Metodika

Da li je ocjena mjerilo znanja?

Anes Osmić

14.01.2014

Anketa koju bi trebalo da pročitaju svi nastavnici i profesori, sve nastavnice i profesorice, sve učiteljice i učitelji, ukoliko ocjenjivanje vide kao oruđe prosvete a ne kao oružje osvete.

Foto: Enes Kurtović

Danas mi je profesor dao ocjenu devet uz jedino obrazloženje da mogu i bolje. Kolegica iz Zagreba nedavno mi je ispričala kako su ona i još jedna njena kolegica namjerno predale identične radove i dobile različite ocjene. Prisjetio sam se sada i svakidašnje jadikovke mlađe rodice koja se stalno tetki žali da joj nastavnica daje manje ocjene jer ne voli djevojke. Njena mama i dan-danas misli da ona samo dovoljno ne nauči. Sada mi više nije naivna ni priča drugarice koja se jedanput sama javila da odgovora i nakon deset minuta zamišljena nastavnica, koja je sve vrijeme odsutno gledala kroz prozor, poslala ju je na mjesto i dala jedinicu. Poslije je nastavnica otišla na liječničko. Niko ništa ni tada nije rekao, a drugarica je umalo ostala neocijenjena. Kada sam upitao nekidan rođaka kako engleski, jer ima problema, dobacio je jedno ležerno okej, te brže-bolje dodao nešto se namuči nešto nauči a najčešće se prepravi. Kako misliš prepravi? Kroz smijeh je konstatirao kako skoro svi u njegovom razredu prepravljaju sebi ocjene i niko ih nikada ne uhvati. Sve ove - čudnovate (ne)zgode prilikom ocjenjivanja - nagnale su me da se ozbiljno zapitam prema kojim kriterijima se ocjenjuje, te da li je ocjena mjerilo znanja?

 

Nikakve koristi od pravilnika

„Praćenje, vrednovanje i ocjenjivanje rada, znanja i vještina učenika vrši se s ciljem sagledavanja nivoa znanja i vještina, te je sastavni dio odgojno-obrazovnog procesa u nastavi kojim se učenici kontinuirano podstiču na savjesno i aktivno usvajanje znanja, vještina i navika.“ – stoji u Pravilniku o ocjenjivanju Kantona Sarajevo. „Ocjena je jedan od pokazatelja nivoa znanja u savladavanju programskih sadržaja, sticanja određenih vještina i navika. Ocjenjivanje se ostvaruje primjenom naučno verifikovanih oblika, metoda i postupaka, kontinuirano u toku cijele školske godine. Nastavnici su obavezni da stvore što povoljnije uvjete u kojima učenik može redovno iskazati svoje rezultate rada, sposobnosti i znanja. Ocjenjivanje u školi je javno.“ Ne može se ne primijetiti opširnost i nepreciznost ovakvih navoda koji nisu ništa drugo neko samo formalno ispunjene isprazne floskule administrativno-pravnog jezika. 

Čitajući dalje Pravilnik potpisan 2002. godine – napisan dakle prije 11 godina i nikad dopunjen, niti promijenjen – primjećujem da u njemu ne piše ništa o školovanju učenika s poteškoćama u razvoju. Prema ovom Pravilniku oni ne postoje. Detaljnijom analizom Pravilnika ostalih kantona nalazim da je Pravilnik Unsko-sanskog kantona dopunjen članovima koji uređuju ocjenjivanje učenika s teškoćama u razvoju. Također, ovaj Pravilnik govori i o tome kako treba provjeravati znanje učenika. Možda je tu pojašnjen verifikovani naučni metod - ohrabrujem samog sebe. „Provjeravanje i ocjenjivanje treba provoditi tako da se: a) poštuje ličnost učenika/ce b) potiče samopouzdanje učenika/ce i njegov/njen osjećaj napredovanja c) potiče učenika/cu na aktivno sudjelovanje u nastavi i izvannastavnim aktivnostima d) omogućuje učeniku/ci da se sam javi za provjeru znanja e) osposobljava učenika/cu za samoprocjenu svog znanja i procjenu znanja i drugih učenika f) razvija kod učenika samopouzdanje.“ Tužno konstatiram da su mogla biti nabrojana i sva slova abecede i azbuke skupa, rijetko bi koje bilo praksa mog dosadašnjeg obrazovanja, a kamoli odgovor na pitanje. Kako je to moguće?

Ocjenjivanje je sastavni dio obrazovanja. Neminovan je to proces, lijep ili ružan, kako kome, a opet bez ikakvog jasnog pravila, ili konkretnog i preciznog kriterija za njegovo izvođenje. Manično čitam ostale pravilnike. Postaje mi jasno da pročitani pravilnici (Sarajevski, Unsko-sanski, Zeničko-dobojski, Republike Srpske) govore samo kako bi trebalo, a ne kako ocjenjivati. Odgovor na svoje pitanje neću zasigurno tu pronaći. Tako sam došao na ideju da sprovedemo manje istraživanje u vidu ankete pomoću kojeg ću dobiti uvid u stvarno stanje kada je u pitanju ocjenjivanje. Čitanjem pravilnika o ocjenjivanju u visokom obrazovanju, također, nisam mogao doći do svog odgovora. Recimo, Pravilnik Univerziteta u Sarajevu „želi bliže odrediti postupak ispitivanja i ocjenjivanja, rokova i termina polaganja ispita za prvi ciklus studija“. U jedanaest članova ovog Pravilnika ne stoji ama baš nijedan konkretan parametar praćenje i vrednovanja znanja studenata.

 

Iz stvarnosti

U sprovedenoj anketi učestvovali su učenici/e i studenti/ce od 14 do 34 godina. Anketu je ispunilo njih 144, od čega je 76 studenata/ica, a 68 učenika/ica. 83% ispitanih školuje se ili studira unutar BiH, 6% van, a 11% unutar granica EU. 36% ispitanih odgovorilo je da je ocjenjivano prema jasno određenom Kriteriju (predstavljenom na vrijeme, jednakom za sve, preciznom i objektivnom). Isti toliki postotak - 36% - da je rijetko kada ocjenjivan prema takvom Kriteriju, dok 28% tvrdi da nisu ocjenjivani prema Kriteriju predstavljenom na vrijeme, jednakom za sve, preciznom i objektivnom. 50% ispitanika upoznato je na vrijeme s Kriterijem, no 53% njih tvrdi da se ocjena u toku dosadašnje prakse školovanja nije pokazala kao adekvatno mjerilo znanja. 

Za 70% ispitanih ocjena koju dobiju znači, ali je za njih 28% rijetko kad adekvatno mjerilo znanja, dok 18% ocjenu smatra adekvatnim mjerilom znanja. Odgovor na pitanje zašto ocjena nije adekvatno mjerilo znanja krije se jednim dijelom i u postojećem Kriteriju u čijem opisu, prema mišljenju ispitanih, preovladavaju ocjene kao što su: subjektivan, loš, neprecizan, nejasan, demotivirajući. Studentice i studenti najčešće Kriterij ocjenjuju nebolonjskim. „Skoro uvijek broji se samo integralni ispit, a aktivnost, seminarski radovi i sve drugo predviđeno planom i programom ne ulazi u ocjenu“ – jedan je od komentara ispitanih. Mnogi su istaknuli kako je profesorima omiljena tehnika ocjenjivanja listanje indeksa ili copy-paste metoda prema kojoj ocjenjivač iz svog predmeta upisuje ocjenu na osnovu drugih. „Dok sam pohađala srednju školu ocjene sam dobivala u skladu sa raspoloženjem profesora. Nekad bi na ocjenu uticao i odnos sa profesorom, odnosno što imaš bolji odnos sa profesorom oni su blaži u ocjenjivanju. Nekad se znalo desiti da dobijem bolju ocjenu od mog znanja, ali isto tako i nižu.“

Također, kao jedan od glavnih parametara ocjenjivanja ispitani su naveli: porijeklo, pol, nacionalnu pripadnost, poznanstvo, pa čak mjesto življenja. „Najčešće sam pitana za porijeklo i odakle dolazim (...) i svakako koji sam spol. Mada, ne mogu da osporavam, bilo je i profesora koji su objektivno ocjenjivali ne samo moje znanje nego i kolega poštujući sva pravila pri tome.“ Glavnim razlogom neobjektivnosti jedan od ispitanika navodi pisanje imena i prezimena prilikom testiranja. „Trebao bi se pisati samo broj učenika ili neka „šifra“ jer su vrlo često sastavi iz jezika ocijenjeni pristrasno.“ U komentarima ispitanih često se mogao primijetiti i simpatizerski način ocjenjivanja, koji objašnjava jedan od ispitanika. „U odjeljenju su 3-4 omiljena učenika i oni imaju dobre ocjene. Ostali, kako ko stigne.“ „Kad god sam imala problema sa profesorom imala sam i sa ocenom.“ Jedan od ispitanika smatra „da ne bi trebalo biti ocjena uopće.“

Ispitani smatraju prvi dojam jako bitnim. „U početku je kriterijum ili prestrog ili previše lagan, da bi se kasnije u zavisnosti, kako se pokažete na početku mijenjao (tj. više ili manje popustljiv shodno vašem trudu na početku). Pošto, nažalost, ne postoji ocjena za utisak, većina profesora je tako gradila svoj kriterij, i na taj način olakšavala sebi posao, jer nije lako biti uvijek potpuno objektivan. Međutim, na taj način su mnogi učenici oštećeni, jer nisu uspjeli kasnije da se oslobode lošeg prvog utiska, tj. kriterij za njih je kasnije bio mnogo veći nego čak za najbolje učenike iz iste grupe. Naravno, ne postoji i nemoguće je da postoji idealno rješenje zbog toga što smo ljudi, te nam je jako teško biti 100% uvijek pošten i objektivan koristeći jedan hladan (brojčani) metod kakve su ocjene.“

Kriterij uglavnom zavisi od profesora do profesora „tj. svaki od profesora ima svoj način ocjenjivanja tako da se skoro svaki razlikuje.“ „Do sada sam se uglavnom susretala s dva dijametralno suprotna načina ocjenjivanja, a (po mom mišljenju) niti jedan nije dobar. Prvi je (i najčešći) način kada sam bila ocjenjivana prema kriteriju „simaptičnosti“ koju profesor/ica osjeća prema meni i (kod književnih kolegija) dijelim li profesorovo/profesoričino mišljenje o zadanoj problematici. Drugi način je čisto matematički, prema broju bodova ostvarenom na pismenom ispitu. Zanimljiva je činjenica kako se i u taj način ocjenjivanja ušuljaju kriteriji iz prvog načina o kojem sam pisala.“

Također, pitao sam ispitane da li su imali konkretne koristi od svojih ocjena. 46% nije imalo nikakve koristi, 38% jeste, a 16% rijetko. Koristi su uglavnom prilikom upisa na fakultet, apliciranje za seminarske ili radionice, konkuriranje za stipendije, ali rijetko kada za posao. „Izuzev lične i radosti moje porodice, nisam imala nikakve koristi.“ – jedan je od najčešćih odgovora na ovo pitanje. „Profesori češće biraju bolje studente za seminare i naučne skupove na koje ih šalju.“ „Imala sam korist u vidu stipendija za studentsku razmjenu, stipendija za posjetu seminara bugarskoga jezika i neka simbolička stipendija za dio trajanja dodiplomskog studija.“ Iako većina nije imala nikakve koristi, pojedini su imali koristi u vidu studijskih putovanja ili prijema u studentske domove. „Pošto želim upisati veterinu dobre ocjene iz biologije, hemije, fizike i latinskog pomogle su mi i dale prednost u tome da volontiram ljeti u jednoj od naših veterinarskih bolnica.“ – jedan je od svijetlih primjera koristi dobrih ocjena. „Zahvaljujući prosjeku iz srednje škole dobila sam besplatnu prvu godinu na fakultetu.“ Kao jedinu korist neki su naveli – autokorist – tj. ličnu motivaciju za dalji rad.

Ispitani su ponudili odgovor i na pitanje šta im znači ocjena. „Nužno zlo, kvalitetu naučenog i rada ne samo u jednoj sferi znanja nego općenito, zvanično mjerilo truda i rada, korak više ka završetku fakulteta i dobijanju diplome, samo neki stav profesora/nastavnika o trenutnom znanju, relativno mjerilo znanja, prvenstveno pokazatelj za smjernice vlastitog 'usavršavanja' i ispravljanja nedostataka tamo gdje ih ima.“ – neki su od ponuđenih odgovara. „Zakonom utvrđen način evaluiranja studenta/učenika gdje ocjena ne mora biti mjerodavna znanju osobe, jer uključuje i faktore poput sreće ili informiranosti šta traži određeni profesor.“ „Ne znam da li moj odgovor treba biti realan ili potkovan nekim idealom? Svi znamo šta treba ocjena predstavljati, a šta ona zapravo predstavlja. Osoba sa najviše trofeja, pobjeđuje! Ipak, sama ocjena/ocjene, kako god, bez 'dodatne popratne opreme' u ovakvom sistemu u našoj državi ništa pojedincu ne predstavlja, osim, naravno, ličnog zadovoljstva i sreće. No, čemu toliki trud ako taj pojedinac nema koristi od toga?! Znanje je mogao steći i bez ocjene!“

Za mnoge je ocjena samo formalnost, mjerilo trenutnog znanja, isključivo prolaz, trenutni utisak, mjerilo snalažljivosti a ne znanja, određeni stepen znanja, uspjeh, šansa za bolju budućnost. A da je ocjena, kako su ispitani i primijetili, samo nužno zlo u obrazovnom sistemu pokazuje i sljedeći odgovor na pitanje šta za njih predstavlja ocjena. „(Nažalost) predstavlja provjeru znanja iz neke oblasti nakon određenog perioda. Najčešće je to znanje samo dio (nemjerljivo) veće oblasti, te se ocjena iz njega može gledati kao obični podsjetnik da tu i tada nisi znao to i to iz te oblasti. Nije tako jednostavno, naravno. Takođe, pošto se radi o ogromnim oblastima, zahtijevano znanje dalje predstavlja izbor profesora. Ne toliko na cijeli sadržaj znanja, već na oblasti koje su prema profesoru bitnije od drugih. Prema tome, ocjena - provjera (usmena ili pismena) znanja iz neke oblasti iz koje je izdvojen jedan dio koji se uklapa u određeni vremenski okvir (semestar, polugodište...) za koji se pretpostavlja da je dovoljan prosječnoj (ako takva postoji) osobi da to znanje savlada (vrlo diskutabilan termin, kreće se od nauči napamet, pa do primjene znanja na nekom novom zadatku). To zahtijevano znanje je dalje rangirano od strane profesora (ovo trebate znati na ispitu, ovo ne). Od toga koliko se udovolji takvim uslovima, zavisi visina ocjene iz tog predmeta.“

 

Ocjena je rijetko kad mjerilo znanja

Već sada postaje jasno da je ocjena rijetko kad mjerilo znanja, ali sam pitao kolegice i kolege kada bi mogla biti, tj. u kojim okolnostima, poštujući koje kriterije? Ocjena je mjerilo znanja „kada je profesor krajnje objektivan i profesionalan, kada i nakon dobijene ocjene znaš odgovoriti na pitanja koja su bila na ispitu, kada je ispit objektivan, jasan, jednak za sve i uključuje bitne odrednice gradiva a ne profesorovo traženje pojmova u fusnotama, kad te pitaju koliko je 2 plus 2 i ti kažeš 4 ili znaš ili ne.“ – kazali su neki od ispitanih. „Problem je kod nas, kad su ocjene u pitanju, to što većina zna teoriju, a u praksi nula i kad dobiješ posao (ako dobiješ) 10-ka ili 9-ka ništa ne znači ako je ne znaš primijeniti.“ Jedan od ispitanih smatra da je ocjena mjerilo znanja „kad se to znanje konkretizuje nekad u budućnosti, na poslu ili prilikom odgoja vlastite djece.“ Ocjena je mjerilo znanja onda „kada je znanje primijenjivo a ne usvojeno kao puka informacija, kada profesor ili učitelj ocjenjuje isključivo znanje, odnosno sposobnosti studenta/učenika, kada se bavi procjenom razmišljanja, a ne nabubanim činjenicama.“

Neki u procjeni dobrog ocjenjivanja kreću prvo od obrazovanosti profesora (pri tome misle na njegovo znanje, ne zvanje), zatim od objektivnosti ocjenjivanja, postavljanja istih pravila za sve učenike/studente, te kada je profesoru/nastavniku stalo da učenike nauči i kada to znanje adekvatno provjerava.“ „Ocjena bi mogla biti mjerilo znanja, kada bi unaprijed bio pripremljen sistem izlaganja materije studentima koji je smislen, tako da bi osnovno znanje bilo predstavljeno kao takvo i ocijenjeno šesticom, a sve više od toga „nagrađivano“ većom ocjenom i kada bi studenti bili upoznati sa sistemom ocjenjivanja.“ „Poprilično je teško odgovoriti na ovo pitanje iz mnoštvo razloga. Najočitija su dva - različita područja studiranja, te različiti temperamenti ljudi. Za mene osobno bi ocjena bila mjerilo znanja kada bi me profesor promatrao u konverzaciji s npr. Mađarem, a da ja ne znam da sam promatrana. Tada, u konkretnoj situaciji (a bez faktora stresa) profesor bi mogao vidjeti pravu razinu moga znanja.“ – komentar je studentice stranog jezika. Jedan od ispitanih je istaknuo važnu činjenicu prilikom adekvatnog ocjenjivana, a to je varanje i prepisivanje učenika/studenata. Za njega je ocjena mjerilo znanja „kada nema varanja studenta, niti simpatija profesora.“ Neki dobitnom kombinacijom dobrog ocjenjivanja smatraju „samoocjenu plus ocjenu profesora“, a neki „višedimenzionalnost ocjene.“

Evidentno je da ocjena nije mjerilo znanja u aktuelnom obrazovnom sistemu regije, posebno Bosne i Hercegovine, ali može i trebala bi biti. Zbog toga je jako važno pomenuti sve pozitive primjere dobrog ocjenjivanja navedene u istraživanju. „Prisustvo na nastavi 10%, priprema prezentacije sa interaktivnim metodama 10%, test znanja 10%, polusemestralni ispit 20%, završni integralni ispit 50%. Sve ispoštovano od strane profesora kako je navedeno u silabusu.“ – pozitivan je primjer ocjenjivanja studenta, prema mišljenju jednog ispitanika. „Student sam književnosti i najviše mi se dopada usmeni ispit koji je profesor tako koncipirao da iziskuje pored znanja o književnim djelima i znanje iz drugih naučnih oblasti. Književnost posmatra kontekstualno. Najbolja stvar kod tog profesora jeste što ne osjetite odnos autoritet-student, već pokušava probuditi u vama ljubav prema znanju.“ Jedan srednjoškolac naveo je dobar primjer ocjenjivanja stranog jezika koji se ogleda u „ocjenjivanju svih segmenata znanja: čitanje, pisanje i govor.“ Pozitivan primjer ocjenjivanja je i primjer koji je za jednog od ispitanih ostao fascinantan. „Primjer nastavnice njemačkog jezika za mene je ostao fascinantan. Na neki način nas je naučila da govorimo njemački jezik, što je za mene i danas fascinantno, a od nas je tražila konkretne stvari koje smo radili: 1. čitanje odlomka (za 2); 2. navođenje svih glagola i njihovih imena, te imenica s članovima iz odlomka (za 3); 3. prevođenje rečenice sa bosanskog na njemački prilikom čega bi rečenica bila konstruisana tako da zahtijeva poznavanje riječi koje smo učili u prethodnoj lekciji, tj. vokabular (za 4); 4. razgovor na datu temu koja se tiče predavanja (za 5). Jasan i dobar kriterij je uslov za dobro ocjenjivanje. Svi smo znali kako stvari stoje i niko se nije bunio.“ „Jedini pozitivni primjer je iz srednje škole iz istorije (povijesti). Usmeno ispitivanje umjesto uobičajenog „navedi datume, ličnosti i lokacije, sjedi pet ispitivanja“. Prvo pitanje je bilo 'kako su praistorijski ljudi otkrili sjeme?' O čemu naravno nema govora u knjizi, ali zahtijeva analitičko zaključivanje kroz poznate činjenica o praistoriji, ali i dosta intuitivnosti i kreativnosti.“ „Smatram da bi profesori trebali imati mentorsku ulogu u obrazovanju, a ne kuharsku da nam filuju glave s informacijama koje nam i neće u suštini trebati.“

„Dobar način ocjenjivanja je onaj kad profesor ocjenjuje odgovor studenta proizašao iz njegovog vlastitog razmišljanja i shvatanja, oblikovan vlastitim riječima, a ne strogo onako kako piše u knjizi.“ „Primjer dobrog ocjenjivanja jest profesorica iz mađarskih jezičnih vježbi koja boduje aktivnost na satu, zadaće predane na vrijeme, rezultate kolokvija, te rezultat ispita. Svakome se dogodi da ima loš dan i loše napiše kolokvij ili ispit. Međutim, ova profesorica točno zna koliko mi doista znamo upravo tako što boduje svako naše zalaganje, a svoje znanje u pismenom obliku imamo šansu pokazati minimalno šest puta tokom semestra. Na taj način ona ima najtočniji mogući uvid u naše znanje. Jer znanje nekog jezika jest kontinuitet, te ako si u kontinuitetu dobar - onda je i tvoje znanje dobro.“

Pored već pomenutih pozitivnih primjera pronašao sam i dobro razrađen Pravilnik vrednovanja i ocjenjivanja na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Osijeku gdje je detaljno razrađen svaki od elemenata koji se vrednuje, a koji ujedno pokazuju da dobro osmišljen Kriterij uopće nije nikakav mit savremenog obrazovanja. 47% ispitanih se u potpunosti slaže s idejom da bi svakom učeniku/ci trebalo biti dopušteno da učestvuje u kreiranju Kriterija prilikom ocjenjivana. Bez sumnje je sada jasan odgovor na moje pitanje. U ovome trenutku ocjena nije mjerilo znanja, a „varira od mnogih faktora: koliko je student zaista spremio gradivo, da li je shvatio to što je učio i da li bi se znao snaći sa sličnim a opet različitim zadatkom, da li student ima sreće da na ispitu dobije samo ono gradivo koje je spremio, iako jedan dobar dio nije ni pogledao, da li je profesor dao ispit u skladu s gradivom ili je ubacio nešto novo, da li su sve grupe na ispitu dobile zadatke jednake težine, da li su svi tipovi zadataka zaista rađeni na vježbama.“ – kako govori i jedan od ispitanih. O tome da ocjena nije samo formalnost i da mora imati svoju vrijednost i težinu ne samo u školskim klupama nego i van njih, govori i komentar koji sam i sam pročitao više puta. „Moj profesor iz srednje škole je uticao na moje dalje školovanje. Nije adekvatno ocjenjivao i moju sklonost ka učenju jezika je sveo do mjere odvratnosti i odabrala sam drugi fakultet umjesto učenja jezika i sada kad sam odrasla shvatila sam kolika je njegova odgovornost što sam zaobišla njegov predmet u daljem školovanju. Sada mi je to hobi, a ne profesija zbog čega i sada žalim.“

 

Najnovije

Značaj govora u nastavi

Dobar glas daleko se čuje

Maksuda Muratović

Nauka i tehnologija u školama

Ima STEM-a, nema STEM-a

Ilhana Dukić

Eksperimenti u nastavi fizike

Razmišljam da napravim priručnik za eksperimente, ali mi za to treba kredit

Amna Dervišagić

Zapisi iz učionice

Roman o novčiću

Mirza Ahmetović

Primjena tehnologije u nastavi i razmjena znanja širom svijeta

Plavom tipkom do Mjeseca

Amna Dervišagić