Prošle godine sam htio učestvovati na konkursu u kojemu se tražila priprema sa časova lektire posvećene pričama Šukrije Pandže. U glavi sam otprilike imao nekakav koncept, a nešto sam čak bio i zapisao (u mobitel, doduše). Završilo je, međutim, tako da nisam poslao ni slova, jer sam bio lijen. Ne iz uobičajenih razloga šutnje i nekog čudnog stida, koji krase naše nastavnike kada se treba progovoriti o njihovim časovima, nego čisto zbog ljenosti. Pa mi poslije bi krivo. (Priznajem, bilo je i malo onog straha da se ne provaljujem a kojeg mi je moje odrastanje i školovanje u sistemu i vremenu kakvo jest velikodušno usadilo u njedra.) Onda ću, ovako naknadno, prvo nešto reći o tim časovima.
Časovi lektire
Časovi lektire meni su, zajedno sa mučnim ispravkama pismenih vježbi, najteži dio posla. Obično ih planiram na samom kraju mjeseca dajući dovoljno vremena i djeci i sebi da pročitamo planirani tekst. Teški su ne samo zbog toga što se moraš podsjećati, nego što trebaš djecu ubijediti da čitanje ima nekog smisla. A to je vraški težak zadatak!
Ima tako tekstova koji su čista dosada, a ima i onih priča koje ti je duša ponovo čitati i svaki put uspiješ vidjeti neki novi ugao, naći neki novi smisao. Takve su priče Šukrije Pandže.
Kada je došla na red lektira Samo još kosovi zvižduću, bavio sam se pitanjem: Kako na učenike da prenesem emocije koje se kriju u tim pričama? Bila je to jedna od onih knjiga koja je mene vratila (i uvijek vrati) u dječačko i đačko doba kad se pješačilo do seoske škole kilometrima, po suncu i po snjegovima, kad je obuće bilo malo (jer je bilo ratno doba) pa se pravile neke kundure i kaloše od starih čizama ili čak nosale prevelike vojničke čizme sa dvostrukim vunenim čarapama (jer jedino te obuće se moglo tada naći); kad je kruh bio isključivo domaći, crni, integralni, od naše pšenice i iz naše njive i kad je nana Hanka, rahmet joj plemenitoj duši, iznosila nama djeci komade te crne pogače, zamazane kajmakom (i pošećerene kada bi imala šećera) kako ne bismo morali ulaziti u kuće i prekidati igre...
Da, Šukrijine priče tu me uvijek nekako odvuku i slike dječaka koji vraćajući se kući sam iz škole pješači satima boreći se sa strahom i umorom – ustvari moje su slike i moje su djetinjstvo. Tu se mi lijepo prepoznajemo. Mnogo tih slika, mnogo tih situacija koje je Šukrija Pandžo tako lijepo, jezgrovito, tačno i emotivno opisao su ustvari situacije koje sam sam doživio. Zato sam se nekako posebno vezao za ovaj tekst i, evo obećao sam sebi, neću propustiti i ovu drugu priliku a da nešto ne nepišem o tome.
Tako sam se, kad je počeo čas i kada sam utvrdio da mnogi moji učenici, nažalost, nisu bili pročitali knjigu, odlučio za najjednostavniju metodičku strategiju: čitanje. Uzeo sam knjigu, uputio učenike da urade isto i jednostavno počeo čitati priču po priču, od početka: prvu ja, drugu Ajna, treću Tarik i tako redom. U toku jednog časa smo uspijevali pročitati po nekih četiri ili pet priča, a nakon svake priče rezultat je bio sjajan: djeca su pažljivo pratila (jer bio je to dobar razred, ali malo uspavan) i nakon svake priče sam doživio, zajedno s njima, nešto što se u šablonu nastavne pripreme zove emocionalno-intelektualna pauza. A to je, po mojoj teoriji, onaj trenutak kad književni tekst kao cjelina, nakon čitanja, (treba da) prenese neku emociju (i izazove katarzu) pa vi jednostavno ne znate šta u tom momentu treba reći i da li uopće ima nekog smisla sad odmah govoriti o pročitanome. To je, dakle, taj momenat empatije, šutnje i razumijevanja. I ja sam ga tada prepoznao kod djece. Čak je kanula i poneka suza. Redale su se tako priče o drugarstvu i „nepodijeljenoj školi“, o strogim a dobrim seoskim učiteljima, o nježnim učiteljicama koje štite djecu bez roditelja, o manguplucima i kaznama. A svaka od njih nosila je istinsku snagu i blizinu osjaćanja onome kakvo može osjetiti dijete tog uzrasta pa su vjerovatno i moji učenici tako pažljivo pratili i tako raznježeno izgledali nakon čitanja. Razvukli smo časove lektire onoliko koliko nam je trebalo, na tri ili četri, a tamo smo u dnevnik upisali da smo radili, naprimjer, ponavljanje potencijala drugog. Ustvari smo samo nastavili čitati priče sve dok sve nisu bile prebačene na lijevu stranicu knjige.
Đak pješak
Zašto sve ovo pišem? I sam sam, kako rekoh, bio đak pješak koji je do četvrtog razreda pješačio po tri kilometra kroz šumu do škole koja se nalazila u susjednom, većem selu. A onda peti i šesti razred smo pješačili nekih sedam kilometara u jednom smjeru do osmoljetke koja je bila u sljedećem, opet malo većem selu. Autobus iz našeg mjesta, mali, TAM-ov, sa dvadeset i dva sjedišta, počeo nas je voziti nekako poslije rata, devedeset šeste ili sedme. Ali smo se morali voziti okolo, što je opet bilo mnogo bolje nego pješačiti. Prvo je išao do grada gdje bi ostavljao putnike iz našeg sela i preuzimao druge koji su išli ka selu u kojem se nalazila škola. Stizali bismo u školu sat i više vremena prije početka nastave, a naš strogi a prevedni direktor Muhamed nas je puštao da uđemo i da se ugrijemo. Često smo se grijali i u kotlovnici kod ložača Asima, divnog čovjeka kojeg više nema među živima, a koji nam je za to vrijeme u svome uredu pričao neke svoje priče i uvijek darežljivo dijelio širok dobroćudan osmijeh.
Nastavnik u svojoj školi
Nakon srednje škole i studija provedenih u Sarajevu, ponovo sam se vratio na selo. Ovaj put kao nastavnik. Dobio sam ugovor na godinu dana (a takve i dan-danas dobijam) u školi koju sam i sam završio. Spomenuti ljudi, i još neki nastavnici koji su mi predavali, postali su mi kolege. Škola je u međuvremenu postala područna. Prije rata se zvala imenom kakanjskog heroja Narodno-oslobodilačkog rata Rudija Čajaveca i bila samostalna škola. U ratu je dobila ime Abdulvehaba Ilhamije, hrabrog pjesnika iz Žepča koji je zbog stihova glavu izgubio i, idalje, bila samostalna škola. Ne znam tačno koje godine nakon Dejtona je postala područna i dobila ime, kao i gradska kojoj je prišivena, po sarajevskom ljetopiscu, pjesniku i misliocu Mula Mustafi Bašeskiji. (Nikad nisam shvatao kako su Kakanjci tako lahko iz škola i sa stranica lokalne historije izbacili ime Rudija Čajaveca, intelektualca i pilota, porijeklom Kakanjca, čija životna priča je inspirisala čuvenog režisera Krvavca da snimi film Partizanska eskadrila. U dvorištu spomenute gradske škole nekada je stajao avion koji je podsjećao na podvig ovog čovjeka i njegova bista koja je sklonjena u školske podrume. Iako vrlo cijenim ličnost i djelo Mula Mustafe Bašeskije, on nema nikakve veze s ovim rudarskim gradićem. Nek se po njemu nastave zvati one druge škole, a ima ih bar tri, a nek Rudija vrate tamo gdje pripada.)
U „svojoj“ školi sam, dakle, počeo raditi dvije hiljade desete. Od tada sam uglavnom u nastavi i bavim se podučavanjem. To je posao koji, kako jednom jedan reče, jedva hrani i nikako ne brani onoga ko mu se oda. A opet tako važan i lijep. Radim uglavnom na selima pa s punim pravom mogu priznati da sam seoski učitelj. To, također da priznam, i nije baš moja zasluga. Nisam birao, nego uzimao ono što ostane.
To, međutim, ne vidim kao neki nedostatak. Naprotiv! U seoskim sredinama i školama, bile one područne ili centralne (jer imate naprimjer selo koje je dvadesetak kilometara udaljeno od grada i u kojemu je tzv. centralna škola pa onda petnaestak manjih sela i zaselaka koji gravitiraju tom selu i u kojima se nalazi čak deset područnih malih škola), djeca su još uvijek onakva kakva se pojavljuju u Pandžinim pričama: dobrodušna, nenasilna, neopterećena previše socijalnim statusom i imovinskim stanjem, iako se i to kao nekakav trend sve više pojavljuje i među njima, inteligentna, zdrava, nasmijana, zabavna... Roditelji još uvijek imaju nekog poštovanja prema učiteljima i nastavnicima i ne nastoje pod svaku cijenu nametnuti im svoje stavove, mišljenja i ocjene. Manje je, naravno, visokoobrazovanih ali i visokobezobraznih i bezobzirnih roditelja koji nastoje pod svaku cijenu progurati nekakav uspjeh svome djetetu, bez obzira da li je njihovo dijete taj uspjeh zaslužilo.
S takvom djecom, u takvoj školi, bilo je moguće izvesti ovakav čas i na ovakav način.
Druga strana
To je ona lijepa strana priče o seoskim školama. Postoji, međutim, i druga, tužna strana. A ona kazuje da se malo toga promijenilo u ovim školama od Šukrijinih dana do danas. A sto deset godina od njegova rođenja ogroman je vremenski raspon. Šta se dakle promijenilo? Na sela su stigli fiksni i mobilni telefoni, interneti i kablovske televizije. (Sve što se može naplatiti.) Ali su putevi uglavnom ostali isti, makadamski, očajni. Organiziranog odvoza i zbrinjavanja otpada u selima uglavnom nema pa on završava u najbližim šumarcima i potocima. Ambulante su rijetke i preskromno opremljene. A opremali ih uglavnom stranci. Ljudi su siromašni i teško preživljavaju. Rijetki žive od poljoprivrede i stočarstva, kako se nekad živjelo. Škole su najčešće ostale onakve kakve ih je sagradila Šukrijina generacija. Tabla, kreda i spužva idalje su sveto nastavničko nastavno sredstvo. U nekim školama čak nemate pristojne klupe i stolice. Školske biblioteke nemaju dovoljno knjiga. Po jedan projektor i laptop se čuvaju samo za ogledne časove, za ono što se mora provesti: da se, eto, jednom u dvije godine pokaže da se može skrojiti i neki bolji, zanimljiviji čas, iako se čak i ti časovi često svedu samo na te tehničke karafeke. Nikog zapravo u našem školskom sistemu takvom kakav jest i kakav je također naslijeđen iz nekih davnih vremena, nije briga kakav čas ste vi odradili. Bitno je samo da je na papiru sve uredno, da se ispunila forma i nastavnik približio administrativnom radniku, ćati koji spuštena nosa samo nešto piskara li piskara.
Takva naša stvarnost samo je čekala kada će se odškrinuti vratnice Evrope pa da narod poput stada ovaca navali iz svojih torova ka prostranim evropskim pašnjacima nade i nafake. I evo dočekali smo. I stalno o tome pričamo: o stotinama i hiljadama mladih ljudi koji bježe iz ove mrtvaje, o školama koje se zatvaraju i u kojima više nema ko da piše, o sadašnjosti koje nema i budućnosti koje neće biti, o... nesretnom noju i tužnom mladiću.
Ko je kriv?