(PODSJEĆANJE NA POČETAK RADA U SEOSKOJ ŠKOLI)
Tiha ramazanska večer… Kroz otvoreni prozor ulazi nježna svjetlost kandilja sa munare. Iz našeg sokaka dopiru glasovi, ljudski žamor. Vrijeme je za teraviju.
Moj sin crta lik nekog starca, a usput pripovijeda dnevne dogodovštine. Suprug i ja, pijući čaj, poticali smo ga da priča. Upijali smo njegove riječi i pokrete. To nas veseli. I kad sam najtužnija, moje dijete me razveseli, njegov glasić mi ublaži tugu.
Na televiziji se pojavi lice koje me podsjeti na mog rahmetli oca. Sjetih se oca, njegovih riječi, pogleda, osmijeha… Voljela sam slušati oca dok govori. Znao je lijepo pričati.
Za njega je život put kojim nikada nismo išli, put koji je nama nepoznat. Istražujemo ga i otkrivamo, živeći… Nekome staza života bude duža, a nekome kraća. Zavisi gdje koga čeka Sudbina. Na putu ima i raskrsnica, i stranputica, i zavoja, i uspona, i padova… Život je lijep, ali nepredvidiv. Pravi nam zamke i zasjede, pa ako skrenemo sa pravoga puta, dočeka nas Sudbina iza neke krivine. Tako nas iznenadi, a čovjek se ne može uvijek snaći u teškim situacijama. Sudbina nas zavara, prevari… Život nas nekad iznevjeri, izda…
Sjećam se da je otac često ponavljao kako trebamo učiti da bismo lakše dočekali svoju Sudbinu. Davne 1962. godine, moj otac je ostavio tek izgrađenu kuću i imanje u svom rodnom selu. Kaže da je preselio u čaršiju da mu “djeca mogu od kuće pješke u školu”. A onda je nas, svu svoju djecu, školovao… Ja ne znam, ali on zna kako… Pamtim samo da, kada je kod kuće, skoro i nije izlazio iz svoje radionice. U šali je govorio da mu je to honorar poslije rada u firmi. Rijetko se žalio. Kad sam bila dijete, mislila sam da otac uvijek ima para.
Pozvoni telefon i moje misli prhnuše kao poplašene ptice. Trgnuh se… Moji očekuju da se javim, a nekad bih voljela da to učini neko od njih.
Dignem slušalicu. Sa druge strane javi se prijatan ženski glas.
Oprostite ako smetam, jeste li vi moja nastavnica Sevleta?
Jesam, a ko je to?
Vi se mene možda i ne sjećate, ali ja Vas dobro pamtim.
Ako mi kažete ko ste, možda se i ja Vas sjetim.
Ja sam H. Zijada, vaša učenica iz Osmača kod Srebrenice.
Sjetih se Zike. Tako su je zvali. Imala je lijepe modre oči. Često nas je na času nasmijavala svojim veselim dosjetkama. Bila sam joj razrednica od petog do osmog razreda. Znam da je završila medicinsku školu. Zadnji put sam je vidjela prije ovog nesretnog rata. Iznenađena sam što me zove. Vesela je…
Naravno da te se sjećam, moja Ziko. Bila si u drugoj klupi do prozora. Ti i tvoja drugarica H. privlačile ste pažnju cijelog razreda.
Ona se veselo nasmija.
Evo i H. je ovdje sa mnom. Baš pričamo o Vama, o školi, o našoj “posebnoj generaciji”, kako ste nam nekad govorili.
Pa vi i jeste moja posebna generacija.
Sjećanja naviru… Moje prvo zaposlenje, nova seoska škola, moj prvi peti razred, moja prva generacija… Moji zaista dobri đaci.
A moja Zika nastavlja…
Znamo da ste Vi “krivi” što nismo ostale neškolovane. Većina curica iz moje generacije naknadno je krenula u školu. Baš sad pričamo o tome kako ste nagovarali naše roditelje da nas pošalju u peti razred. Moji su mislili, kao i većina ljudi iz našeg sela, da “ženskinju” ne treba škola. Udat će se, imati svoju “nafaku”, neko će ih hraniti hljebom. Vi ste mojima govorili da treba ići u školu, da treba “učiti za život”. Zahvaljujući Vama, sada sama zarađujem za život. Ona “bolja budućnost” o kojoj ste nam pričali, vjerovatno je sada. I sada smo sigurne da smo učile za život, a ne za školu.
Raspričala se moja Zika, a meni srce treperi… Neopisiv osjećaj. Do suza me dirnu saznanje da sam nekome olakšala i uljepšala život.
Moji se uznemiriše…
Ko je? Je li sve uredu?
Nasmijala sam se klimajući glavom. Razumjeli su…
Prijatni glas moje učenice i dalje je govorio. Čuju se i drugi veseli glasovi, dobacuju, pozdravljaju…
Poziv moje drage Zike vrati me u prošlost…
Poslije završenog školovanja u Sarajevu, počela sam raditi u novoizgrađenoj osmogodišnjoj školi, u jednom živopisnom planinskom selu kod Srebrenice. Selo je do tada imalo samo četverogodišnju školu. Na početku školske godine imali smo problema sa upisom ženske djece u peti razred. Neki roditelji nisu željeli da im ženska djeca idu u školu. Smatrali su da je za žensko škola “danguba”, da žensko ima posla i bez škole, da će se “hairli udati i usrećiti”.
Bilo mi je žao što neki roditelji tako razmišljaju. Moj rahmetli otac nije tako mislio. Da jeste, moje sestre i ja, ne bismo završile školu.
Tog septembra, novi početak u novoj školi, a neku djecu imamo samo na spisku, ali ne i u učionici. Trebalo je nešto učiniti…
Razgovarala sam sa direktorom škole o djeci koja ne idu u školu. Predložio je da pokušamo nagovoriti roditelje da pošalju svoju djecu u školu. I moji korijeni su sa ovih prostora, pa je najbolje da ja o tome razgovaram sa roditeljima.
Napravila sam spisak djece koja ne idu u školu. Pokušala sam saznati što više o njihovim porodicama. Krenula sam u kućne posjete.
Kada sam se pripremala za svoj poziv, nisam zamišljala ovakve kućne posjete. Mislila sam da ću svoje učenike posjećivati kad su bolesni, kad su sretni…
Idem prašnjavim putem. Dođoh do seoske česme. Zastanem i gledam. Teče životna voda iz četiri grla, pravo blago. A dolje, niz padinu žubori novorođeni, tek oživljeni potok. Kapi bistre vode bljesnu na suncu i raspu se kao dragulji kada padnu na kamene ploče. Ljepota za oči. A kada se napiješ te ljepote, osvježenje za tijelo i dušu. Vjerujem da mnogi žele ovakvu blagodat.
Jesen se već nečujno privukla. Razbaškarila se u izobilju voćnjaka i njiva. Izmijenila je živice i šumarke. Na njivama oko puta šuste sazreli kukuruzi. Ptice zadovoljno cvrkuću kljucajući zrna kukuruza.
Prebirem u mislima ono što ću reći roditeljima mojih budućih đaka… Imam tremu, gore nego pred ispit. Možda neki ne žele ni da čuju šta hoću da im kažem.
Stojeći pred vratima nepoznatih ljudi, objašnjavala sam ko sam, čija sam… Moja nena je iz ovog sela, pa je tu bilo i moje rodbine. Tako sam počinjala razgovor i ubjeđivala ih da šalju djecu u školu. Sjećajući se svoga oca, ponavljala sam pred svakim vratima da je grehota da djeca ne završe osnovnu školu, a mogu pješke u školu. Srećom, mnogi roditelji, kada čuju čija sam, prihvate razgovor.
I uspjela sam… Djeca su nastavila školovanje, skoro sva. Istina, malo su kasnili s gradivom, ali sve se nadoknadilo.
Moji tadašnji đaci, moje učenice, možda mojom “krivicom”, nastaviše školovanje…
Sada su to mlade žene, neke uspješne u poslu. Većina njih je dijelila sudbinu naroda Srebrenice. To što su završile školu i dobile zaposlenje, dalo im je više snage da nastave dalje životnim putem.
Moj poziv je i lijep i težak. Radila sam u nekoliko škola. Kroz moju učionicu je prošlo mnoštvo generacija. Svaku generaciju pamtim. Svi su ponijeli ponešto lijepo iz naše učionice. U to me uvjere kada se sretnemo. Neki me i posjete. To su posebni susreti.
Nažalost, poveliki je spisak mojih bivših učenika u Memorijalnom centru u Potočarima. Kada čitam njihova imena, prisjećam se njihovih lica, nevinih, dječijih lica. Na spisku su i moji najmiliji; braća, rodbina, komšije, kolege, školski drugovi… Tada je teško zadržati suze. Za njih nema dovoljno suza. Za njih je svaka tuga malo…
Moj poziv i moj životni put vodili su me na razna mjesta. Moji učenici su rasuti po svijetu. Ima ih u raznim zemljama. Ponosna sam što su neki postali uspješni ljudi; ljekari, inžinjeri, piloti, novinari, profesori, poduzetnici… Ponosna sam što su dobri ljudi. I neke moje kolege su bili moji đaci.
Kada nekoga učiš i usmjeravaš ga, ti utičeš na njegov život. Daješ mu snagu i volju, hrabriš ga… Tješiš ga, nekad mu i suze s lica brišeš. Nekad se s njim smiješ, a nekad i plačeš. Kad sve to činiš, onda si mu kao drugi roditelj.
Zahvalnost mojih učenica koje mi svojim pozivom uljepšaše dan; kao i iskrena, prijateljska nasmijana lica mojih bivših učenika koje srećem, lijepe poruke koje dobijem preko društvenih mreža… Sve mi to daje snagu, podstiče me da usmjeravam i hrabrim sadašnje i buduće generacije svojih učenika.