Tokom školovanja u jednoj sarajevskoj teološkoj školi, nakon što više nisam mogao izdržati presiju internatskog života, odselio sam kod tetke. Ona je prethodno morala potpisati saglasnost da će se starati o meni u odsustvu roditelja, što znači da preuzima svu odgovornost za moj mladi život. Spakovao sam svežanj odjeće i knjiga pa kao izbjeglica otišao, razmišljajući u tom trenutku o slobodi koju će mi odlazak donijeti.
Tetka je radila u apoteci. Zbog prirode posla stekla je i neke predrasude. Pogrešna predodžba o meni odnosila se na oblačenje, ponašanje i muziku koju sam tih godina slušao. Za nju su farmerke, vindjakna ala vijetnamka i starke značile da si narkoman, a mršavost i ispijeno tinejdžersko lice da si – odavno narkoman! Dušu bih u grijeh naveo ako bih rekao da se o meni nije starala na lijep način. Rezilila bi me za svaki ispad, a ja sam se branio tinejdžerski nezainteresirano. Samo bi nešto promumljaj u svoju odbranu, pa jasno i britko preko jezika o'sjeci – rokenrol, tetka!
Taj rokenrol tetka je dobro zapamtila jer sam kod nje ostao tokom svih godina studija, a jednom su je njene predrasude skupo koštale. Pošto sam odgovarao njenom profilu narkomana, tražila je moj urin. Ja sam zauzvrat tražio stotinu maraka. Nedugo nakon toga, jedno jutro probudio sam se i u kupatilu našao novac i posudicu. Dan-danas ne voli o tome pričati, a onomad je njen komentar bio – čista savjest košta.
Kakve su naše škole?
Sjetio sam se drage tetke nakon koncerta Rogera Watersa u Zagrebu. Turneja Us and Them (po istoimenoj pjesmi Pink Floyda iz 1973) već obara rekorde posjećenosti. Počela je u Americi, gdje je, prema pisanju brojnih medija, uzburkala duhove zbog poruka koje emitira.
U školi koju sam pohađao nije baš bilo pohvalno slušati Pink Floyd niti svjetovnu muziku, pa su moja otkrića tog planeta imala sve karakteristike diverzantskih akcija. Kad sam otkrio album The Wall (1981) i istoimeni film, bio sam do te mjere fasciniran da je tetka mislila kako sam našao novog dilera. Kad je izvođač tog više od trideset godina starog albuma u Zagrebu na moje uši i oči zapjevao – teacher, leave them kids alone – u dvorani nisam pronašao ništa drugo do srednjoškolca koji pokušava uhvatiti korak sa školom, roditeljima i svijetom u kojem živi, a svakim novim korakom biva u većem raskoraku i sve dubljem metafizičkom strahu.
Naše škole su autoritativne i – dozvolit ću si da upadnem u vrtlog opštih mjesta – djecu ne uče kritičkom mišljenju. Uče ih poslušnosti: slušaju zapovijedi nastavnika i ne lutaju u mislima i djelima – suzbija im se kreativna energija, a njihove želje ugušene su društvenim normama. Potreba je da se djeca pretvore u marljive radnike na tržištu rada i vjerne potrošače u hipermarketima. Davno već svjestan svega, Roger Waters izvedbom performansa Us and Them emitira poruke koje u ovom mnogo hvaljenom audio-vizuelnom spektaklu nisu tek recitacije proslavljenog rokera, nego snažni poziv nama da se aktivno uključimo u promišljanje o svijetu u kojem živimo. Pa kroz stih prizna: god only knows it's not what we would choose to do.
Tinejdžeri te poruke u školama ne čuju. One su ispisane kao slogani na posterima i zakucane pribadačama na zidove u školskim holovima, a djeca se ne ohrabruju da govore jezikom koji nije tek mrtvo slovo na ukrašenom panou.
Nakon što je otpjevao kako smo svi pojedinačno another brick in the wall, uz pratnju dječijeg hora, sjetio sam se kako sam svojoj tetki tinejdžerski zaneseno tumačio da škola i društvo nisu dobri junaci jer nas uče da budemo poslušni, jer nas kažnjavaju ako kažemo što mislimo, jer nas ucjenjuju roditeljima i tetkama. Naveo sam joj tada primjer jednog mog druga koji je u školi rekao da bi radije otišao na utakmicu Manchester Uniteda na Old Traffordu nego na hadž, pa mu je zbog toga bilo sniženo vladanje. Ona bi dobaci da su to sve šejtanska posla, pa mi naredi da uzmem knjigu i učim.
Kako bih, da radim u školi, koncert Us and Them mogao upotrijebiti na nastavi? Da li bi tinejdžeri bili iznenađeni kada bi shvatili da se prva velika poruka tog koncerta tiče upravo škole? Da li bi razmislili o poruci? Šta bi pitali? Da li bi i svoje nastavnike gledali kao učitelja koji nedostaje ispred sintagme – leave them kids alone? Da li bi mogli školu prepoznati kao bitan kotač u sistemu kupi-prodaj, čiji su pobjednici oni koji su izmislili priču o jednakim šansama? Ili se razlog zbog kojeg nijednoj školi ne bi palo na pamet da ovaj koncert koristi u nastavi krije upravo u ovim pitanjima?
Dok sam uživo slušao izvedbe s albuma The Wall, razmišljao sam o tome koliko je zidova između nas. Ko, osim Trumpa, gradi te zidove? Šta naše škole rade kako bi djecu navele da razgrađuju zidove? Koliko nastavnici i nastavnice u našim školama djeci pričaju o tim zidovima? Jesu li djeca osposobljena da jasno kažu svoje želje i potrebe, kako bi s druge strane dobila kvalitetne odgovore i upute? Umijemo li komunicirati?
Mora, valovi i pučina
Zašto je turneja Us and Them uzburkala duhove u Americi bilo je jasno već tokom izvedbe kompozicije Pigs, s pomalo zanemarenog albuma Animals (1979). Nije slučajno što se autor tom albumu vratio danas, jer doba trampizacije svijeta ne zaslužuje ništa drugo do poruku koja se u sklopu ove turneje emitira preko big screena – Trump je svinja! Po Watersu, svinje su bogati ljudi koji vladaju svijetom, zavađaju i otimaju resurse, pa zajedno s čuvarima psima i podanicima ovcama naseljavaju našu planetu. Da li bi jednom tinejdžeru ova poruka danas nešto značila? Koliko naše škole djecu uče o bogatima? Uče li ih o bogatima koji iskorištavaju resurse siromašnih, izmišljaju ratove i sukobe? Da li nas škole uče da budemo jednaki? Kako nastavnici književnosti interpretiraju Orwellovu Životinjsku farmu (1945), koja je autorima zasigurno bila velika inspiracija tokom rada na albumu? Uče li škole učenike i učenice da se suprotstave – resist – vladavini većine, tiraniji i nametanju? Koliko naše škole pričaju o globalizaciji i konzumerizmu? Da li ideju pravednog obrazovanja branimo šaljući svoju djecu na skupe univerzitete? Hoće li naša djeca sutra stajati svunoć u redovima čekajući nove iProizvode? Ili će razmisliti o stihovima: Hey you, Whitehouse (...)/ You're trying to keep our feelings off the street / You're nearly a real treat / All tight lips and cold feet / And do you feel abused?
Mislio sam o ovome dok sam fotografisao koncert najnovijim ajfonom, u čije je tijelo ugrađen koltan koji maloljetna djeca u Kongu iskopavaju za nekoliko centi po satu. Sutra bi ujutro te fotografije na mom Instagram profilu trebale kao spužva upijati lajkove. U tom času na screenu je zasjala poruka – Resist Mark Zuckerberg! Koliko su nas škole osposobile da se suprotstavljamo?
The Last Refugee je pjesma s posljednjeg albuma Rogera Watersa Is This the Life We Really Want (2017), kojoj je autor dao poseban značaj na albumu, ali i tokom koncerta. U albumu se, a stari će fanovi to i potvrditi, stalno referira na ranije radove Pink Floyda, čime autor zaokružuje proces, pitajući je li zaista život koji želimo život u kojem su milioni ljudi izbjegli i raseljeni? Pitajući je li zaista ovaj život the holy grail i da li zaista nije dovoljno da uspijemo, već i drugi trebaju pasti? Postajemo li planeta izbjeglica?
And you'll find my child / Down by the shore / Digging around for a chain or a bone / Searching the sand for a relic washed up by the sea / The last refugee.
Kao lajtmotiv tokom performansa na screenu se sve vrijeme emitiraju snimci valova, obale i pučine. I žena koja u nekom migrantskom skloništu misli o svom djetetu. To su mora, valovi i pučina koje imigranti sve ove godine preplivavaju bježeći u slobodu. Kasnije će na velikom platnu, koje je poput zida razvučeno duž dvorane, projektori emitirati slike izbjeglih i raseljenih, a središnja fotografija je ona čuvena na kojoj dijete, stojeći ispred tenka, baca – valjda kamen – prema tom ogromnom gusjeničaru. I to je poruka koju Waters šalje na svojim koncertima, a važna je jer je antiratna u vrijeme kad na Zemlji, reklo bi se, svaki čas izbije neki rat. Koliko danas djeca u našim školama znaju o tim ratovima? Jesu li svjesna njihove razorne moći? Ista pitanja izviru slušajući Picture That – još jednu pjesmu s posljednjeg albuma – koja nas navodi da zamišljamo kako ovaj svijet, tako i neki drugi. Koliko nas škole na to navode?
Vraćao sam se poslije koncerta u Sarajevo. U kasnim poslijeponoćnim satima vozio sam se trošnim cestama u Bosni, koje vijugaju kao crijeva u utrobi. Mislio sam o svojoj tetki i školama kroz koje sam prolazio. Rojili su se razlozi zašto bih, da radim u njima, dao svojim đacima da preslušaju Rogera Watersa. Odjekivali su stihovi i akordi, a ta utroba – Bosna – teško može provariti išta. A tako uporno preživa. Stigavši, zaspah s tetkinim naravoučenijem da – čista savjest košta.
