Kada bih pisala o najjačoj ženi svijeta, dobro bih razmislila koja je to žena ove godine bila najuspješnija. Tada bih zaključila da snaga nije isto što i uspjeh, snaga dovodi do uspjeha.
Ipak, ne bih znala koja bi to žena mogla biti, jer je za mene svaka posebna i jaka na jedan svoj neobičan i unikatan način. Svaka je žena hrabra i neustrašiva kada ide ka svojim ciljevima.
A kada bi me neko upitao koja je žena svijeta najjača koju ja lično poznajem. Možda da sam je upoznala negdje tokom svojih silnih putovanja ili čula za neku heroinu i ženu koja je nenadmašna u svom poslu, tada bih bez razmišljanja odgovorila da znam ko bi to mogao biti. Sjetila sam se. To je jedna žena koja je mom srcu najblizž i najdraža, žena koju znam cijelog svog života, žena bez čijeg poljupca nikada ne započinjem svoj novi dan niti odlazim na spavanje. Žena kao nijedna druga na ovom svijetu.
To je moja majka.
Rodila me je prije dvadeset i sedam godina u Crnoj Gori, jesenjeg i hladnog oktobra, baš kada se rat u Bosni polahko primicao kraju.
Mogu zamisliti njenu sreću, nadu, ispunjenje snova, osmijeh na njenom lijepom licu kada me je rodila. Mogu osjetiti njen zagrljaj dok me je privijala uz svoje tople grudi i njen poljubac na moje uplakane očne kapke. Mogu osjetiti ugodne vibracije koje mi je slala dok je moja pospana glava počivala na njenim ramenima. Vibriralo bi različitim frekvencijama dugo, dugo vremena. Tepala mi je, a sada sam shvatila da mi je tada i pjevala uspavanke.
Nedugo vremena poslije, osjetila sam zabrinutost na njenom licu, strah, zebnju, tjeskobu u njenim grudima, i mnogo pitanja bez odgovora u njenoj glavi kada je shvatila da ne čujem. Kada je shvatila da njeno tepanje niti pjevanje nije imalo nikakvog smisla.
Tada se pred njenim očima bijeli svijet u koji me je dovela puna nade raspadao u paramparčad.
Šta će ljudi reći? Šta će njegovi pomisliti, čiji su to geni? Sigurno od nekog od njene rodbine, od njegove strane ne moze biti da je, nikada.
Žene su oduvijek bile krive za sve.
I ja sam rasla, nisam znala za brigu i tugu, radovala sam se životu i svijetu na koji sam došla, praćena maminim zagrljanjem, tepanjem, milovanjem, i tužnim očima, očima koje žale, očima prepune neizvjesnosti i straha za moju budućnost.
Par godina kasnije se rodila i moja mala seka. Strah u majčinim očima je bio i dalje prisutan, izgledala je zabrinutije. Mada sam na njenom licu osim novih bora koje su se tiho uvlačile pod njenu kožu zamijetila i neku vrstu pomirenja, pomirenja sa sudbinom i sa samom sobom. I osjetila sam novi iskorak u njenoj snazi, izgledala je jača kao nikad ranije, spremna za nove borbe i velike poteze u životu.
Uvijek je pazila da nam ništa ne fali, čuvala nas od druge djece iz susjedstva koja su se sa mnom igrala gluhih telefona i neprestano se smijala ako nešto ne bih čula ili bih pogrešno izgovorila. Djeca su bježala od maminog oštrog pogleda, pogleda ljute mačke koja čuva svoje mačiće, pogleda ptice koja oštrim kljunom brani svoju djecu od svih zlobnika.
Za razliku od nje, otac me nikada nije branio. Često me je znao naružiti kako se ne znam igrati sa djecom. Gluhih telefona sam se igrala još dugo vremena, tek da bih pokazala da mogu biti u društvu i da nisam ona koju treba stavljati pod stakleni oklop.
Iz toga razloga, željela sam da me mama nauči govoriti, da ljudi ne misle da sam mutava i glupa samo zato jer sam gluha. Željela sam ostati u njenom zagrljaju zaštićena i sigurna od ljudi. Poželjela sam da sam mogla ostati u njenom toplom stomaku i da nikad ne izađem iz njega.
Ali sam izašla, i to zbog toga da bih predstavila cijelom svijetu najveću ženu svijeta i djecu koju je rodila i odgojila najbolje što je mogla.
Kada smo sestra i ja malo odrasle, mama i otac su nas odveli u Sarajevo na pregled sluha. Tada su nam nabavili slušne aparate. Pomoću njih smo mogle čuti naše prve zvukove, ali ne i raspoznati ih. Nismo razumjele pojedine riječi i njihova značenja.
Zahvaljujući mami i napornim vježbama koje smo radile kod kuće sa njom, sestra i ja smo kroz postepeno i sporo učenje novih slova, slogova, riječi i rečenica sticali nova znanja.
Mama je bila moja prva učiteljica i pedagodica, i to najstrožija koju sam imala u cijelom svom školovanju ali je zato sada ona moja najdraža osoba na svijetu, moj idol, moja najveća heroina, moja snaga bez koje moj život ne bi imao nikakvog smisla.
Ona mi je pomogla da savladam sve svoje životne prepreke, i poteškoće koje sam imala slušanju i govoru. Ona me je naučila da je upornost ključ uspjeha.
Nikada nije htjela da me sasluša do kraja dok joj pravilno ne izgovorim neku riječ. Neumoljivo je radila sa nama i za sve ovo vremena ja sam od nje naučila mnoge životne lekcije. Mislim da je to razlog zašto izgledam starije nego što jesam. Sazrila sam prerano za svoje godine.
Sve probleme koje sam imala, sva pitanja za koja nisam znala odgovore i sve što mi se u životu događalo i što se događa, ja povjerim samo njoj. Povjerenje koje je izgrađeno između nas dvije je poput mosta koji se ne može srušiti nijednom silom. Već odavno znam da je ona jedini pravi i istiniti prijatelj koji me nikada neće napustiti, i uvijek će biti uz mene bez obzira na sve.
Zbog našeg školovanja, mama i otac su odlučili da se preselimo u Bosnu i Hercegovinu, maminu domovinu koja je ubrzo postala i naša. Upisane smo u prvi razred osnovne škole u Sarajevu, zahvaljujući mami ja sam kroz cijelo svoje školovanje bila najbolja učenica i izvanredna aktivistkinja na mnogim manifestacijama, raznim kulturnim i sportskim događajima.
Od nje sam naučila da trebam biti hrabra, a ona mi svoju hrabrost nikada nije pokazala riječima, već djelima. Borila se za sve, samo da bi nam ugodila i da bismo živjele svoj život što bolje možemo. Kroz tu borbu pokazala mi je da život nije lagan, da za sve treba imati prije svega snage i volje, da je put trnovit, uzak, ponekad i strm, ali nekad i ravan i širok, put sreće. Uvijek treba biti spreman za sve što slijedi.
Zbog mene i moje sestre je napustila posao koji je nakon mnogobrojnih poziva na povratak uz nove ponude ljubazno odbijala stavljajući naglasak na nas dvije i na obavezu koju nosi prema nama, da nas nauči svemu onome što nam život donosi.
Drugi roditelji su je uvijek pitali kako joj je uspjelo da nas nauči ovoliko stvari na šta bi ona njima odgovarala: „Sjedni, stavi svoje dijete u krilo i radi, pritisni ga dok ne počne ponavljati s tobom, tako će naučiti, ponavljajući riječi; slog po slog, slovo po slovo, riječ po riječ. I tako ga tjeraj da ponavlja za tobom svakog dana dok ne nauči. A za to ti treba vremena i snage, ništa ne možeš preko noći.“
Tada ja budem najponosnije dijete na svijetu koje stoji pored žene – kraljice, blistajući poput zlatnog anđela kojeg ona drži za ruku da je svi oni ljubomorni ljudski pogledi ne bi ozlijedili.
Sada sam magistrica mikrobiologije sa bogatom pozadinskom pričom, velikim aktivizmom kojeg nosim iza sebe i sa sobom, prkosim vremenu u kojem postojim i svim ljudima koji imaju sumnju na uspjeh osoba sa invaliditetom.
Živim, pokazujem i dokazujem da gluhoća nikada ne može biti prepreka da ljudi ostvare svoje ciljeve, naprotiv. Meni je gluhoća oduvijek bila motiv da se borim na svom putu do uspjeha. Volim da putujem, obilazim mnoge Europske zemlje, upoznajem divne ljude, prelijepe gradove i kulturu svakog mjesta. Volim da pokazujem svoje osobine, upornost bez koje nikada nigdje ne bih uspjela i trud koji uvijek zalažem da se taj uspjeh ostvari.
Kada me ljudi upoznaju, često govore kako ne bi primjetili da imam oštećenje sluha jer jako dobro govorim. Mislili su da mi je oštećenje malo, iako je po audiogramu čak i veoma visoko. Ponosno i pobjednički, uvijek im kažem da je za to zaslužna moja mama.
Svaka je majka samo jedna i uvijek će ostati idol čovječanstva ali, moja mama - to je žena za koju treba da zna cijeli svijet.
Iz tog razloga kada sam magistrirala obećala sam sebi da ću se i dalje boriti za svoje ciljeve i da ću raditi ono što volim i želim, da ću ljudima uvijek predstaviti sebe u što boljem svjetlu i tako prosvijetliti svoj obraz, i ostati ponos moje mame i zemlje, Bosne i Hercegovine.
I ponovo obećavam sebi da ću prije svega ostati čovjek, jer biti čovjek, rijetka je ali i najveća vrlina današnjice. Obećavam sebi da ću svoju djecu odgajati onako kako je moja mama odgajala moju sestru i mene. Nikada neću zaboraviti sav njen trud, rad i znoj, da bi na kraju dobila ono za čim će se ponositi cijelog svog života, sa čim se još uvijek ponosi kada sestra i ja dođemo kući sa pozitivnim rezultatima i radosnim vijestima.
Obećavam sebi da nikada nigdje neću otići a da ljude ne upoznam i sa mamom u meni, u mom srcu i u mojim djelima, karakteru, riječima i vrlinama. Svi koji me znaju, znaju kakvu mamu imam, i uvijek se sa njom ophode sa velikim poštovanjem. Iz tog razloga, želim da moja mama bude upisana među najjačim ženama svijeta.
I upišite joj ime, nek se zna da se zove Amira i da je ona najveći idol jer takvih kao što je ona ima rijetko, poput bisera bijelog u dubokoj vodi plavog okeana kojeg neizmjerno i beskrajno volim.
Taj biser, to neprocjenljivo blago ja ću da njegujem i čuvam vječno. Misliću na svoju mamu bilo kada i bilo gdje, u svakom dobru i zlu ponosno predstavljajući svoj život pred njenim očima koje više ne gledaju sa tugom već ponosom i prkosom, inatom silnim bosanskim koji govori – kako je ipak sve moguće.