Nastavnička pitanja

Ako pandemija i dalje ostane oko nas

Vruć krompir u rukama prosvjetara

Almira Topić

24.04.2021

Ni sad nije kasno da zasučemo rukave, jer valja nešto činiti po pitanju školskih planova i programa, ali i ministarstvo mora shvatiti da su promjene neophodne.

Ilustracija: Corri Seizinger / Shutterstock.com

Bliži se kraj školske godine, a mi još uvijek ne razmišljamo šta od septembra ako pandemija i dalje bude oko nas.

Model nastave u Unsko-sanskom kantonu takav je da učenice i učenici idu u školu svake druge sedmice. Razredi su podijeljeni u dvije grupe, i dok prva pohađa nastavu, drugoj se šalju materijali putem aplikacije Google Classroom ili Viber grupe koju svaki predmetni profesor ima s razredom u kojem predaje. Đaci više nemaju 140 časova jezika i književnosti, nego 70, a čas ne traje 45, nego 30 minuta.

Na početku školske godine od nadležnog ministarstva nismo dobili nikakve precizne upute, nego samo općenite napomene da se nastavni proces treba rasteretiti, da nastavnice moraju voditi računa o specifičnim okolnostima školovanja u uslovima pandemije i slično, od čega nema mnogo fajde. Vrući krompir u rukama je prosvjetara: ako ne odradimo sve, krivi smo jer će djeca imati propuste u obrazovanju; ako radimo sve, roditelji i djeca kukaju na sav glas da im je gradivo preobimno, da je previše testova, da nemamo razumijevanja za djecu; ako ne šaljemo materijale, nismo u trendu jer ne baratamo tehnologijom; ako ne radimo kvizove i ne skidamo razne aplikacije, za staro smo gvožđe; ako postavimo video, djeca to uglavnom i ne pogledaju... I sve to dobije epilog na društvenim mrežama, koje su prepune komentara dežurnih kritičarki prosvjete i hibridnog modela nastave koji će uništiti buduće generacije! Kao da je nas neko pitao kakav bismo model nastave željeli!

Nešto mislim kako sve može biti drugačije, kako možemo iskoristiti ljeto da se pripremimo za narednu školsku godinu, za koju se plašim da će takođe biti pandemična. Umjesto toga, po starom dobrom običaju, mi guramo glave u pijesak čekajući da sve prođe samo od sebe. Zapravo, osnivači škola i oni koji upravljaju školstvom od rata naovamo samo mijenjaju figure, bez ikakvog stvarnog pomaka. Nekidan je u Unsko-sanskom kantonu izvršena sječa ministara, među kojima i ministra prosvjete – pet novih ministara, svi mladi (osim jednog), nadobudni, u plavom, izabrani stranačkom linijom i političkom računicom. Novoizabrani ministar prosvjete od prethodnog se razlikuje samo po frizuri; godine staža i života su im tu negdje... A dok je smjena trajala, vakcine, korona, migranti, budžet i ostale sitnice koje život znače pale su u deseti plan jer su se skupštinske ajkule morale zasititi. Sad dok se novi ministar upozna s kabinetom, materijom, stanjem na terenu, problemima... Ostaje nam samo da mirno posmatramo kako naše ministarstvo, kao i ostala, ništa ne radi na prilagodbi obrazovanja uslovima pandemije.

A da hoćemo, ni sada nije kasno da zasučemo rukave, jer valja nam nešto činiti po pitanju školskih planova i programa: kratiti, pojednostaviti ili sasvim mijenjati pristup! Ali, ko će to uraditi i kada? Kad prođe pandemija, ako ikada? Kad nam se djeca odsele u druge zemlje? Kad se škole zatvore zbog bolesti djece i nastavnog osoblja?

Evo jedne hipotetske situacije – u augustu ove godine nazovu iz ministarstva moju školu i kažu: Dajte nam grupu profesorica da nam pomognu u kreiranju programa nastave u specifičnim uslovima, odaberite po jednu predavačicu za svaku oblast (prirodno-matematičku, jezičku, društvenu), po mogućnosti sa dužim radnim stažom, ili bar one koje su na osnovu evidencije o praćenju stručnog usavršavanja pokazale zavidne rezultate. Odabrane nastavnice će, umjesto da u augustu besposlene sjede u zbornicama, 15 dana sa kolegicama iz drugih škola raditi na prilagodbi nastavnog plana i programa uslovima pandemije. Radiće po grupama i po specifičnim zahtjevima svake škole, a kada se uradi prijedlog promjene nastavnih planova i programa, stručni aktivi u svim školama proučiće prijedloge i dati svoje primjedbe i zapažanja, koja će pomoći ekspertnoj grupi da definiše finalna rješenja. Tek nakon toga donosi se novi prijedlog izmjene nastavnog plana i programa za osnovne i srednje škole, koji se u štampanom obliku šalje školama i time postaje obavezujući za sve dok traje pandemija. Čiča-miča, gotova priča!

Da sam je nešto u tom fantastičnom scenariju oko izmjene gimnazijskog programa, predložila bih sljedeće:

  1. Svaki nastavnik/nastavnica dužan/dužna je izdvojiti dovoljno vremena za ponavljanje gradiva, posebno onog dijela koji je radila grupa na časovima, a druga grupa to isto prepisivala ili učila sama kod kuće.

To mi se u ovom momentu čini najvažnijim, jer mi je potpuno jasno da je gradivo koje učenici i učenice savladavaju na nastavi, uz pomoć predmetne nastavnice, mnogo lakše razumjeti i kasnije usvojiti. Ako to znači da program neće biti realizovan u potpunosti ili da ćemo tim tempom ostvariti samo pola od predviđenih nastavnih jedinki, neka, bar ćemo ono što odradimo s djecom odraditi korektno.

  1. Voditi evidenciju obrađenih nastavnih jedinki za svaku grupu đaka posebno. Zaboraviti klasični mjesečni plan; svaka grupa radi po svom rasporedu i po svom tempu.

Često se desi da sa jednom grupom odradimo neke jedinke, a sa drugom ne – zbog praznika, potresa, nestanka struje, korone i drugih prirodnih ili društvenih nepogoda. Zato je od velike pomoći da nastavnica u svoje evidencije nakon časa upiše tačno šta je radila s kojom grupom. To je korisno prilikom sastavljanja pismenih provjera znanja jer ćemo tačno znati iz koje oblasti dati pitanja i šta bi đaci trebali bolje znati.

  1. Programe prilagoditi skraćenom modelu nastave – izbaciti sve suvišno, ostaviti samo ono što je zaista nužno da bi učenici mogli pratiti daljnju nastavu.

Svaki predmet ima svoje specifičnosti, ali svaka oblast može se i mora svesti na ono osnovno, bar dok traje ovo vrijeme burno. Na primjeru književnosti, to bi značilo da za svaki period radim samo jednog predstavnika – Gilgameš, Homer, Vergilije... samo najznačajnije, a kod gramatike izbacujem definicije i radim samo na primjerima za koje znam da djeca griješe u govoru i pisanju.

Ovo su samo putokazi u kojem smjeru bi išla izmjena programa, a svaki predmet treba pročešljati i odbaciti ono bez čega se može. Nije to lak posao, ali nije ni neizvodiv. Potrebno je samo dobre volje i stručnosti. Da, potrebno je i da ministarstvo uvidi potrebu za promjenom, ali ne u foteljama, nego u školama.

Najnovije

Nastavnički dnevnik

Teško je, ali ili radiš čestito ili nikako

Amila Islamović

Bilješke iz učionice

Kad nastavnica ne zna odgovor na pitanje učenika

Amna Dervišagić

Nastavnički dnevnik

Nema veze, ne odustajem

Dženeta Ajanić

Stručni ispit za samostalan rad nastavnika

Antigona, Sokolo i postojanje smisla

Almira Topić

Pred izbor novog rektora/ke Univerziteta u Beogradu

Samoupravljanje i ugled Univerziteta

Miloš Janković