Povratak u budućnost

26.06.2020
Sara Kljajić

Povratak u budućnost

Rad pristigao na konkurs za nagradu Šukrija Pandžo 2020.

Oduvijek sam se pitala hoće li ikada biti moguće putovati kroz vrijeme. To je jedna od onih stvari o kojima počneš razmišljati nakon što pregledaš previše filmova...

Međutim, preguravši tek polovinu svoje najturbulentnije godine života, neočekivane i neobjašnjive pojave nada mnom više nemaju moć iznenađenja, te bih, vjerovatno, lako mogla povjerovati u bilo šta.

Upravo zbog sadržajnosti i spleta čudnih okolnosti od samog početka (n)ove decenije, te eksplozije medijskih pokušaja apsolutne involviranosti u sve to, moje društvo i ja smo, često, u internim šalama spominjali činjenicu da je tekuća godina, sa obzirom na izvjesne pogreške u računanju, zapravo ista ona 2012. godina, u Majanskom kalendaru u kojoj smo se svi spremali za navodni Kraj svijeta.

S osvrtom na pomalo traumatično iskustvo izolacije začinjeno mjesecima online nastave, to se nisu činile kao tako loše vijesti. Ipak, naučnici kažu da se crnim humorom najlakše prebrodi nepoznata i stresna situacija.

Od malena nastojim da učim iz (ne)zgoda koje me zadese, te analiziram svoje postupke, ali i ono što sam iz istih usvojila, kao potvrdu da je slijed određenih događaja potreban iz često neshvatljivih razloga. Nakon donošenja restriktivnih epidemioloških mjera, postajala sam sve više skeptična po pitanju njihovog pozitivnog uticaja na obrazovni sistem, obzirom na očiglednu štetu koje su nanosile nama studentima i školarcima u vidu srozavanja motivacije i volje za bilo šta, pa i do mogućih psiholoških posljedica. Čitav proces pokušaja organizacije kvalitetne online nastave najviše je ukazao na anomalije obrazovnog koncepta i njegovih mehanizama. Od početka je bilo evidentno da se nivo truda, koji smo mi, kao studenti prethodno željni izazova i novih mogućnosti, ulagali u participaciju u tom čudnom maskenbalu, eksponencijalno srozavao primjetnim smanjenjem iste varijable kod naših predavača. Vrlo brzo je to dostiglo poražavajući nivo u kojem smo se osjećali kao puki posmatrači bez želje i volje da budemo bilo šta drugo.

Zanimljivo je da se riječ „obrazovanje“ (rus. „о́браз“ – oblik), odnosi na oblikovanje, te da je pojam „edukacija“, osim što je, naravno, preuzet iz latinskog (ēducātiō), prvobitno označavao termin „podići“, „voditi“. Ukratko, tih dana se svako od nas osjećao upravo bezoblično i tromo, a nikako vođeno. Kao da je onaj na čelu kolone odjednom odlučio da potrči, a mi iz nepoznatog razloga nismo imali kondicije. Teško je bilo pratiti gradivo, održati koncentraciju prilikom trosatnog izlaganja pukog teksta na bijeloj podlozi, te iznova dragovoljno ulaziti u taj svijet, svaki dan po sedam ili osam sati.

Negdje među stotinama, većinom bezličnih, ali ipak, rijetko, i obojenih susreta sa virtualnom manifestacijom fakultetskih obaveza, sinula mi je sjajna usporedba. Sve me podsjetilo na neki procjep u vremenskom kontinuitetu, kojeg naučni fantastičari često znaju nazvati time lapse. Ispričala sam kolegicama da sam razvila urnebesnu teoriju o tome kako smo ustvari dobili neki free trial iz budućnosti, kao upozorenje i uvid u posljedice koje bi se mogle trajno ugraditi u administrativni, obrazovni ili bilo koje druge sisteme ako nastavimo sa tradicijom zagađivanja, nepažnje i neodgovornosti prema sebi i drugima. Naravno, u modernom i visoko naprednom društvu budućnosti, sam proces distribucije znanja, sigurno bi bio bolje organizovan, ali to sam objasnila nedostacima „besplatne“, sa dosta lošijim mogućnostima od one plaćene – „premium“ verzije (koncept s kojim smo već upoznati zahvaljujući tehnološkom poretku i raznim aplikacijama). Ironično je to da smo morali platiti cijele dvije rate školarine, bez ikakvog popusta, u manje od mjesec dana.

Pokušavajući frustraciju izbjeći kroz razne slične usporedbe i forsiranje humora i u najtežim trenucima, ubrzo se osvježila u mojoj podsvjesti činjenica za koju sam se i ranije osvjedočila da je vjerodostojna, a ogleda se u odluci o pristupu situaciji i uvjerenošću u utjelovljenje bilo kakve vrste koristi iz iste. Osvijestila sam, također, i činjenicu da stalno žurim. I ne samo ja. Svi trčimo, šprintamo u utrci obaveza, odgovornosti, saplićemo se o isprepletene mreže odnosa i veza koje smo izgradili i, često, nepotrebno zamrsili. Vrijeme je postalo resurs za kojim ljudi najčešće i nepovratno žale.

 

Stavljajući sebe u poziciju ostalih, shvatila sam da nam muke nisu toliko različite. Napokon sam mogla razumjeti i predavače, koje sam u početku čak osuđivala, zbog monotonosti kojom su nerijetko zračili u izlaganju. I oni su promijenili okolinu, primorani da se prilagode i podrede novom okruženju, sigurno su pokušali zadržati kontinuitet, ali je neman koja je preokrenula svijet u samo nekoliko mjeseci ipak, neizbježno, kroz razne kanale oduzimala mnogo produktivne energije.

Primijetila sam da ni sama već odavno nisam produktivna, prepuštajući se struji nove rutine u nekim sumornim notama uvijek istog trajanja. Znala sam da moram od nečega početi, krenuti ka promjenama, sustići ih, narasti... Usmjeravajući se na rast, počela sam sa klijanjem sjemenja i uzgajanjem biljčica – nešto za šta nikad do sada „nisam imala vremena“. I tako, skoro svako poslijepodne nakon terapije zračenjem iz neke od elektroničkih naprava, uzemljavala sam vrhove prstiju sadeći svoje male palete boja na svaku slobodnu osunčanu površinu u dvorištu, pa i u kući. Rasle su velikom brzinom, a sigurno je tome pridonijelo i odsustvo plinova ispuštenih sagorijevanjem kerozina, te ostalih dodataka. Međutim, nije se moglo ne primijetiti da biljke u dvorištu rastu duplo brže od onih u kući, iako su imale identične uslove osunčanosti, vlage i temperature, jer su prozori i vrata po cijeli dan širom otvoreni. Ukućanima sam saopštila da je uzrok fenomena, vjerovatno, to što biljke koje se nalaze vani niko ne prisljava da slušaju vijesti po šesnaest sati dnevno. Smijali su se. I ja sam. Iako nisam bila sigurna da se u potpunosti šalim.

Osim što mi je samoizolacija otvorila nove horizonte u vidu stvaranja svog sićušnog, ali rastućeg ekosistema, tu zabava nije stala, već sam je preselila i u gotovo netaknutu prirodu – selo.

Kod nene sam provela skoro četiri sedmice, te jutro započinjala veličanstvenim pogledom na izlazeće sunce iza ogromnog brda, za koje sam često maštala da je, ustvari, neka stara bosanska piramida koja će tek biti otkrivena. Upijajući prve zrake koje je lomila i prema mom prozoru bacala hladna površina Grabovičkog jezera, nije mi bilo teško stisnuti Join meeting i uploviti u simfoniju elektronskih šumova i signala sa druge strane digitalne linije.

 

I pored teške borbe sa nevidljivim čudovištem, koje je kasapilo svaki segment društveno-ekonomskih aktivnosti, rastužilo i iscrpilo mnoge porodice, naučili smo bolje brinuti o sebi i drugima, dobili priliku zastati, pobjeći od okova užurbanosti i gustog rasporeda, udahnuti život duboko, do njegova smisla, makar i kroz maske. Na kraju dana, svjesna mnogobrojnih poteškoća koje su iskrsavale odsvakuda na ovom čudnom putovanju, ipak svim srcem biram da ih primim i kao Berićet (Blagoslov).