Vrijeme iza nas – vrijeme ispred nas

26.06.2020
Sabit Agić

Vrijeme iza nas – vrijeme ispred nas

Rad pristigao na konkurs za nagradu Šukrija Pandžo 2020.

Nastava je privedena kraju, ocjene zaključene, virtualne učionice su prazne.

Velika virtualna avantura je završena. Bili smo sudionici historijskog događaja kakav se ne pamti u odgoju i obrazovanju. Da li je taj događaj bio kataklizma ili početak nečeg boljeg, vrijeme ispred nas će nam dati najbolji odgovor. A vrijeme iza nas doživljavam kao svojevrsno putovanje.

Voz je krenuo u septembru,rutinsko putovanje kao i prethodnih godina. Nije bilo nagovještaja nekih većih promjena na prethodna putovanja.Do marta je sve teklo po ustaljenom redu. Jedanaestog marta naš voz iskače iz šina. Konačno moramo napustiti udobnost našeg vagona. Put nastavljamo pješice. Od prtljage nosimo samo ono nužno. Mnogo toga korisnog će ostati u vagonu ali ne možemo sve ponijeti, snaći ćemo se usput. Do cilja moramo doći. I tako je i bilo. Stigli smo do odredišta.

Pred nama je ljetni predah. Šta sad i kako dalje?

Jedina tačna tvrdnja bi bila da nam je, nakon ovog za sve nas novog i neočekivanog iskustva, dobro došao, usuđujem se reći, zasluženi odmor.

Taj period mira treba iskoristiti i pokušati dati odgovore na neka pitanja koja se nameću.

Pitanja je mnogo ali ću se ograničiti na ona koja se tiču mene kao učitelja razredne nastave.

Analiza sopstvenog rada je korisna na ličnom profesionalnom planu ali i obavezujuća u odnosu na učenike u mojoj učionici sa kojima ću se opet uskoro sresti.

Pitanje prvo

Da li nam je ovo trebalo?

Ukratko ,mislim da jeste. Naš obrazovni sistem, ovakav kakav jeste,već odavno ne drži korak sa golemim promjenama u društvu.Ako ih i ima ,promjene su sporadične i nepotpune.Škola je sve dalje od učenika i relnog svijeta koji ga čeka izvan školskog dvorišta. Desila se nagla promjena koja je stavila na ispit moje profesionalne i intelektualne sposobnosti. Nova situacija je nametnula nužnu potrebu brzog i efikasnog prilagođavanja i pronalaženja rješenja.

Pitanje drugo

Da li je bilo korisno?

Budući da svaka nepredviđena situacija stavlja na kušnju naše sposobnosti moj opći dojam je da je ovo bilo korisno iskustvo. Korisno pod uslovom da realno sagledamo svoj rad, da sami sebi priznamo šta je bilo dobro i šta bi moglo biti još bolje.

Pitanje treće

Koje su teškoće?

Bilo ih je mnogo. Učenicima razrednoj nastavi često je bila neophodna tenička pomoć roditelja ili starijih ukućana s obzirom na njihovu dobnu zrelost. Sljedeći problem su neke nastavne metode za koje je skoro nemoguće naći alternativu. Primjer je demonstriranje pjevanja,sviranja ili vježbi tjelesnog odgoja. Najveći problem je, ustvari, rad sa učenicima koji imaju poteškoće.Za njih je bilo potrebno odvojiti posebno vrijeme i posebe načine rada izvan termina časova redovne nastave.

Pitanje četvrto

Koji su rizici?

Kako je vrijeme odmicalo sve više sam bivao svestan rizika da se onlajn nastava može pretvoriti u svakodnevnu formalnu aktivnost koja će učenicima vrlo brzo dosaditi. Nove okolnosti su potrajale neočekivano dugo i fokus je trebalo usmjeriti na svakodnevnu motivaciju za rad i održavanje pozitivne radne atmosfere. Trebalo je izbjeći zamku preporučenog „reduciranja nastavnih sadržaja“ u korist otaljavanja istih. Dakle,uvijek je bio prisutan problem izbora načina prezentiranja sadržaja te praćenja kvaliteta i trajnosti stečenih znanja uz sve reducirajuće okolnosti. Ovo je zahtijevalo dodatno vrijeme za pronalaženje novih ideja.

Pitanje peto

Koje promjene su bile najzanimljivije?

Promjena okolnosti je imala uticaj i na uloge sudionika u nastavi.Pomenuću one pozitivne momente. Roditelji su bili više upućeni u rad svoje djece i u uslovima kućne izolacije su vidjeli priliku za jači angažman. Velika većina roditelja je tu jedinstvenu priliku iskoristila. Bili su aktivna podrška. To je proizvelo i bolju komunikaciju sa nastavnikom.Ukratko didaktički trougao je funkcionisao bolje nego u normalnim uvjetima.

Desilo se da nismo samo izašli iz fizičkog prostora učionice nego smo spontano izašli i iz okvira vremena predviđenog za redovne časove. Koristili smo sve što se moglo upotrijebiti za komunikaciju, viber, sms poruke, fejsbuk, itd. Pisani radovi, zadaće, dodatna pitanja i ostalo stizali su svakodnevno i u toku cijelog dana. Trudio sam se da moji odgovori, upute, kritike i savjeti stignu što prije do učenika i roditelja. Tako smo stvorili osjećaj povjerenja,veće prisnosti i potrebe da pomognemo jedni drugima.

Pitanje šesto

Da li bih opet prošao kroz ovo?

Ne.

Za kraj

Presudan faktor uspješnosti nisu okolnosti ni materijalni momenat. Odlučujuću ulogu ima učiteljeva dovitljivost i kreativnost. Djeca imaju prirodnu potrebu za igrom a učenje je lakše i uspješnije ako koristimo humor i igru u nastavi.To su bila moja najjača oružja uvijek pa i u toku onlajn nastave.

Navešću jedan primjer kako smo počinjali naš radni dan u virtualnoj školi.

Tih dana je bio kišovito i oblačno.

Upitao sam učenike da li bi bilo bolje da je sunčano.

Naravno, svi su se složili da je sunčan dan ljepši.

Hajde onda prije nego počnemo da svako potraži po jedno sunce, rekoh.

Pokušajmo ovako:

Imate dva minuta da otrčite do mame, tate, dede ili nane. Zagrlite ga, cmoknite i recite mu „ti si moje sunce.“

A onda mi brzo napišite šta se dogodilo nakon toga.

Dogodile su se lijepe emocije. Tako je započeo jedan od naših onlajn dana.