Obrazovna politika

Dok čekamo da korona odluči kako će izgledati nova školska godina

Dragi roditelji, pedijatri, ministri...

Maksuda Muratović

22.07.2020

Foto: Tobias Arhelger / Shutterstock.com

Molim obrazovne vlasti da ubrzaju donošenje odluke o tome kako će se nastava odvijati od septembra, da bi se i fizički i psihički pripremili i nastavnice i učenici. Naime, dok su se 27. aprila u škole vratili norveški, 4. maja njemački, a 11. maja francuski i švicarski đaci, naše učenice i učenici još uvijek ne znaju kakva ih sudbina očekuje u školskoj 2020/21. godini, niti šta mogu očekivati od ministarstava obrazovanja. Lično sam mišljenja da se nastavnici i učenici ne trebaju vratiti u školske klupe ako epidemiološka slika bude loša i ako se bolest bude širila i dalje. Možda će ovaj moj stav naići na puno kritika i osuda, ali imam dosta argumenata.

Kako u učionicama napunjenim do maksimuma tinejdžerima, a pišem o srednjoškolcima, koji ni sami ne znaju jesu li pošli ili došli, održati socijalnu distancu i ispoštovati pravilo o nošenju maske? Obično kada tinejdžerima kažeš da nešto moraju – izazivaš kod njih otpor i neće da poslušaju, a samo u školi u kojoj radim, u Gimnaziji Živinice, omjer nastavnici : učenici je 1 : 28, a u nekim razredima i veći.

Učionice, hodnici, kupatila i fiskulturne sale ispunjene su tinejdžerima koji misle da su nepobjedivi. Školske zgrade nemaju dodatnih prostorija, nemaju klima-uređaje, u kupatilima se nalazi par umivaonika, što je premalo za preko 200 učenica i učenika.

Da bi đaci dobro oprali ruke, potrebno je osigurati tekuću i zdravstveno ispravnu vodu, tečni sapun, jednokratne papirnate ubruse, kantu za otpatke, itd. Na ulazu u školu treba postaviti dezinfekcijsko sredstvo, ali mogu li škole priuštiti novac za higijenska sredstva? Ko će učenicama kupiti maske i rukavice, jer to je svaki dan nova maska i rukavice? Da li će i nastavnicama škole osigurati toplomjere, rukavice i maske za lice? Ko će mjeriti temperaturu učenicima? Osim toga, ako učenici nose rukavice, trebaju znati da se ruke ne smiju prati u rukavicama jer se one koriste jednokratno i treba ih odbaciti na propisani način, te oprati ruke. Redovno i temeljito pranje ruku – stalno nas upozoravaju.

Ako su u odjeljenju prosječno 24 đaka, trebalo bi im 8 minuta da operu ruke u trajanju od 20 sekundi – nije loše, šta mislite. To je izvodivo – otvorimo škole! Tokom prve smjene, od 6 sati – 7 školskih časova, potrebno im je skoro sat vremena da odvoje na pranje ruku. Pritom se ne računa na učenika koji se igra mjehurićima od sapunice, učenika koji prska učenicu, učenika koji ne poštuje red, đaka kojima se mora pružiti moralna podrška jer se plaše.

To ne uključuje činjenicu da će samo nekolicini učenika biti dozvoljeno da budu u kupatilu odjednom. Nastavnica mora pratiti čiji je red da uđe i izađe iz kupatila, te da kontroliše ponašanje na hodniku. Gdje čekaju učenici u hodniku? U redu? Svi skupa? Tri metra odvojeni? Da li je dva metra sada uredu? Bilo kako bilo, 25 učenika koji stoje dva metra jedno od drugog su linija dugačka više od 50 metara. Ko nadgleda ovu liniju?

 

 

Mi smo i ranije na časovima odjeljenske zajednice govorili o važnosti pranja ruku. Generalna skupština UN-a je 2008. godine 15. oktobar proglasila globalnim danom pranja ruku. U dvadesetom stoljeću pranje ruku prihvaćeno je kao najvažniji i najjednostavniji postupak u sprečavanju širenja infekcije. Infekcije koje se najčešće prenose prljavim rukama su: dijareja, bacilarna dizenterija, tifus, virusni hepatitis, prehlada, gripa i slično. Istraživanje koje je provelo Američko društvo za mikrobiologiju (American Society for Microbiology) s pitanjem Koliko često perete ruke? dalo je sljedeće rezultate:

  • 1/3 civiliziranog društva ne pere ruke poslije obavljanja nužde (većinom muškarci),
  • 1/4 odraslih ne pere ruke nakon mijenjanja pelena,
  • 1/2 vlasnika ne pere ruke nakon igre s kućnim ljubimcima ili nakon čišćenja za njima,
  • samo 1/3 ljudi pere ruke nakon kašljanja ili kihanja,
  • 1/5 pere ruke nakon doticaja s novcem.

Šta mislite da li nastavnici i nastavnice mogu nadgledati sve ovo?

A još jedna stvar o socijalnoj distanci: čak i ljudi koji nisu učitelji znaju da u učionicama nema dovoljno prostora da svi đaci budu međusobno udaljeni šest metara, ali šta je sa učionicama širom zemlje koje su tako male da nema mogućnosti da učeničke stolove razmaknu tri metra? Šta je sa učionicama koje nemaju dovoljno stolova ili imaju stolove gdje učenice za njima sjede u grupama? Postoji li proračun za to ili škole dobijaju povećana sredstva? Za sada znamo da će škole dobiti manje novca. OK, možda će nastavnice neke potrebe učenika riješiti tako što će nešto kupiti od svog novca, često to rade, ali ne mogu sebi priuštiti da im kupe stolove. A u školama gdje učenice imaju pojedinačne radne prostore pitanje je moraju li ostati tamo cijelu smjenu? Kako im reći da sjede na stolicama, da ne dijele knjige, da ne sjede pored prijatelja i ne čitaju zajedno?

I šta ako se desi da nastavnici ili učenici imaju simptome zaraze? Nastavnica ili učenik trebaju ostati kod kuće kako ne bi zarazili druge, zar ne? Evo nekoliko stvari koje treba uzeti u obzir:

  1. Mnogo puta su djeca asimptomatska, pa nesvjesno šire klice.
  2. Mnoga djeca već dolaze u školu bolesna, piju lijekove kako bi se prikrila groznica i simptomi – kako to pratimo?
  3. Simptomi COVID-a su vrlo slični simptomima koje djeca pokazuju tokom jeseni, zime i proljeća zbog prehlade ili alergija, i ako bi učiteljice i učenici zaista ostali kod kuće svaki put kada bi imali kašalj ili sličan simptom, vjerovatno bi više izostajali nego bili prisutni. Moramo li zanemariti određene simptome?
  4. Nastavnici će vjerovatno imati povećan broj izostanaka zbog samokontrole. Hoće li imati zamjenu za časove? Hoće li je biti moguće pronaći? Ako i nađemo zamjenu, šta ona sa sobom donosi u škole, da li neke klice, jer gdje je bila ranije?
  5. Ako je nastavnik ili učenik testiran i pozitivan na virus – ko je u karanteni? Čitav razred? Zgrada škole? Koristimo li za to bolovanje ili je to neplaćeno? Prelazimo li na učenje na daljinu tokom karantene? Ko će prenositi učenje na daljinu ako nastavnik nije u mogućnosti?

Podučavanje na daljinu nije lako niti zabavno i većina nastavnika se želi vratiti u školu, ali ako epidemiološka slika bude zadovoljavajuća. Želimo se vratiti svakodnevnici, ali kada brojevi zaraženih prestanu rasti. Želimo se vratiti u naše učionice, ali kada više ne budemo rizikovali svoje i živote članova naših porodica.

Istovremeno, učenici moraju komunicirati i učiti socijalne vještine. Pomoći im da nauče stvarati prijatelje, dijeliti, biti ljubazni, voljeti, učiti i postati dobri ljudi jedan je od najvažnijih dijelova nastavničkog posla, ali teško je to postići kada đaci moraju ostati kući i biti odvojeni od prijatelja i nastavnica. I da, znam da djeca vole školu, nedostaje im, u školi više uče. S druge strane, kod kuće nerviraju roditelje. Proljetos je bilo teško jer su roditelji preko noći morali postati nastavnici trudeći se da sa svojom djecom ispune sve što škole traže, pogotovo ako je u kući dvoje ili više učenika. Ali, naša najveća briga je upravo to da su svi zdravi i sigurni, pa je učenje na daljinu, iako nije prvi izbor većine, sigurnije rješenje. Nastavnice su pripremale materijale doslovce preko noći i odradile prilično dobar posao. I sada, tokom raspusta, radi se na poboljšanju platforme za online učenje.

Dragi ministri, vrijeme je da donesete odluku. Situacija se stalno mijenja, virus ne odlazi, i potrebni su nam odgovori. Međutim, imajte na umu da su zdravlje i sigurnost djece i nastavnica važniji od ekonomije, jer dobri učenici mogu podići ekonomiju, a ekonomije neće biti bez učenica i nastavnika.

Najnovije

Anketa o povjerenju u obrazovne sindikate

Čelnici sindikata rade prvenstveno za svoju korist, a ne za radnike

Marina Stojaković

Pred početak nove školske godine

Površna i neznalačka improvizacija

Nenad Veličković

Darovita djeca trebaju podršku

Više od 50% đaka s natprosječnim sposobnostima ne prolazi dobro u školi

Maksuda Muratović

Mjesec dana do isteka kolektivnog ugovora radnika u obrazovanju Kantona Sarajevo nema sporazuma ni na vidiku.

Višak šaka za stolom za obaranje ruku

Nenad Veličković

Kad PISA postane pitanje od vitalnog interesa za RS

Vitalno postihnuće

Nenad Veličković