Nastavnička pitanja

Nastavnički dnevnik

Teško je, ali ili radiš čestito ili nikako

Amila Islamović

10.05.2021

Čitam poruke roditelja – sve su slične i svode se na to da djeca iz različitih razloga ne mogu pratiti nastavu ili neki od časova. Nemam uvijek odgovor.

Ilustracija: Poh Smith / Shutterstock.com

Već dugo nisam pisala dnevnik, mislim od kraja osnovne škole, a to je zaista bilo davno. Čak više nisam sigurna ni gdje sam ga ostavila i da li uopšte postoji. Međutim, nije isto pisati ono što sam htjela sakriti od svojih roditelja, sestara i drugara i nešto što sad svi mogu pročitati.

Na početku prvog dana vođenja dnevnika za Školegijum imam malu tremu – svaki dan počinje isto, tako što otvorim prozor, udahnem svjež jutarnji zrak, koliko to može biti, osmjehnem se suncu i namignem mu kao da ono zna zašto to radim. Na taj način zapravo samo skupljam energiju i snagu iz njegovih zraka za sve što me taj dan čeka, jer nikada ne znam kakav izazov će iskočiti tokom 12 do 14 sati za laptopom u različitim aktivnostima. A svaki dan je nova nafaka i nova avantura s mojim učenicima i učenicama.

 

Ponedjeljak, 3. maj 2021.

Danas je ponedjeljak. Sat ne zvoni kao obično, iako sam prva smjena. Neradni je dan jer obilježavamo Prvi maj i Vaskrs. Volim produžene vikende. Pogotovo su mi dragi pred kraj školske godine. Pomislim na djecu – kada sam ja obradovana time, kako su tek oni! No, bez obzira na to, moje svakodnevne obaveze su tu i počinju odmah nakon doručka. Čim sjednem za sto i uključim laptop ruka sama pokrene miš ka vrhu desnog ugla naše platforme da klikne na meet, a onda se prisjetim: Ups, danas nema djece.

Prema rasporedu časova, utorkom imam devete razrede. Radimo online. Prošle sedmice smo radili pismenu zadaću i uspjela sam ispraviti radove iz dva odjeljenja, a sada me čeka još jedno, njih 26. Kad pomislim da mi za jednog učenika otprilike treba 10 minuta, a za cijeli razred 4 do 5 sati, nije mi dobro. Svaki rad trebam otvoriti, pročitati jednom da vidim šta je ko uradio, a onda čitam ponovo i markiram greške. Nakon izvjesnog vremena slova i Wordovi alati koje koristim počnu mi igrati pred očima. Dok to radim, pomislim kako bi lijepo bilo da smo svi u školi i da su pisali radove u svojim zadaćnicama, ali se onda prisjetim da je tek to izazov – da li su napisali a ili o ili u... Sa tastaturom nema tih problema. Dok ocjenjujem razmišljam koliko je to njima važno, pogotovo sada, pred kraj, i posebno ove školske godine. Po pet puta gledaju svoje ocjene i kombinuju: Ako dobijem ovdje 4 ili 5, onda bih mogao/mogla... ili Da mi je ovdje ovo, i tako u nedogled. Istinu za volju, to smo radili i mi kada smo bili djeca, s tim da ja više nisam djevojčica, već njihova nastavnica koja treba to sve vidjeti i osjetiti, a ne samo ocijeniti ih olovkom. Ocijeniti je najlakše – tačno, netačno, bodovi i gotovo, ali postoji još nešto što nastavnica mora vidjeti.

Pogledam na sat i već je dva. Ručak, pa onda priprema za sutrašnju nastavu. Opet laptop, opet sjedi, istražuj, piši, a bole leđa. Nema veze, kad sjednem i počnem raditi, zaboravim bol. Kad bolje razmislim, shvatim da je sve lakše od korone. Ona me slomila. Ne znam da sam se ikad toliko loše osjećala. Ne trebam o tome ni misliti, moram se prihvatiti posla. Ideje za čas nižu se jedna za drugom, a ja ih pretvaram u dijelove časa. Uklopila sam aktivnosti u 30 minuta. Čitam ih po treći put, provjeravam tajming i sve se uklapa. Ne osjećam umor jer je sve na svom mjestu. Ne čujem poruke koje stalno stižu na Viber, a one su posebna priča. Nekad bih voljela da nemam ni mobitel ni Viber, jer ako krenem sa čitanjem i odgovorima, prođe dan i ništa drugo neću stići. S druge strane, ako vidim poruku, a ne odgovorim – ne valja. Samo ja znam kako mi je. J

Prošetam malo po stanu, izađem na terasu, udahnem zrak. Moram napisati mjesečne planove rada i poslati ih nadređenim. Obično to radim ranije, ali ovaj vikend sam, bez obzira na vjetar, provela u bašti radeći oko cvijeća i šetajući. Bilo mi je potrebno. Dani sjedenja uz laptop mi, iskreno, ne prijaju. Iako online nastava ima svoje prednosti i može biti nevjerovatno interesantna, ja bih voljela biti u razredu, koristiti tablu i kredu, čuti žamor, smijeh i galamu naših đaka. Sve bih voljela osjetiti u jednom danu. Sama pomisao na to izmami mi osmijeh. A onda, kao da me jak nalet vjetra vrati u stvarnost, kažem sebi: strpi se još malo, ipak je zdravlje svih nas na prvom mjestu.

I tako dočekam devet sati. Dan se lagano izvukao kao jutarnje sunce na istoku. Davno sam čula top, što znači da je iftar počeo, a ja još nisam sve završila. Natjeram se da ne razmišljam ni o čemu drugom, nego da što prije završim posao. Snage mi ponestaje, ali sve privodim kraju, šaljem planove mejlom i gasim laptop. Opet nisam izašla vani ni pola sata. Ma sutra ću. Bit će lijepo vrijeme i stići ću. San me sve više obuzima...

 

Utorak, 4. maj 2021.

Mobitel me budi, prva sam smjena. Obavezno se našminkam, to volim i navikla sam. Stavim karmin, obučem se i umjesto da obujem cipele i izađem iz kuće – sjednem za laptop, postavljam materijal i najavljujem čas. Uvijek se trudim da postavim sliku da odgovara nastavnoj jedinici koju radimo i koja bi se dopala učenicima i učenicama, pišem broj časa, naziv teme, obraćam se djeci s uputama, a onda u attachment dodam sve što treba: Word-file sa svim aktivnostima, audiozapis, videozapis, vježbe i sve što mislim da će ih zainteresovati i učiniti čas drugačijim od onog prethodnog. To iziskuje mnogo vremena i priprema. Minut nakon što sam postavila čas kliknem na meet i oni se polako počinju javljati. Od 25 đaka u razredu trenutno je prisutno 15, pa 16, i onda se broj polako penje na 22, a ono troje po običaju nisu prisutni. Prozovem ih dva-tri puta, ali se ne javljaju. Pomislim – pridružit će se do kraja časa i sigurno reći da nešto ne valja ili nije uredu. Počinjem s prezentacijom, podijelim je s njima i sve teče kako sam planirala. Želja mi je uključiti ih sve, ali to baš i nije išlo jutros tako lako. Jedan broj kaže da me jutros slabo čuju, par njih da ih nešto prekida, jedni se nikako nisu javljali... Bilo je povuci-potegni, ali su se na kraju sve kockice posložile. Pršte odgovori, javljaju se da nešto dodaju, da objasne... Dobro je, pomislim! Bez obzira na to kakvu opremu imaju kući, većina prati nastavu s mobitela i kada dođe red na njih da nešto kažu, dopune ili odgovore na pitanje, čujete Nastavnice, čujete li me? ili Ispao sam iz poziva pa nisam čuo; Ne radi mi mikrofon; Dokle ste došli? Čekajte da nađem...

Naredna dva časa sve je kao u snu. Već su se razbudili, dopala im se prezentacija, javljaju se, diskutuju... Srce mi je kao Sarajevo. Sretna što sam uspjela da ih probudim i zainteresujem.

Jučer sam puno radila, tako da sam se danas mogla malo odmoriti i prošetati. Po povratku kući ponovo za laptop. Na Viber-grupi nastavnika pristigle poruke. Čitam jednu po jednu. Prelazim na poruke roditelja – sve su slične i svode se na to da djeca iz različitih razloga ne mogu pratiti nastavu ili neki od časova. Nemam uvijek odgovor. Zvoni telefon, mama i tata pitaju kako sam, nisam ih nazvala jučer. Eh, mama i tata... Koliko god da nam je godina, oni brinu o nama. Obično mi savjetuju da malo spustim loptu i usporim, jer se brinu za mene. Šta uopšte u našem poslu znači spustiti loptu? Ne raditi ili malo raditi? Šta znači malo raditi? Ili radiš čestito ili ne radiš nikako.

Vraćam se poslu – pripreme za sutra! Ništa više ne čujem i ni na šta se ne obazirem. To sam ja mislila, ali Minkica mi se motala oko nogu jer je naučila da se igram s njom. Mnogo toga se promijenilo nabolje otkako je s nama, ali trenutno nemam vremena za nju. Danas sam šetala, a sad moram raditi. Ipak spustim lijevu ruku pod sto i malo je pomilujem, a ona zabrunda i skoči mi u krilo, pa nastavljamo pisati zajedno. U međuvremenu stižu radovi devetih razreda – zadaća koju sam zadala. Dok mi koncentracija lagano pada, pristigla pošta me upozorava da ću imati posla i nakon što završim pripreme za sutra. Mrak je uveliko pao, radim još uvijek, nisam stigla jesti, ali mislim da je bolje tako. Ne sjećam se da li sam popila lijekove?! Nema veze, sutra ću.

Čitam radove svojih đaka i divim se – svaki je lijep na svoj način. Kreativni su, domišljati, vole engleski i obično bez problema završe ono što zadam. Znam da nekima od njih drugi pomognu, svjesna sam toga, ali je lijepo kad uvaže moje upute i pošalju radove na vrijeme. Pišem im povratne informacije, a glava mi pada na laptop koliko sam pospana. Već je dockan. Sav normalan svijet spava. I moja Minkica. Bogami, i meni je vrijeme.

 

Srijeda, 5. maj 2021.

Svaki put kad zazvoni alarm za buđenje, meni se u sekundi redaju slike aktivnosti koje trebam (da ne kažem moram) obaviti taj dan. Prije početka nastave virim u svoj rokovnik koji zovem PAMET i provjeravam da slučajno nisam nešto zaboravila. Evo ga – četiri važne osobe u mom životu danas imaju rođendan. Rano je da ih zovem, pa ću to uraditi poslije nastave. Ko zna, možda ću i zaboraviti. Idem bar poslati poruke.

Danas, prema rasporedu, imam sedme razrede. Oni vole da rade i javljaju se. To me čini sretnom i daje mi vjetar u leđa. Ima i onih koji se od početka nikad nisu javili, šta god da sam poduzela, ali ne možete o tome razmišljati kad počne čas i znate da traje 30 minuta. Počinjem s jednom interesantnom vježbom koja zahtijeva puni angažman učenika. Žute se ručice u Teamsu, prozivam one koji se javljaju, a i one koji se ne javljaju. Trude se i ja ih bodrim. Čujem svoj glas: Well done! Bravo! Onda najednom zastoj pri izgovoru jednog imena. Muk. Ne javlja se. Na listi prisutnih piše da je tu, ali nema nikakvog odgovora. To se ponovi 2-3 puta i taman kada sam spremna da kažem Goodbye, pojave se i njegove ručice i kaže da ga je nešto izbacilo. Čudo jedno kako ih ubaci na samom kraju časa, ali šta da se radi...

Imam čas pauze, pa opet nastava. Trčim u kupatilo, nazovem roditelje i nabrzinu čestitam rođendane. Taman kad završim posljednji razgovor, vrijeme je za sljedeći meet.

 

Pročitajte prethodni Nastavnički dnevnik — Dženeta Ajanić: Nema veze, ne odustajem

 

Novi razred, novo gradivo, nova očekivanja, ali i dalje MOJA djeca i poznati glasovi. Malo ih podstaknem, a onda oni krenu. Uživam raditi s njima. Svi kao jedan se javljaju, trude i učestvuju u aktivnostima. Pomislim kako male stvari čovjeka čine sretnim. Časovi prolete kao dlanom o dlan.

Ustajem, ali ne ide baš lako. Sve sam svjesnija da u ovim godinama nema više naglih pokreta. Minkica me nestrpljivo čeka. Igramo se i ganjamo po stanu i tada me ništa ne boli, a i odmorim se od svega. Čudno kako se čovjek veže za životinju, da ne povjeruješ!

U mislima se vraćam poslu: sutra je Dan škole, pripremili smo različite aktivnosti, među kojima je međuvršnjačka edukacija, nešto kao dani đačkog samoupravljanja u mom djetinjstvu. Raduje me to jer znam da djeca vole biti u ulozi nastavnika. Odabranim đacima dala sam zadatke s vrlo preciznim uputama. Osjetila sam njihovu radost i spremnost da demonstriraju svoj rad. Na dan đačke samouprave, u vrijeme kad sam bila osnovka, dnevnik u ruci i mjesto za katedrom izazivalo je u meni radost, ponos i odgovornost. Mojoj sreći nije bilo kraja. Vidim da to i ove generacije vole, pa njihove časove čekam s nestrpljenjem. Sutra je četvrtak i, uz redovnih šest časova, imam dodatnu nastavu s dječakom kojeg spremam za kantonalno takmičenje. Uh, zamalo da zaboravim, informacije za roditelje u 17:30 sati. Bit će to opet dug dan.

 

Četvrtak, 6. maj 2021.

Danas su đaci držali časove i oduševili su me. Jedna djevojčica je bila toliko slična meni da sam ostala bez riječi. Govorili su o prirodnim čudima, pa su se lijepo spremili: pronašli su neke zanimljive činjenice, videomaterijal, slike... Oni su meni bili pravo čudo. Prozivali su svoje drugare, podržavali ih, ohrabrivali... Ima grešaka tu i tamo, ali čovjek to zaboravi. Ne dešava se prvi put da djeca urade prezentaciju i da je predstave, ali tako su bili uvjerljivi u svojoj ulozi nastavnika da sam ih slušala bez daha. Riječi pohvale izvirale su iz mene kao voda iz najljepšeg vodopada na svijetu. Kada nastavnica doživi takav feedback od svojih učenika, zaboravi na 12 sati dnevno provedenih za radnim stolom.

Deset minuta velikog odmora prošlo je za tren. Na narednom času igrali smo jedan kviz s modalnim glagolima, potom vježbu. Djeci se dopao i sve je odlično prošlo.

Nakon ovog čuda, danas ništa mi nije bilo teško i stigla sam sve: nazvala roditelje, jela, popila lijekove, igrala se s Minkicom, održala informacije, čak i kuću pospremila, i onda opet – natrag za laptop. Sutra imam čas s malom rajom, prvačićima, a to je posebna priča jer su neopisivo dragi i medeni. Samo da ih vidite! Kad pričam o njima, prijatelji mi kažu da je vrijeme da imam vlastito unuče, a i ja to jedva čekam. Posebno me raduje što sutra idem u školu, jer oni rade prema kombinovanom modelu – sedmicu od kuće, sedmicu u učionici. Moram na frizuru – ne mogu svakakva u školu. Valjda ću stići. Sladak umor me obara. Bio je ovo lijep dan. Kroz napola spuštenu roletnu viri mjesec u svom raskošnom obliku. Nisam stigla izaći van, valjda će za vikend biti lijepo vrijeme.

 

Petak, 7. maj 2021.

Petak je moj omiljeni dan – radim s prvačićima! Pametni su, uvijek raspoloženi i sretni što smo skupa. Imam običaj reći da su djeca najzahvalnija za rad – sve vide, čuju i sve znaju. Kad uđem u razred, ne znam koga bih prije i radije pogledala. Svi su lijepi, maleni i medeni. Mnoštvo plavih, smeđih i zelenih očiju ljubopitljivo me posmatra. Na moje glasno: Hello! svi su kao jedan ustali i odgovorili: Hello. Hodam kroz razred, prskam im ručice dezinfekcijom, a oni postavljaju mnogo pitanja: šta ćemo raditi, hoćemo li pjevati, igrati se, brojati ili govoriti šta vidimo? Jesam li im pripremila neki (radni) listić? Jesam li donijela pečate (dječiji pečati s različitim slikama kojima obilježavam njihove zadaće)? Jesam li kupila neki novi? I tako redom. Oduševljeni su aktivnostima koje sam im spremila. Kad čuju svoje ime i dobiju priliku da nešto kažu – to urade s velikom pažnjom. Iako im fali pokoji zubić, oni tako lijepo izgovore riječ ili neku kratku rečenicu. Vježbica po vježbica, glasić po glasić, i 30 minuta je prošlo tako brzo da sam imala osjećaj da sam tek ušla u učionicu. Izvodim ih iz škole i na izlazu čujem njihov gromoglasni pozdrav: Good bye, teacher! Pratim ih pogledom kako razdragano skakuću i trče oko svojih roditelja.

Idem kući sretna, ali umorna. Razmišljam o pozivu učiteljice/nastavnice: taj posao je daleko od jednostavnog i laganog. Svakodnevno se pojavljuju problemi: pojedini đaci nemaju dovoljno dobar uređaj s kojeg prate nastavu; E-dnevnik; informativni i roditeljski sastanci; dodatna nastava; dopunska; sekcija; mnoštvo poruka kolega/razrednika, djece i roditelja na koje treba odgovoriti; pregled dječijih radova, uz povratnu informaciju i riječi ohrabrenja i motivacije... To je samo dio dnevnih obaveza, ali to je naš posao, koji ima svoje prednosti i mane, i treba ga raditi čestito ili nikako.

Dok sjedim u dnevnoj sobi i kao slušam i gledam TV, pogled mi privlače razbacani sivi oblaci po nebu. I oni izgledaju nekako umorno, i njima je petak.

Najnovije

Dnevnik nastavnice

Bez izmjerene temperature nema ulaska u školu

Edina Karasuljić

Sva iskušenja nastavničkog posla

Teški roditelji

Amna Dervišagić

Dnevnik nastavnika

Moj posao je nesiguran, sve je manje đaka

Fadil Kadrić

Dnevnik nastavnice

Korona u doba nastave

Alma Šahović

Zašto je nastavnica samu sebe prijavila prosvjetnoj inspekciji

Različita količina posla za istu plaću

Arifa Isaković