Iz dječije perspektive

Poetske razglednice s mora i nazad (3/7)

Dan 3: Ja, ja, ja

Lamija Begagić

24.08.2019

U dobroj poeziji ništa nije slučajno, kažem ponosno za kraj trećeg dana našeg eksperimenta, čiji nastavak već sa zebnjom iščekujem.

Foto: Lamija Begagić / Školegijum

Dok su djeca na zasluženom odmoru, dane provodim seleći se u manji stan i praveći prijeko potrebnu čistku. Čistim i hard disk, beskrajno je more dokumenata, zapisa, filmova, koje više nikad neću pokrenuti, a ipak ih brižljivo spremam u ormariće s nulama i jedinicama. Čistim i vlastitu fizičku i mentalnu zapuštenost: svake sedmice kod psihoterapeutkinje, papa test i ultrazvuk (trebalo je u maju još!) i laboratorijski nalazi krvi. Čistim, potom, duga je ova ljetna lista, kao i ljetni dani i dokone noći, i socijalnu učmalost: trudim se svaku noć sresti koju dragu osobu, prijatelje, poznanike, prolaznike kroz rodni grad... Čistim. I čisteći mi se čini da nikad, ni u jedno drugo doba godine, nema toliko mene, kao ljeti.

Kako god okrenem, svuda ja. Ja, ja, ja.

Treći je dan poetsko-obrazovnog eksperimenta koji provodim sa svojom kćerkicom. Čitale smo i razgovarale o pjesmama jedne engleske spisateljice i jednog srpskog pisca, a danas ćemo – ova su mi silna ja u meni dala sjajan šlagvort – skoknuti malo do daleke Švedske.

 

- Piscu je ime Ulf Stark.

- A pjesma se zove?

- Pjesma se zove Potpis i nalazi se u maloj knjizi u kojoj sve pjesme govore o jednom diktatoru. Tako se knjiga i zove: Diktator.

- Šta je to diktator?

- Šta ti misliš, na šta te podsjeća ta riječ?

- Na diktat u školi. Iz bosanskog ili engleskog. To je neki dječak koji dobro piše diktate? Ja ne volim diktate.

- Zašto ih ne voliš?

- Malo su dosadni, a i ako samo jednu greščicu napraviš, ne možeš da dobiješ zvjezdicu. I ne znam baš da pišem slova, malo su mi ružna.

- A kakva su to lijepa slova?

- Od linije do linije, uredna. Je li taj dječak pisao uredna slova?

- Koji dječak?

 Taj Diktator iz knjige.

- Sad ćemo vidjeti kakva su njegova slova. Prvo da znaš da su diktatori ljudi koji vladaju državama ili drugim ljudima na vrlo strog način i tako da žele samo dobro za sebe, a ne zanima ih kako će biti drugima, sve dok je njima dobro.

- Znači sebični su?

- Da. Često i jako zli. Koristoljubivi. Neosjetljivi na druge.

- Dobro, hajde, čitaj, zanima me kakve to sad sve veze ima sa potpisom. Moj je potpis lijep, jer se u njemu ne moraju pisati pravilna slova, već možeš kako god se tebi piše!

 

POTPIS

 

Za diktatora je važno

da brzo

ume da se potpiše

krupnim pisanim slovima.

 

Već je crnim flomasterom

ispisao osam celih listova.

 

Izgledaju kao talasi u oluji.

Tu piše:

Ja

Ja

Ja

Ja.

 

Djevojčica je na trenutak zbunjena, šuti. Potom me moli da pročitam opet. Čitam opet.

 

- Osam cijelih listova i samo ja, ja, ja! – u čudu je.

- Tako je. Tako to diktatori rade.

- Pa ima li neko ime, ne može potpis biti Ja! Šta da ja napišem Ja, pa Berina napiše Ja, pa Mona napiše Ja, kako će učiteljica znati koja sam stvarno ja?

- Nikako. Ali baš diktatora briga za to, on nema Monu, ni Berinu, ni ikog drugog, on misli da niko drugi i ne postoji ili, ako postoji, da niko nije važan kao on. On misli da kad ljudi pročitaju Ja moraju znati da se radi o njemu. Svijet se vrti oko njega.

- To znači da on nema prijatelja?

- Ne znam. Bi li se ti družila s takvim?

- Ne baš.

- Ima li tvoj razred nekog diktatora?

- Ne znam. Kad smo tek krenuli u školu, bilo je djece koja su znala napisati samo svoje ime i ništa više, ali sad svi znamo sva slova.

- Ne mislim doslovno, više mislim ima li neko dijete koje želi da se igra s tobom samo ako se igra po njenim ili njegovim pravilima, neko kome je najbitnije da je njemu zabavno, a druge ni ne pita?

 

Dok djevojčica razmišlja ko bi mogao biti mali diktator ili diktatorka u njenom okruženju, ja otvaram još neke teme koje pretresamo u nastavku: dokazujemo da za dobru pjesmu, evo, nije potrebna rima, opet pričamo o prevodima, o tome šta boje mogu simbolizirati, nakon što djevojčica primjeti da nije slučajno da diktator bira baš crni flomaster, ne zeleni, ili rozi, ili žuti.

U dobroj poeziji ništa nije slučajno, kažem ponosno za kraj trećeg dana našeg eksperimenta, čiji nastavak već sa zebnjom iščekujem.

 

Sutra čitajte – Dan 4: Neočibne rejči

Prethodnog dana čitali smo – Dan 2: Normalni i nenormalni zec

Najnovije

Poetske razglednice s mora i nazad (7/7)

Dan 7: Udisanje poezije

Lamija Begagić

Poetske razglednice s mora i nazad (5/7)

Dan 5: Nije malo što je malo

Lamija Begagić

Poetske razglednice s mora i nazad (1/7)

Dan 1: Ne, nismo sami

Lamija Begagić

Elisabeth Ella Hrgić, učenica jedne od dvije škole pod jednim krovom

Nisu imali hrabrosti da nam kažu da smo razdvojeni po nacionalnoj osnovi

Anes Osmić

Opraštanje od vrtića kao loša vježba za budućnost

Djeca bez greške, a sistem bez razmišljanja

Lamija Begagić