Nastavnička pitanja

Nastavnički dnevnik

Nema veze, ne odustajem

Dženeta Ajanić

03.05.2021

Ima taj jedan kantonalni odbor sindikata, nekad u prošlom vijeku imenovan. I još su tu, nešto ko Roling Stones, nije mi poznato mijenjaju li krv redovno.

Ilustracija: ArtSvetlana / Shutterstock.com

 Ponedjeljak, 26. 4. 2021.

… Jutros sam prebrojala – dnevno pijem deset različitih vitamina, minerala i drugih suplemenata u pokušaju da nakon preležane korone vežem barem pet uzastopnih dana bez većih zdravstvenih tegoba. Zasad sam progutala tri tablete, ostatak slijedi u toku dana. Uredno sam izmjerila i pritisak slijedeći uputstvo iz prateće knjižice. Sjedim uspravno, lakat je pod uglom od 45 stepeni, radim dva mjerenja i računam srednju vrijednost. Pritisak mjerim ujutro i navečer i sve to smjerno zapisujem. Divljanje pritiska i ubrzano lupanje srca navodno je standardna posttraumatska manifestacija. Krvni je pritisak jutros malo povišen, pa sam napravila čaj od hibiskusa. Strah me je usamljenosti i potpune bespomoćnosti koju osjećam protekla četiri mjeseca. Učlanjenje u grupu “Život poslije korone” nije opcija. Znam kako mi radi psiha, barem dok je pokušavam kontrolisati, zato izbjegavam i letimičan pogled na takve sadržaje. Umjesto toga uradila sam jutarnju jogu usmjerenog djelovanja na vrat, ramena i ruke. Još nije ni osam sati. Budim se rano u posljednje vrijeme, možda je postkovid, možda sam ostarila, najprije će biti da je zato što legnem u pola deset…

… Posljednji put sam pisala dnevnik u srednjoj školi – krila sam ocjene i mrzila roditelje. Ne mogu se sjetiti da li sam svaki novi unos započinjala sa: “Dragi dnevniče…” Možda je i to posljedica bolesti. Ovaj dnevnik nije tajni. Realno, nije to bio ni onaj srednjoškolski, sigurna sam da ga je mama čitala. Interesuje li iskreno nekog šta ja mislim, osim psihologa? Vidjećemo. Ko nije pokušao nije ni saznao.

Uglavnom, planirala sam otići do škole da upišem časove od prethodne dvije sedmice, toliko je prošlo od zadnjeg susreta sa Drugom gimnazijom.

U ovoj školskoj godini počeli smo eksperimentalno voditi elektronski dnevnik, kao jedna od izabranih škola. Donesena je odluka da ne vodimo paralelno i onaj papirni. Logično. Mislimo zeleno. Tako sve kod nas počinje: “Pazi dobre ideje?!” Fazon je u tome što nikad, ali baš nikad, na kraju ne ispadne onako kako je zamišljeno. Došao je septembar – e-dnevnik nije profunkcionisao. Obećavali su nam da će se greške u sistemu riješiti i da budemo strpljivi, a za to vrijeme da vodimo svoju evidenciju. Papirnatu. Nastavnici su poslušni, kad hoće i kad ih se malo pritisne. Ušli smo u oktobar, a još sve nije radilo kako treba. Sve do kraja mjeseca. Kad je proradilo prionuli smo na posao. Međutim, sistem nije dozvoljavao da se upisuje unazad. Stoga smo nastavnu godinu počeli zvanično evidentirati od nekog oktobra. Počela je normalno, u septembru. Neidentifikovani je dušebrižnik pozvao inspekciju, a inspekcija reagovala impulsivno. Naredila je da se ispune papirni dnevnici. Kad bi se držali one logike s početka, neko bi pomislio da je inspekcija naredila popunjavanje papirnog dnevnika do početka evidencije u e-dnevniku. Ne traži logiku kod represivnih organa. Naredba glasi: “Nastaviti voditi i jedan i drugi dnevnik!” Razlog nepoznat. Znači, online je nastava i super je da imamo e-dnevnik, samo što uz to svakih sedmicu-dvije slijedi promenada do školske zbornice. Prepisujemo u papirni dnevnik sve što smo ranije upisali u elektronskoj verziji. Evo, razmišljam naglas, ako bi postojao samo elektronski dnevnik, onda bi mogao da postoji i software koji bi radio posao inspekcije, a šta bi onda radila inspekcija? Naređivala da vršimo redovan update softwarea?!

Odgodila sam odlazak u školu za neki drugi dan.

Pročitala sam da stiže pustinjski pijesak, pa sam odgodila i pranje auta.

Tek je jedanaest sati, da vidimo šta ću još danas odgoditi.

… Ni danas nisam L. odnijela rođendanski poklon. Prvi korak sam napravila – stavila sam ga u gepek i najavila da ću joj “nešto” donijeti. To je bilo u petak. Šta je par dana u odnosu na protekla dva mjeseca kad joj je bio rođendan. Upravo toliko se nismo vidjele. Prvo sam bolesna bila ja, pa onda ona. Prenosilac zaraze nisam bila ja. Dane poslije korone teško je uskladiti jer treba zadovoljiti više uslova. Moramo se obje osjećati superdobro, epidemiološka situacija treba biti povoljna, nebo sunčano, da se može prošetati kad već kafane ne rade. Šetnja je jedini oblik razonode u proteklih godinu dana. Kao da smo zatvorenici na robiji. Hodamo u krug i izražavamo kajanje.

… Šta nisam odgodila danas? Održala sam časove. O online nastavi ovdje ne mogu da pišem, ma ne mogu o tome više ni riječ. Pisala sam ovaj dnevnik. Zagrlila sam A. Neprocjenjivo. Možda uvežem pet dana bez boli?!

 

Utorak, 27. 4. 2021.     

… Loše sam spavala. Redovna pojava u posljednjih godinu dana. Svodi se na jedan višesatni interval budnog stanja usred noći. S početka sam se znala unervoziti, pa imati i anksiozne napade. Sad najnormalnije pridignem jastuk i upalim Netflix ili HBO i odgledam par epizoda neke manje zahtjevne serije. U više svjesnom dijelu dana počela sam gledati seriju “Porodica”. Priča prati posljednje dane pred hapšenje Slobodana Miloševića i nema je na ovim servisima koje plaćam, pa je gledam na nekom od ilegalnih. Šokantno mi je da je od tih događaja prošlo dvadeset godina, često se čini da se i nije mnogo promijenilo od tad. Samo su drugi akteri. No, ono o čemu više razmišljam jest taj otklon koji su, kao porodica, imali od naroda i stvarnih dešavanja. Potpuna otuđenost. Neumoljivo podsjeća na našu sadašnju političku aristokraciju kad jedan od njih kaže: “Ja sam siromašan predsjednik, nemam ni privatni avion…” Takvi likovi ne odlaze s vlasti demokratskim putem, a ima li ovdje šanse za neku revoluciju, sve manje vjerujem.

Danas neću upasti u zamku prolongiranja kao juče. Rješenje je jednostavno – neću ništa planirati. Nek bude spontani utorak.

… Toliko sam ležerno pristupila ovom danu da nisam ni ručak napravila. H. je na Akademiji cijeli dan, jest će nešto u gradu, ja imam neke supe od juče, preživjeću. Kad me mama pita šta smo ručali nešto ću izmisliti, neku zdravu hranu. Njoj je najveća briga šta mi jedemo, valjda smo svi u očima svoje majke zauvijek djeca. Moja najveća briga je kad će se ona vakcinisati. Prijavila se i čeka poziv.

“Masovna” imunizacija se kod nas završila prije nego što je i počela. S nedostatnom količinom doza, pristiglom u vidu humanitarne pomoći – sadaka je ovdje omiljeni sport, odmah poslije mržnje – prioritetno su vakcinisani medicinski radnici, a potom stariji od 75 godina. Mi ostali smo na čekanju dok se opet neko ne smiluje da nam šta udijeli. A možda i ne? Samo danas i juče sam, ne htijući, čula tri zanimljive priče od prijatelja ili poznanika. E. je ljekar koji se prioritetno cijepio, ali usput su se cijepili i njegovi žena i sinovi, Pfizerom, dabome. J. je medicinka sestra, vakcinu je primila zajedno sa mužem koji nije iz medicinske struke. Kaže – niko ga ništa nije ni pitao. Ova treća priča mi je još i najbolja. H., po struci frizer, odveo je majku na vakcinaciju i sve ok, žena iznad 75 godina. Dok se gospođa konsultovala sa ljekarom, neobavezno ga je upitala da li bi mogli i njen sin i snaha da prime, kad su već tu, a on rekao: “Ma moooože.” Svaka sličnost sa stvarnim likovima i događajima nije slučajna. Na čekanju smo mi što mislimo da sve treba da ide po redu.

… Nisam preživjela sa supom. Dan se završio prežderavanjem ugljikohidratima.

 

Srijeda, 28. 4. 2021.

… Mjerenje pritiska – jutros dobar, kafa – uvijek dobra, joga – donji dio leđa, zobena kaša – malina, čaj – zeleni, tablete – standardne.

Treći dan da pišem dnevnik, već sam se ufurala da sam talentovana za ovo pisanje. Puna sam samopouzdanja koje će, izvjesno, splasnuti kad vidim da me niko, osim malobrojne rodbine i prijatelja, ne čita. Nema veze, ne odustajem.

Neodustajanje spada u poželjne osobine kod ljudi. Osim ako se radi o neodustajanju od pozicija u vlasti. Može li šta biti iritantnije od grčevitog držanja rukovodećeg mjesta u sindikatu? Pa zar baš sindikalni predstavnici ne bi po defaultu trebali biti oslobođeni tog prizemnog poriva? Gdje je ta ideologija kojom bi trebali biti ispunjeni sindikalisti? Radnička prava – radnička šta? Ima taj jedan kantonalni odbor, nekad u prošlom vijeku imenovan. I još su tu, nešto ko Roling Stones, nije mi poznato mijenjaju li krv redovno. Ono što su u međuvremenu promijenili jeste pravilnik po kojem rukovodstvo nema ograničenih mandata, a zatim (kad je situacija naložila) i to da u rukovodstvu mogu biti penzioneri. Uskoro očekujemo da u pravilniku osvane i nasljeđivanje pozicija poslije smrti, s oca na sina, s majke na kćerku, šta ko ima i šta kome treba. Eh, taj kantonalni odbor je na posljednjoj skupštini, pazi sad, pohvalio “kritičke opaske” koje dolaze iz naše škole na njihov rad. Čuj pohvalio?! Pa šta smo mi ovdje? Djeca na priredbi? A oni dedo i nana (zamalo ne rekoh roditelji) koji nam plješću?! Ne vidim drugog načina nego da i mi njima uzvratimo. Nazovemo ih periodično, pitamo za zdravlje, saslušamo šta ih boli, posjetimo za bajram/božić, doturimo šta para jer penzija je mala… ili neće trebati ovo zadnje, oni primaju, pored penzije, plaće rukovodilaca, veće od naših. No, pošto im se već dopada kritika, preporučujem da pogledaju četvrtu epizodu profesora chat.vrt.com gdje smo čitavu jednu temu posvetili radu sindikata. Slobodno neka zamole unučad da im pokažu kako se gleda/sluša podcast. Nije sramota, i H. redovno mojoj mami “popravlja” telefon kad joj ga “napadnu virusi”.

Kasno je (po novim kriterijima), 9:15, sutra ću o profesorima chat.vrt.com.

 

Četvrtak, 29. 4. 2021.

… Danas stižem pisati tek nakon što je dan prilično odmakao, ali već je jasna jutarnja rutina, ne moram o tome. Sad je ono doba dana kad pijem jedan prah koji se otapa na jeziku i jedan koji se razmuti u vodi.

Slučajno je ispalo da o profesorima chat.vrt.com pišem baš u četvrtak, ali volim ovakve slučajnosti. Riječ je podcastu koji ide na mrežama COI Step by Step od ovog proljeća. Što bi rekli, ovo nam je prva sezona. Hoće li ih biti još, vidjećemo. U osnovi, ideja je da se čuje profesorski glas, stavovi i mišljenja o, ne samo obrazovnim, nego i aktuelnim temama. Razgovori nas četvero u trajanju od sat vremena mogu se gledati i slušati svakog drugog četvrtka, a prethodne epizode na YouTube kanalu Step by Step, kad god kome odgovara. Centralna tema je uvijek jedan od sedam standarda nastavničke profesije za koje svako razuman priželjkuje da postanu sastavni dio reforme obrazovanja. Posljednje tri epizode smo snimili unaprijed jer nas D. napušta privremeno zbog rada na istraživanju za doktorat. Kad kažem nas, mislim BiH. Iz rubrike vjerovali ili ne – negdje će otputovati. Sedmu epizodu smo snimili sinoć. Završavamo sa temom “Ima li prostora/šanse za napredak/promjene?” Htjela sam da na papir napišem: “NEMA” kao odgovor na svako ponuđeno pitanje unutar teme. Malo me pesimizam savladao.

A. me zeza da sam sad influenserka. Njemu je to dopušteno. Njemu je sve dopušteno. Kad zatvorimo vrata i usmjerimo se isključivo na nas, sva zla, društvene nepravde, politike i pandemije ostaju iza tih vrata, a najbolji dio dana može da počne.

 

Petak, 30. 4. 2021.

… Joga, tablete, bla, bla…

Dobila sam novu turu radova za ocjenjivanje. Ove godine su me verifikovali kao IB-ispitivača i dobijam radove učenika IB-škola iz cijelog svijeta, najviše iz Sjeverne Amerike i Azije, da ih ocjenjujem. Čitava ta procedura za examinera je rigorozna i jednom kad te odobre nije kraj provjerama. Prije svake ispitne komponente moraš položiti kvalifikacije kako bi se uklopio u standarde koji se od tebe očekuju, a onda te tokom ocjenjivanja svako malo zaskoče s nekim unaprijed ocijenjenim radom, pa ako nisi bodovao kao tim viših ispitivača – pozdravi se s daljim ocjenjivanjem. Za sad se držim, uspješno sam završila ono što su mi dodijelili na početku, pa još jednu grupu ekstra radova i sad, evo, šalju mi i nove. Dosta je to posla i odgovornosti, ali biće para koje sam, kao i obično, unaprijed potrošila. Voljela bih da putujem, ali umjesto toga na bankovnim izvodima su mi najčešće stavke apoteke i privatne klinike.

Sad malo nazad u realnost i o tome kako se na ovim prostorima obezbjeđuje objektivnost i poštivanje kriterija. U medijima zgražavanje nad profesoricom negdje u Hrvatskoj koja je tražila od učenika da pokriju glavu peškirom prilikom online ispitivanja. Kod nas vijesti traju dva dana, pa niko i ne spominje profesoricu iz BiH kod koje su učenici, prije samo par mjeseci, odgovarali okrenuti prema zidu i s rukama na potiljku. Ma kome trebaju reforme…

… Epilog sedmice. Da, bila sam u školi i bavila se prepisivanjem – ciljevi ministarstva ispunjeni. L. još nije dobila poklon, a nismo ni šetale, možda ćemo za vikend – biće sunce. Auto neopran – ma šta me briga.

Sutra je Prvi maj, a ko da i nije – ne idem nigdje. Roštilj je zahrđao i odavno za rashodovanje, baš kao i ova sirota država priključena na Fadilove respiratore.

Najnovije

Nastavnički dnevnik

Teško je, ali ili radiš čestito ili nikako

Amila Islamović

Bilješke iz učionice

Kad nastavnica ne zna odgovor na pitanje učenika

Amna Dervišagić

Ako pandemija i dalje ostane oko nas

Vruć krompir u rukama prosvjetara

Almira Topić

Stručni ispit za samostalan rad nastavnika

Antigona, Sokolo i postojanje smisla

Almira Topić

Pred izbor novog rektora/ke Univerziteta u Beogradu

Samoupravljanje i ugled Univerziteta

Miloš Janković