Nova čitanja

Predgovor Školskom pravopisnom priručniku

O LEGO-KOCKAMA I DRESURI

Nenad Veličković

10.05.2016

U ediciji Lektira narodu, uz novi broj Školegijuma, dobijate i knjigu

Pravopis je zbirka uputstava o tome kako treba pravo pisati, gdje prilog pravo znači ispravno. O tome šta je ispravno, a šta neispravno pisanje odlučuju stručnjaci koji proučavaju jezik i poznaju njegove osobine i zakonitosti. Da bi neko bio stručnjak za jezik, on mora, školujući se, naučiti kako jezik radi (kao što inžinjeri uče kako rade mašine, ili kao što ljekari uče kako radi tijelo). Stručnjak za jezik, drugim riječima, zna kako riječi nastaju, kako se povezuju u rečenice, kako ih ljudi koriste, kako se tokom upotrebe mijenjaju, a sve to da bi ga čuvali od kvarenja i učinili da radi bolje, najbolje što može.

Pokvaren jezik, onaj kome treba popravak, jeste jezik koji ne radi dobro. A jezik ne radi dobro onda kada se ljudi njime sporazumijevaju s teškoćama, ili kad se ne razumiju, ili pogrešno razumiju, pa onda jedni drugima ne vjeruju, jedni u druge sumnjaju, jedni se drugih boje te na kraju, zbog svega toga, jedni druge mrze i ubijaju.

Stručnjaci za jezik, jednako kao i ljekari ili inžinjeri, mogu griješiti, namjerno ili nenamjerno. Nenamjerno, iz neznanja, ili lijenosti, a namjerno kad griješeći mogu ostvariti neku korist za sebe. Ljekar može pacijentu dati loš lijek, jer ga proizvođač lijekova nagrađuje za svaki (loš) lijek koji se proda. Inžinjer može napraviti atomsku bombu jer dok je pravi neće morati da puže s puškom po blatu.

Stručnjaci za jezik griješe kad popravljaju jezik tako da ljudima služi da bi se po njemu prepoznavali i razdvajali, umjesto da njime razgovaraju. Kad to čine namjerno, onda imaju koristi od toga što prodaju knjige napisane na tom jeziku, koje ljudi kupuju jer na drugim jezicima ne znaju čitati.

U tvojoj zemlji, Bosni i Hercegovini, navodno postoje tri jezika, i veliki broj stručnjaka zaposlen je na tome da piše knjige, novine, zakone, reklame i, to se tebe najviše tiče, udžbenike na jednom od ta tri jezika – bosanskom, hrvatskom ili srpskom. Kažemo navodno, jer to nije istina. U Bosni i Hercegovine ne govore se tri jezika, nego samo jedan, koga Hrvati zovu hrvatski, Srbi srpski, a Bošnjaci bosanski. To možeš sasvim lako provjeriti. Razgovaraj s nekim ko nije iz tvoje nacije, pa ćeš vidjeti da se sasvim dobro razumijete. Možda će ti neke riječi biti nepoznate, ili će ti naglasak biti malo čudan, ali vam sigurno neće trebati Google Translate.

Uostalom, i neki tvoji rođaci, možda i baka, nana ili djed govore čudno i koriste neke riječi koje ne poznaješ. Niko ne zna sve riječi svog jezika, ali ih je svako sposoban naučiti i koristiti lako i brzo, jer maternjem jeziku, za razliku od drugih, zna pravila čak i ako nije stručnjak za jezik. Jer se pravila maternjeg jezika uče i prije škole, onako kako se uči hodati ili razlikovati krug od kvadrata. To što možda ne znaš kako se zove složena rečenica u kojoj su proste povezane veznikom ili – ne znači da tu rečenicu nećeš koristiti u govoru i da se njome nećeš sporazumijevati uspješno.

Ako za cilj učenja jezika u školi postavimo uspješno sporazumijevanje (bilo govorom ili pisanjem), onda bi za svaku stvar koju o jeziku učimo trebalo da se pitamo: zašto nam je ona važna, kako ću se bolje sporazumijevati s drugim ljudima, kako ću ja bolje razumijevati njih i kako će bolje oni razumjeti mene? (Ovdje mislimo i na ljude s kojima razgovaramo i na ljude čije riječi i rečenice čitamo.)

Jedan od odgovora, ne jedini, jeste i ovaj: tako što ću naučiti da govorim i pišem jasno, tako da govorom i pisanjem ne zbunjujem druge, da ih ne omalovažavam čineći da misle kako su inferiorni (manje vrijedni) zato što me ne razumiju sasvim.

Osnovni cilj govorenja i pisanja treba biti saopštavanje misli, a ne izražavanje pripadnosti nekoj grupi, klasi ili kasti. A da smo taj cilj ostvarili, možemo znati tek onda kad vidimo da su oni kojima smo je saopštili našu misao tačno čuli, pročitali i razumjeli. Jezik se, i to je jako važno da ne zaboraviš, uči da bi se koristio u životu, a ne da bi se rješavao na testovima.

Uzalud nam stotinu petica iz gramatika i pravopisa, ako na kraju nemamo s kim da razgovaramo, bilo zato što nas drugi ne razumiju ili zato što unaprijed znaju šta mislimo i šta ćemo reći.

Prenositi svoje misli govoreći nije isto kao činiti to pišući. Dok govorimo, osoba kojoj govorimo je prisutna i prateći njene reakcije (od izraza lica do upadica) mi možemo dosta lako shvatiti kad joj nije baš sasvim jasno šta joj to govorimo. Pa onda to ponovimo, ili kažemo drugačije, ili krenemo sve ispočetka... Čak i kad ne govorimo sasvim pravilno, kad gutamo glasove, kad izostavljamo riječi, uglavnom se dosta dobro razumijemo. Jer se dok govorimo gledamo i slušamo, i jer raspolažemo i drugim bitnim informacijama koje se u samom govoru ne pojavljuju.

Sa pisanjem je drugačije. Često ne znamo kome pišemo i ne možemo baš mnogo uticati na to ko će sve čitati to što smo napisali. U privatnoj prepisci ne posvećujemo mnogo pažnje pravilima, jer znamo da će osoba kojoj pišemo obraćati pažnju uglavnom na ono šta pišemo. I neće se previše žaliti na greške, osim ako zbog toga kako smo nešto napisali ona ne bude u stanju da shvati šta smo napisali.

Ali u komunikaciji koja nije privatna, u kojoj se obraćamo nepoznatim ljudima, koji neće imati previše strpljenja i simpatija za naše nonšalantno (neuredno) pisanje, nekog reda mora biti. Neka pravila se moraju ustanoviti i poštovati. Pravila o pisanju – pravopis – potrebna su nam i korisna jer nam olakšavaju komunikaciju između većeg broja ljudi, od kojih se mnogi međusobno ne poznaju. Najčešće se taj broj podudara s brojem govornika nekog jezika.

Kao i sva pravila, pogotovo ako ih ima mnogo, i ova nije lako naučiti. Škole i nastavnici troše mnogo vremena na to da đaci tim pravilima ovladaju. Rezultati nisu očaravajući, jer ih veliki broj ljudi nakon završenog školovanja i dalje ne zna. Zašto je tome tako?

Odgovor na to pitanje ne može biti jednostavan i kratak, jer bi zahtijevao najprije jednu iscrpnu analizu našeg školstva. Ali bi sigurno uključio i ovih nekoliko razloga.

  1. Značaju pravopisa nastavnici pristupaju kruto, činovnički, pravnički. Pravila su pravila, izuzeci su izuzeci, tačka. Oni tako čine jer im je tako lakše. Pravopis je idealno oruđe za objektivno ocjenjivanje đaka: pola boda, dva boda, ukupno bodova, ocjena.
  2. Znanje pravopisa omogućava nekim nastavnicima da na njemu grade autoritet. Nešto što oni znaju dobro, jer ponavljaju svake godine, nakon što su to sve učili u osnovnoj, pa u srednjoj, pa na fakultetu (koje traćenje vremena!), a djeca znaju nesigurno, čini nastavnike superiornim u toj najprostijoj vrsti znanja (pamćenju pravila). Poučavanje pravopisa izvor je moći koja se u svakom trenutku može okrenuti protiv nemirnih ili nepokornih đaka. Kao takvo, ono ne potiče i ne razvija kritičko mišljenje i na duže staze ne može dati rezultate.
  3. Nastavnici u pravilu (čast izuzecima) ne dovode u pitanje kvalitet nastavnih planova i opravdanost obrazovnih ciljeva. Oni ne vide, ili se prave da ne vide, skriveni kurikulum koji pred školu postavlja zadaću da oblikuje buduće glasače aktuelne vlasti. Ne propitujući jezičku politiku koja rezultira pravopisima, oni staju na stranu jačeg, države, a protiv slabijih, djece. U takvom odnosu snaga niti djeca imaju motiva da uče pravopis niti nastavnici imaju razloga da ih pravopisu nauče.
  4. Pravopis se poučava apstraktno, izvan realnih i mogućih situacija, najčešće na primjerima koji su banalni, uprošćeni i iz kojih se ne vidi zašto su ta pravila potrebna i važna. A tako se radi, između ostalog, zato jer za neka pravila odgovora niti nema. Naprosto nisu važna, postoje radi sebe samih, tek da neka jezička pojava ne bi ostala bez pravila.
  5. Autori pravopisa, imajući za cilj da svoj jezik odvoje od jezika druga dva konstitutivna naroda u Bosni i Hercegovini, poklanjaju veću pažnju kvazilingvističkim opravdanjima svojih odluka nego lingvistički utemeljenim argumentima. Đaci i intuitivno mogu osjetiti nelogičnost takvog mišljenja i odustati od napora da ga razumiju i prihvate.
  6. Roditelji, poučeni vlastitim iskustvom (velika većina) znaju da pisanje nije aktivnost koja zauzima značajno mjesto u životu odraslog čovjeka, osim pisanja molbi i sve kraćih spiskova za pijacu, i ne podstiču iskreno djecu da se učenju pisanja ozbiljno posvete.
  7. I najzad, zašto bi pravopis bio važan u državi u kojoj nije važno pravo?

Priručnik koji se ovdje nudi đacima (ali i roditeljima, i nastavnicima) ima za cilj da djeci olakša učenje nekih osnovnih pravila formalnog pisanja. On je u tom smislu prilagođen djetetu uzrasta osnovne škole ne samo obimom građe nego i stilom objašnjavanja. Poglavlja prate osnovne teme velikih pravopisa, ali se prije samih pravila pokušava objasniti zašto su kao takva uopšte potrebna. Pravila se prvo daju načelno i kao takva stoje iznad lingvopolitičkih rješenja nacionalnih pravopisa. Ali, njihova se rješenja ne ignorišu, jer je upravo ignorancija sredstvo kojim se oni služe.

Tako, naprimjer, đak nakon što razumije princip, biva obaviješten o različitim primjenama ili tumačenjima tog principa (velikim slovima označene su tri pravopisne norme B – bošnjačka (bosanskog jezika), H – hrvatska (hrvatskog jezika) i S – srpska (srpskog jezika):

Razlike u pravopisnim rješenjima:

B: Austro-Ugarska monarhija (jer su i Austrija i Ugarska ravnopravni dijelovi monarhije)

H: Austro-Ugarska Monarhija (jer je vlastito ime pa se sve piše velikim slovom)

S: Austrougarska monarhija (jer se shvata kao opisno ime a ne kao zvanični naziv)

Tako ovaj priručnik može biti od jednake koristi svim đacima u Bosni i Hercegovini, bez obzira na to kako su im rekli da im se maternji jezik zove i po kojem/čijem nastavnom planu pohađaju nastavu. On nema namjeru istisnuti ili zamijeniti važeće pravopise, ali ih želi dopuniti tamo gdje su ostajali lukavo nedorečeni. To će sigurno iritirati mnoge aktere u ovoj igri oko zauzimanja praznog mesta detetovog uma[1] i možda ujediniti sve tri nacionligvistike u jedinstvenom odbijanju da ovakav priručnik pripuste svojim školskim zabranima. Ali svaki odgovoran roditelj ili staratelj, koji ne želi indoktrinirati svoje dijete i ne dozvoljava da to čine drugi, ne bi trebalo da se povede za galamom koja će se možda povodom ovog priručnika dići u tim trijažnim centrima.

U toj galami razabraće se, najprije, zgražanje što norma nije ujednačena, pa se u istom pasusu miješaju točka i tačka, historija i istorija, afrikat i afrikata. Već vidimo ta stroga profesorska lica kako se odozgo iz svojih akademsko-partijskih loža mršte na ovaj amaterski pokušaj da se dovede u pitanje njihov koncept jezičko-etničke čistoće. Zaista, šta je tako strašno u miješanju jezičkih normi? Je li to presedan koji se ne može dopustiti, jer bi onda i bračno miješanje mladih bilo lakše zamislivo?

Zašto onaj ko kaže na početku rečenice ugao ne smije na njenom kraju reći kut? Šta ta greška o njemu govori – da nije dobar ni srb ni hrv, ili da je ostao neuk i nepismen, što oboje izlazi na isto: da licencu za učenost i pismenost daje nacionalizam, a ne lingvistika. Pa nepismenost više nema veze s pismom nego s poslušnošću.

Ovaj priručnik ne želi pripomoći trenutnoj inerciji koja učenju pravopisa, i uopšte učenju jezika, pristupa kao programu dresure slobodnog i kreativnog uma. On prosto ne pristaje na nastavu maternjeg jezika čiji će rezultat biti ovaj koji živimo: da djeca u Bosni i Hercegovini ne znaju da je direktor isto što i ravnatelj. Kad bi riječi zamislila kao lego-kocke, ta djeca sigurno ne bi imala ništa protiv da umjesto jedne kantice istih imaju tri kantice različitih. Dvorci bi bili veći i imali bi više vrata i prozora.

Prolazeći skupa s djetetom kroz ovaj priručnik, odrasla osoba odgovorna za razvoj i obrazovanje mladog bića imaće priliku da se zapita: kako je ona učila taj isti jezik, s kojim ciljem (ako ga je uopće bila svjesna) i kako je, ako je, taj cilj postignut. To bi, međutim, trebalo da bude samo prvi korak u nizu pitanja o ciljevima koje ovdašnje školstvo pred sebe postavlja i o načinu na koji ih ostvaruje. Odgovor bi na kraju morao biti šokantan za svakoga ko nije o tome ranije mislio nego je blaženo vjerovao da školstvo vode stručni ljudi koji svoj posao rade u najboljem interesu djece.

Školstvo, naime, vodi onaj starac iz Domanovićeve priče Firer.

Možda sada nije najbolji trenutak da mu se prkosi, dok kao Voldemor raste, jača i okuplja oko sebe Dementore i Smrtoždere. Ali to se ne može ne činiti, želi li se biti roditelj, ili nastavnik. Takvim roditeljima, i takvim nastavnicama, s radošću i zadovoljstvom preporučujemo ovaj pravpisni priručnik BHS jezika.

Principi prije pravila dolazi kao poklon uz 15. broj Školegijuma. Školegijum možete kupiti u knjižari Buybook u Sarajevu (Radićeva 4) ili putem interneta na Buybook Shopu. Za sve dodatne informacije kontaktirajte našeg distributera Mas Media na mail: masmedia@bih.net.ba ili telefon/fax: 033/444-354.

 [1] Kodelja, Zdenko. (2002). Laička škola pro et contra. Beograd: Čigoja štampa.

Najnovije

Digitalizacija obrazovanja u Republici Srpskoj

Projekat Dositej i treća sreća s 27 miliona KM

Enes Kurtović

Izgubljeno u printanju

Sveti Sava na zidu, Dositej u ormaru

Enes Kurtović

Originalni anđeo

Dejan Ilić

U utorak rezultati PISA istraživanja

Vjerodostojni i međunarodno mjerljivi pokazatelji rezultata obrazovanja

Školegijum redakcija

Praznovjerja iz ugla naučnih spoznaja

Lastavica nisko leti pred kišu jer padne pritisak, pa i mušice lete niže

Amna Dervišagić