracijom nego administrativni radnici u nekim ustanovama. Stalno neki podaci, zapisnici, zabilješke... A i mi, vala, kao da svi moramo imati maksimalan broj bodova.

U zbornici kolege raspravljaju o profesoru Vedranu Zubiću iz Sarajeva. Izgleda da je tehnološki višak u školi, a svi znamo da je izvanredan. U našem kantonu postoji protokol za radnike koji nemaju normu. Znam kolege iz srednjih škola koje dopunjavaju normu u produženom boravku u našoj školi. E sad, zamislite profesora koji predaje stručne predmete u mašinskoj školi da dođe i provede dva sata s prvačićima u produženom boravku, igra se s njima, izmišlja aktivnosti da im popuni vrijeme dok roditelji ne dođu po njih! Težak je ovo hljeb, a vremena koja dolaze obeshrabrujuća su za nas prosvjetarke.

Izađoh u dvorište i vesele glavice učiniše da na trenutak zaboravim na protokole, Vedrana, savjetnike.

Dan protiče veoma dobro. Đaci su meni uvijek najvredniji srijedom. Ponedjeljkom su uspavani, utorkom se zagrijavaju, dok su srijedom i četvrtkom najzainteresovaniji za rad. Petkom su već umorni i jedva čekaju vikend. Učimo znakove na kraju rečenice. Poslije toga o tijelu, a onda likovno – crtaju kako su proveli Bajram. Svi su tu, radimo i razgovaramo. Uvijek volim da djeca rade aktivno, tj. da dok rade pitaju, opažaju, zaključuju. Nikad mi nisu lijegala odjeljenja koja slijepo slušaju šta im se kaže, odgovaraju kada ih se pita i govore kada im se dozvoli.

Vraćam se kući uobičajeno, oko jedan sat. Mobitel miruje. Nema poruka, poziva, ništa. Stalno provjeravam da možda nije veza loša. Ništa.

Već je noć, a ja ne mogu vjerovati da je ovo bio jedan sasvim miran dan. Prosto me strah. Još samo da unesem opservacije u tabele i mogu da se posvetim nekim ličnim stvarima. Sutra je novi dan.

 

Četvrtak, 20. maj

Jutros sam se uspavala, kiša pada i nikako mi se ne izlazi ispod toplog jorgana. Uobičajena jutarnja rutina. U dvorištu škole graja. Rasprava o zadaći. Čim priđoh, zavrću rukave. Neki su u kratkim rukavima. Prohladno je i ja ih pitam gdje su im jaknice. Ulazimo u učionicu. Odmah pitaju šta će raditi, hoće li imati tjelesni, idemo li u šetnju. Zbog epidemioloških mjera ove školske godine ne koristimo fiskulturnu salu. Sala zadovoljava standarde, ali su, prema mišljenju stručnjaka, svlačionice potencijalna mjesta zaraze. Jedini čas na kojem đaci imaju tjelesne aktivnosti je tjelesni i zdravstveni odgoj. Iznimno je važan za rani rast i razvoj, pogotovo u okolnostima u kojima sadašnja djeca odrastaju. Sjećam se da su se djeca u prošloj generaciji u prvom razredu bukvalno plašila lopte, a o preskakanju prepreka da i ne govorim. Ovi su mi aktivniji. Valjda su roditelji shvatili da su boravak na zraku i tjelovježba nezamjenjivi.

Čas tjelesnog izvodimo u dvorištu, a kada vremenski uslovi ne dozvoljavaju, u učionici. Veoma je teško osmisliti aktivnosti za tjelesni odgoj u opciji online nastave. Sjećam se snimaka nastavnika na YouTubeu s početka pandemije. Kod nas se od svega može napraviti cirkus.

Prvi čas je matematika. Vježbamo računanje do deset. Dobro im ide, neki se pomažu prstićima. Nakon malog odmora slijedi muzička kultura. Igra Žaba i roda. Čitam opis igre u udžbeniku. Uzdahnem i objašnjavam sigurnu varijantu koju sam osmislila. Svejedno, njima je zabavno.

Dok crtaju, pogledah kroz prozor. Kiša. A ja planirala ocjenjivati danas. Improvizujem, bacam lopticu, a oni hvataju i vraćaju meni. Učitelji su majstori improvizacije.

Zvoni za izlazak. Redaju se u hodniku na cvjetiće zalijepljene na podu. Cvjetići su na 1,5 m razmaka. Provjeravam da neko nije nešto zaboravio, jesu li maskice pravilno stavljene. Silazimo niz stepenice. L. uvijek silazi polahko, prvo jedna noga, pa druga do nje, pa priđe narednoj stepenici i ponovi isto. Uvijek se red prekine ispred nje. Ne požurujem je, pa ni djeca ne negoduju. U dvorištu ih roditelji čekaju s kišobranima. Kratko pozdravljanje . Nastavljam dalje u fiskulturnu salu – protivpožarna obuka. Ulazim uz izvinjenje jer kasnim 10-ak minuta. Mladi predavač prezentira sadržaj iz osnova protivpožarne nastave. Znam sve napamet – trokut gorenja, vrste zapaljivih tvari, podjela požara, postupci... Svejedno slušam pažljivo. A njemu nezgodno, valjda zato što smo učiteljice. Na grupu stiže link sa testom provjere znanja. Rješavam brzo i šaljem.

Danas su informacije za roditelje. Tačno u 18:00 sati otvaram dokumente sa opservacijama, te prosljeđujem Viberom zabilješke u protekle dvije sedmice. Imam sistem – podijelila sam đake u dvije grupe. Prve sedmice šaljem opservacije za devet učenika prve grupe, a naredne za devet druge grupe. Roditelji učenice Š. nemaju Viber aplikaciju. Njima pišem SMS poruke. Roditelji se javljaju, pitaju za nejasnoće, objašnjavam. Nisu svi ni online. Neki rade drugu smjenu i javit će se tek nekad u toku noći ili ujutro. Bitno je da su dobili moje zabilješke, a na pitanja ću odgovoriti ujutro. U početku su me stalno pitali za značenje neke od formulacija koje sam slala. Najsmješnije mi je bilo kada me pitaju koja je to ocjena. Sjetih se perioda kada je bilo opisno ocjenjivanje tri razreda. Tada smo imali i više djece u razredu. U jednoj generaciji imala sam 30 đaka.

Informacije završavam negdje oko 20:00 sati. Plaćen mi je samo jedan sat, ali ovaj posao se ne radi isključivo za platu. Ovaj posao se živi. Noću razmišljate jeste li dobro postupili prema djetetu, roditelju, kolegici. Ako ste ljuti zbog nečeg, u mislima režirate situaciju kako biste pokazali da ste u pravu. Onda dođete pred djecu i sve zaboravite.

Završavam još jedan dan. Sutra je petak...

 

Petak, 21. maj

Sunčevi zraci osvijetliše prozor sobe. Prohladno jutro, ukrašeno sunčevim blještavilom. Petak. Ko ga ne voli? Iako je ova sedmica bila prilično relaksirajuća, ipak se radujem vikendu.

U školu dolazim u uobičajeno vrijeme. Sljedeće sedmice bih trebala držati ogledni čas, pa svraćam u zubnu ambulantu. Nastavna jedinica koju sam planirala za ogledni čas je o higijeni zuba. Naša škola ima zubnu ambulantu za djecu. U njoj radi dr. Z., te sam mislila da mi ona bude gošća predavačica na času. Rado pristaje, dogovaramo se da se nađemo u ponedjeljak i utvrdimo detalje.

Svaki nastavnik drži ogledni čas svake dvije godine. Regulisano je to nekim od silnih pravilnika koje nisu izrađivali niti su u njima učestvovali nastavnici. Sjećam se da sam prije dvije godine držala čas uz upotrebu elektronske učionice u saradnji s kolegom, nastavnikom informatike. Sve smo pripremili, planirajući svaki detalj koji bi nam mogao iskrsnuti, probali elektronsku učionicu, obučili djecu, a onda na dan oglednog časa padne internetska mreža. Sreća pa smo i to planirali. Bit će komplicirano uraditi išta specijalno za 30 minuta, ali kako bude.

Djeca vedra i vesela kao uvijek, sretna što je petak. Ulazimo, uz svakodnevnu proceduru, zauzimaju svoja mjesta u klupama. Danas nedostaju dvije učenice. Roditelji su javili da su prehlađene.

Prvi čas pišemo rečenice prema slici. Idem od jednog do drugog učenika i pomažem. O. je stavio upitnik na izjavnu, I. je pogriješio red riječi, A. traži pomoć, M. je već završila... Petkom imam dva časa i vannastavne. Nema vannastavnih, ali ipak ostajem s djecom i taj čas. Uvijek ima nešto da se dovrši, nešto o čemu će se popričati... Ako ništa, pogledat ćemo neki crtić zajedno. Zato ne žurim, pustim ih da pišu, a zatim oboje sličice.

Nakon kratkog predaha je likovna kultura. Pravimo žabe od papira. Savijamo papir prema uputama, a onda ukrašavamo žabu. Kad smo je napravili, pravimo izložbu. Šaljem fotografije roditeljima na grupu. Ove godine nisu imali priliku ući u učionicu u kojoj njihova djeca stiču svoje prvo znanje. Stoga im povremeno na Viber pošaljem fotografiju ili snimak nečeg što su uradila ili naučila. Prije zvona za izlazak uspjeli smo raspremiti učionicu i skloniti pribor. Silazimo do dvorišta. Ispraćam svoje đake, zaželim im ugodan vikend i odlazim u sobicu za odmor.

Čim sam stigla kući, otvaram laptop i pripremam materijal za slanje. Šaljem slike, uz upute da napišu rečenice prema slikama u sveske u predmet bosanski jezik. Likovnu kulturu šaljem s mobitela jer mi treba fotografija uputa za izradu žabice.

Konačno mogu da odahnem. Najavljuju lijepo vrijeme za vikend. Izvještaji o broju zaraženih veoma su povoljni. Nema dodatnih obaveza. Uživancija.

Najnovije

Zapis iz učionice

Većina nastavnika nezadovoljna je čitankama

Mirza Ahmetović

Izazovi nastavničke profesije

Epilepsija u razredu

Amna Dervišagić

Dnevnik nastavnika (direktora)

Ovo je najbolji posao na svijetu

Orhan Maslo

Sve je teže biti prosvjetni radnik

Svake godine se na naše obaveze doda nešto više

Amna Dervišagić

O tehnološkom višku u školi

Stariji svakako napreduju, a mlađi...

Mirza Herco