Nova čitanja

Preporuke iz doktorske disertacije Radmile Rangelov Jusović

Samo je odustajanje poraz

Nenad Veličković

29.03.2021

Prvi i možda najvažniji credo njenog životnog djelovanja jeste da nema dobre škole bez dobrog nastavnika.

Ako se u neka sretnija daleka buduća vremena bude pisala istorija bosanskohercegovačkog obrazovanja, jedno poglavlje u periodu smjene milenijuma zauzeće prisutnost i rezultati nedavno preminule Radmile Rangelov Jusović. Rijetko se na fotografijama viđa lice koje zrači svjetlošću, kao njeno, i pogled koji govori: samo je odustajanje poraz. Njena je energija bila induktivna. Posvetivši se potpuno i bez rezerve osvajanju prostora dječije slobode i sreće u jednom devastiranom i zapuštenom školstvu, s nepokolebljivom vjerom u rad i znanje, ona je viziju boljeg sutra hranila i branila podjednako ličnim optimizmom i naučnim argumentima.

Doktorat na temu doprinosa nevladinog sektora stručnom usavršavanju nastavnika[1] najbolje pokazuje i sažima polje njenog interesa, obuhvat angažmana i uronjenost u stvarnost. Ne kalkulišući s vlastitim snagama izabrala je u svom doktoratu teži put: da preskoči postmoderno diskursiranje i opiše bijedu javnog obrazovanja ogrezlog u apatični birokratizam.

Toj slici prilazi direktno iz borbe koju godinama vodi sa ljudskim fikusima u ministarstvima. Obzirna i dobronamjerna, ona naravno ne koristi ovakve riječi, dosljedna vlastitoj odluci da ne troši život na mediokritete. Njenim riječima, "izrazita politizacija obrazovanja na svim nivoima, koja rezultira nejasnim i kratkoročnim strategijama, kao i nepostojanjem jasne opredijeljenosti za implementaciju postavljenih strateških ciljeva" karakteriše bh. obrazovanje.

Ali iz njenih grafikona, citata, analiza i poređenja očigledno je da javno obrazovanje vode korumpirane neznalice, uhljebi koji lako obećavaju sve i još lakše ispunjavaju – ništa. Nakon potpisanih strateških pravaca, strategija, smjernica, mapa puta i planova ostaje samo učmalost, letargija, žabokrečina. Jedina svijetla tačka su, osim djece u čije ime ne odustaje od borbe, nastavnici. Prvi i možda najvažniji credo njenog životnog djelovanja jeste da nema dobre škole bez dobrog nastavnika.

Ali biti dobar nastavnik u odronu od školstva nije lako; niti se biti dobar nastavnik uči na fakultetu, niti se šteta studiranjem popravlja tzv. stručnim usavršavanjima. U doktoratu zato zagovara da se to savršeno stručno gubljenje vremena zamijeni konceptom "profesionalnog razvoja", za koji, na sramotu ministarstva i pedagoških zavjeta, potencijal da ga provode imaju samo nevladine organizacije.

Ta tvrdnja ne dolazi samo iz njenog dugogodišnjeg rada u Centru za obrazovne inicijative Step by step, nego ju potvrđuju i analize međunarodnih organizacija. "Prema istraživanju provedenom od strane UNICEF-a (2007)", čitamo, "više od 72% programa koji su prošli nastavnici u sklopu svog stručnog usavršavanja, čine programi koje su organizovale i realizovale NVO". Njeno iskustvo tu samo dodaje, ne bez gorčine, da je doprinos nevladinih organizacija nažalost bitno manji nego bi mogao biti, i navodi cijeli niz razloga: od površnosti donatora, preko kompromiserstva nevladinih organizacija, do nemotiviranosti nastavnika. Za ovu posljednju ipak razložno krivicu pripisuje državnoj birokratiji, koja ako ne sabotira ciljano profesionalni razvoj nastavnika onda tupavo zapušta i zanemaruje sve koristi od njega, sugerišući nastavnicima na oba načina (plus i vlastitim primjerom!) da je rad na sebi gubljenje vremena. Pa tako čitamo, a ona je to zabilježila, da se "finansijska sredstva za stručno usavršavanje namiruju iz budžetske stavke ugovorene usluge i amortizacija".

Ubitačno jasno, oslanjajući se samo na dokumenta i statistike, ona pokazuje kako sve nesposobni a podobni opstruiraju reforme i zašto se nastavnici, većina njih, prije ili kasnije ugasi, venući u učionici, a cvjetajući u zbornici. I ma koliko jezik doktorata bio prezican i hladan, ne može sakriti žalost autorice što je svemu tome tako. Ali se niti jednog trenutka ne pretvara u lament. Ko god je poznavao i pratio Radin rad, i nju lično, zna da ona na jadikovanje nije davala ni pet para ni pišljiva boba. Naprosto, svaki je minut u odgoju i obrazovanju bitan i nepovratan, svaka učinjena šteta nepopravljiva. I zato je važno učiti, stalno i neprekidno: jer se uvijek može bolje.

A kako bolje, i to negdje piše, i to je negdje neko probao, negdje s manje negdje s više uspjeha. Svijet je pun dobrih primjera, pametnih praksi, nadahnutih edukatora. Kad jednom i nepovratno shvatiš da su sva djeca u svojim pravima jednaka, da jedna nisu važnija od drugih, da ih ne smije dijeliti ni boja kože ni vjera roditelja ni bogatstvo (ili siromaštvo) iz kojeg dolaze, onda je svijet, a ne mahala izvor znanja i mjera uvjerenja.

Iako ovih krupnih riječi i patetičnih proklizavanja u njenom stilu nema, niti u radu ima moraliziranja, iz svakog je odlomka doktorata jasno da samo univerzalnost obrazovnih načela može biti alternativa masovnom zatupljivanju djece u tri škole pod jednim krovom.

Ne znam koliko se prašine otkad je rad odbranjen skupilo na primjercima u bibliotekama, ali se Rada postarala da glavne teze prevede u neposredno djelovanje.

Ono što mnogim našim odbranjenim tezama ostaje nedosanjani san, da s papira uzlete u život, njenu – da "programi stručnog usavršavanja nastavnika, koje realizuju nevladine organizacije, imaju značajnu ulogu u stvaranju uslova za dosezanje strateških ciljeva obrazovanja i doprinose profesionalizaciji nastavničke struke" – kroz niz aktivnosti centra Step by step potvrdila je stvarnost.

 

Pročitajte naše razgovore sa Radmilom: Ko gleda u ministarstva, podbacujeObrazovanje je prostor za rast

 

Nastavnici su važni, i sad kad je kao nema, čujemo Radin glas.

Te su tri riječi više od NVO slogana. Jedan je doktorski rad pokazao i dokazao zašto su one  činjenica. Pitanje je samo koliko nastavnika, sistematično ubijanih u pojam, još uvijek drži do činjenica. 

Ko odluči da plovi žmireći, nijedan mu svjetionik nije od koristi. Ali ko prosvjetni poziv ne može pomiriti s ličnim kukavičlukom, njemu će Preporuke kojima disertacija završava još dugo biti orijentir u sumraku:

"Razvoj nastavničkih kompetencija i uspostava efikasnog sistema profesionalnog razvoja nastavnika mora postati prioritet obrazovnih politika u BiH. Pokrenuti reformski procesi i aktuelni strateški ciljevi neće biti ostvareni bez kontinuirane podrške nastavnicima i ulaganja u unapređenje kvaliteta nastavne prakse.

Nastavnička profesija mora biti definisana kroz kvalifikacijski okvir i standarde nastavničke profesije, koji predstavljaju referentni okvir i pozicioniraju nastavničku profesiju unutar sistema. Ovi dokumenti presudni su i za razvoj sistema praćenja i evaluiranja kvaliteta nastavnika, osnova za licenciranje, certificiranje i napredovanje nastavnika, te izradu novih podzakonskih akata vezanih za uređenje sistema profesionalnog razvoja. U izradu kvalifikacijskog okvira i standarda moraju biti uključeni i sami nastavnici, ali i svi drugi stručnjaci iz oblasti obrazovanja, kako bi se osigurao profesionalni koncenzus i ujednačeno razumijevanje uloge nastavnika.

Zakonski i podzakonski akti, kojima se reguliše nastavnička profesija, moraju biti revidirani tako da reflektuju aktuelne ciljeve i strateške pravce obrazovnog sistema u BiH, te ujednačeni na području cijele zemlje, kako bi se osigurala mobilnost nastavnika i omogućilo učešće u međunarodnim komparativnim istraživanjima i analizama. U tom smislu, u zakonima i pravilnicima potrebno je:

– Identifikovati položaj i ulogu nastavničke profesije unutar sistema, u odnosu na stepen autonomije, učešće u donošenju odluka, kao i kompetencije koje su potrebne nastavniku da bi obavljao svoj posao.

– Precizno definisati prava i obaveze nastavnika u pogledu ličnog profesionalnog razvoja i učešća u programima stručnog usavršavanja (broj obaveznih sati, način praćenja i dr.)

– Izraditi procedure i standarde povezane sa licenciranjem, praćenjem i napredovanjem nastavnika u struci.

– Jasno definisati ulogu nastavnika mentora i nastavnika savjetnika u sistemu stručnog usavršavanja.

– Identifikovati sve nosioce programa stručnog usavršavanja, uključujući nevladine i druge organizacije, škole i pojedince.

– Izraditi standarde i procedure za akreditovanje programa obuke i izradu kataloga akreditovanih programa.

– Identifikovati odgovornosti svih nosioca odluka, a posebno pedagoških zavoda i škola, ne samo u procesu planiranja i realizacije, nego i u segmentu evaluacije rezultata usmjerenih na unapređenje postignuća učenika.

– Potrebno je uspostaviti okvir za praćenje i prikupljanje podataka o programima obuke i izraditi bazu podataka o nastavnicima koji su završili određene programe obuke. Pored toga, svi programi obuke trebaju biti predmet evaluacije, utemeljene na unaprijed definisanim indikatorima uspješnosti i uticaju koje imaju na unapređenje nastavne prakse.

– Okvir za upravljanje sistemom profesionalnog razvoja treba regulisati odgovornosti na svim nivoima, od lične odgovornosti nastavnika, odgovornosti škole, realizatora programa obuke, do pedagoških zavoda i ministarstava obrazovanja.

– Neophodno je osigurati resurse i finansijska sredstva kako bi svi nastavnici imali mogućnost da se stručno usavršavaju u skladu sa kontekstom u kojem rade i identifikovanim potrebama. Posebno je važno ulagati u kontinuirani razvoj profesionalnih resursa na nivou škola, voditelja programa obuke i podizanje kapaciteta i odgovornosti menadžmenta škole za kontinuirani profesionalni razvoj nastavnika.

– Nastavnici i drugi profesionalci u obrazovanju trebaju biti aktivno uključeni u razvoj obrazovnih politika, koje su direktno povezane sa statusom i uređenjem nastavničke profesije, biti inicijatori i pokretači promjena, te nuditi rješenja i modele zasnovane na savremenim naučnim dostignućima. Stoga je neophodno podržati i stvoriti uslove za razvoj udruženja prosvjetnih radnika, koja bi postala nosioci svih aktivnosti vezanih za proces profesionalizacije i, posljedično, unapređenje kvaliteta obrazovanja i profesionalnog razvoja nastavnika.

– Obrazovna politika treba uticati i na izmjenu percepcije obrazovanja i nastavnika i unutar profesionalnih krugova i javnosti, kao i statusa nastavničke profesije.

– Uključiti NVO sektor u razvoj strategija i akcionih planova, i uspostaviti sistem koordinacije i podrške djelovanju NVO sektora kako bi se ostvarili strateški ciljevi

– Razviti standarde i indikatore kvaliteta programa obuke i stručnog usavršavanja nastavnika, i transparentan sistem odobravanja projekata i programa koji bi se trebali realizovati u školama. Uskladiti pravilnike za ocjenjivanje i napredovanje nastavnika u skladu sa standardima – vrednovati modele koji više doprinose razvoju i promjenama u praksi, posebno modele koji su zasnovani na školi, dugotrajnije modularne programe koji uključuju praktičnu primjenu i sl.

– Izraditi sistem akreditacije programa obuke i publikovati kataloge akreditovanih programa

– Poticati razvoj škola, profesionalnu autonomiju i odgovornost menadžmenta škola za efekte profesionalnog razvoja nastavnika, kako bi se sistem profesionalnog razvoja decentralizovao i postao efikasniji.

– Jačati kapacitete i kompetencije nastavnika da efikasno i samostalno upravljaju svojim profesionalnim razvojem

– Unaprijediti sistem mentorstva u školama, osigurati obuku za nastavnike mentore i nastavnike savjetnike, i efikasnije koristiti ove nastavnike za analizu potreba i unapređenje kvaliteta obrazovanja.

 

Preporuke za NVO:

– Uspostaviti bolji sistem koordinacije među organizacijama i donatorima, kao i između donatora i predstavnika obrazovnih vlasti, kako bi se planirani programi stručnog usavršavanja uskladili sa ciljevima obrazovanja u BiH, postigla sinergija u djelovanju,

osigurao sistemski pristup i efikasno korištenje finansijskih i drugih resursa.

– Uspostaviti efikasne sisteme prikupljanja podataka, dokumentovanja i izvještavanja o realizovanim programima obuke, kako bi se uspostavila jedinstvena baza podataka, i osigurao jednak tretman svih nastavnika, bez obzira na to ko je realizator programa obuke.

– Uspostaviti sistem internog i eksternog praćenja i evaluacije efekata realizovanih programa obuke, kako bi se rezultati evaluacija i istraživanja, naučene lekcije i druga

saznanja transparentno koristili za unapređenje sistema profesionalnog razvoja.

– Osigurati bolju povezanost NVO sa praksom i aktivno učešće nastavnika u procesu planiranja, realizacije i evaluacije sistema stručnog usavršavanja koje realizuju NVO, u

saradnji i uz podršku ministarstava obrazovanja i pedagoških zavoda.

– Osnažiti nastavnike i pomoći im da razviju kompetencije potrebne za aktivno učešće u razvoju obrazovnih politika, javnim raspravama, zagovaračkim kampanjama i projektima na nivou škole, zajednice i sistema u cjelini.

– Stvarati mreže i koalicije organizacija civilnog društva kako bi poticali izmjenu obrazovnih politika, pokretali različite zagovaračke kampanje, zastupali nastavnike i nudili efikasne modele unutar sistema profesionalnog razvoja.

– Izraditi efikasnije mehanizme za internu i eksternu evaluaciju kvaliteta programa obuke, uključujući indikatore kvaliteta procesa i voditelja programa obuke koji će se zasnivati na relevantnom teorijskom okviru.

– Ulagati u razvoj kapaciteta i unapređenje kompetencija voditelja programa obuke, posebno iz reda nastavnika.

– Uključiti nastavnike u planiranje i realizaciju programa obuke, gradeći kompetencije za mentorski i trenerski rad.

– Unaprijediti mentorski proces i druge forme podrške nastavnicima nakon obuke, posebno modele vršnjačke podrške, profesionalne mreže nastavnika i sl.

– Raditi više na razvoju programa obuke utemeljenih na školi, poput profesionalnih zajednica za učenje, diskusionih grupa, zajedničkog planiranja, rješavanja problemskih situacija i sl.

– Razvijati programe obuke koji će nastavnike osnaživati za samoprocjenu, refleksiju, razvoj profesionalnog portfolija i učešće u vršnjačkim grupama i drugim kooperativnim aktivnostima, uključujući akciona i druga istraživanja u praksi.

– Osigurati potrebno trajanje programa obuke, koji bi rezultirali efektima u praksi, uvesti modularne i ciklične programe koji podrazumijevaju sticanje znanja, primjenu u praksi, refleksiju i konceptualizaciju i evaluaciju.

– Povezati programe obuke sa analizom potreba i ciljevima škole – uključiti menadžment u planiranje i same programe obuke kako bi mogli podržati nastavnike.

– Uključiti se u dijalog i zagovarati sistemske promjene koje se odnose na izradu standarda i kvalifikacijskog okvira za nastavničku profesiju, kao i izmjenu pravilnika o stručnom usavršavanju i pravilnika o ocjenjivanju i napredovanju nastavnika.

– Razviti kataloge ponuđenih programa obuke koji bi sadržavali podatke vezane za ciljeve, teorijski okvir, željene ishode i očekivanja od nastavnika, kako bi nastavnici mogli birati.

 

[1] Disertacija pod nazivom "Komparativna analiza i vrednovanje nevladinih organizacija u stručnom usavršavanju nastavnika osnovnih škola u Bosni i Hercegovini" odbranjena je na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu.

Najnovije

Školske biblioteke

Konkurs za nagradu Šukrija Pandžo 2021.

Školegijum redakcija

Radon oko nas u Bosanskoj Krupi

Dječiji vrtić je izložen, a ni škole nisu sigurne

Amna Dervišagić

Povodom smrti Jovna Divjaka

General u borbi za obrazovanje

Fraktali na času fizike

Umjetnost pomaže da spoznamo kako radi mozak

Amna Dervišagić

Uloga ekonomije u obrazovanju

Pravda, ispravnost, profit i tehničko znanje

Miloš Janković