O, profesorice i nedostižna oazo

01.02.2023
Azra Bilalović

O, profesorice i nedostižna oazo

Rad pristigao na konkurs Iz ugla ili ćoška: moj pogled na učionicu

Draga profesorice,

Uz svo dužno poštovanje, mislim da će mi pozliti od silnog entuzijazma u vašem glasu. Svjesni ste i vi i ja da ne dolikuje lekciji o trigonometrijskim funkcijama. Na početku sam vam se divila, ali sad me vaš ton samo zbunjuje i krajnje iritira. Nije još ni osam ujutro, sjedimo u polumračnoj podrumskoj učionici, a svi se već davimo u vašim hiperbolama. U septembru sam se nadala da će vam neko uzvratiti podjednakim uzbuđenjem, čak sam i sama pokušala nekoliko puta, ali od septembra su prošli mnogi mjeseci a vaš nasmiješeni trud se samo tupo odbija od naš zid jednoličnosti. Uprkos tome vi pred nama svako jutro cupkate kao da na sivom nebu ne vidite ni oblačka (bez sumnje vam kroz vene protiče dosta kofeina). Bit ću iskrena, svaki dan kad otključate vrata sa još jednim raspjevanim "dobro jutro", izgubim trunku poštovanja prema vama. Nije mudro slovo znati prepoznati liniju kada jamu koju kopate postane vaš vlastiti grob.

Izvinjavam se. Ne zamjerite mi, ali sa ovako tmurnim nebom teško mi je vidjeti bilo šta osim dana savršenog za poetično samoubistvo. Zar se ne slažete? Pogledajte ga. Pogledajte nas. Sjedimo ovdje već dvadeset i pet minuta, a jedino što me drži budnom je nesnosno treperenje jedne od sijalica.

Šta nem se desilo?

Čovjek, svjetiljka razuma u noći života sa potencijalom da poboljša život u svakom pogledu, uzdižući se iznad primarnih oblika života, spustio se niže i od divlje zvijeri i okrenuo se rješenju slabića – samouništenju. Sputavamo svoj razvoj čvrsto se držeći staromodnih metoda života. Živimo po zakonima koje su pisali naši pradjedi i poštujemo tradicije kao da su zakoni same prirode. Sad biste mi lako rekli da ne marim za sentiment, ali ja vas uvjeravam da ste u krivu (kao dokaz imam novčanik prepun starih računa i dvosmjernih autobuskih karata). Nije to sentiment koji nas je skamenio na putu ka razvoju već kukavičluk. Bojimo se svega nepoznatog pa se umotamo u zastarjele ideologije i puštamo ih da nam pružaju nezasluženu udobnost i mir. Tako šćućureno sjedeći pletemo mrežu od sistema, konstruisanog sa namjerom da nas prilagodi monotonom životu i pobrine se za svakog ko može biti prijetnja našem balončiću sigurnosti. Posmatrani smo kao grumen gline i ostavljeni na milost i nemilost, suviše često ne treniranih, profesora. "Pripremaju nas za život" gušeći našu želju za stvaranjem, potapajući nade i od nas odcjepljujući samu esenciju čovječanstva. Svakodnevni sam svjedok ovih manipulacija na djelu štaviše njihova sam i žrtva. Evo šta na to imam da kažem; dugo vrijeme na ovakvim pozicijama daje profesorima pravo da nas i na druge načine dehumaniziraju. Dali su sebi pravo da nam zabrane biološke potrebe, tjerajući nas da molimo za njihovu dozvolu, izigravajući Boga. Postalo je neprihvatljivo samo biti čovjek. Diktiraju svakom minutom našeg života. Pa i kad sjedimo u vlastitom domu osjećamo njihov hladni osuđujući pogled. Taj pogled visi u zraku razočaran ma koliko se mi trudili, pa nalazimo načine da ga izbjegavamo, sakrijemo se u njegovoj slijepoj tački, ili ako ništa na trenutak zaboravimo da je tu. Tako da tražimo utočište u lažima. Bježimo pomoću izmišljenih svjetova, izobličenih verzija samih sebe, ili gorih načina izbjegavanja odgovornost.

Od mene se očekuje da ne jedem i ne spavam a ja poslušno pratim svaku naredbu lažući si da neću morati još dugo. Padam na taj jeftini trik iščekivanja promjene još od prvog razreda. Svako novo polugodište, bilo je kao putovanje kroz pustoš sa ničim sem nejasnog putokaza i obećanja tropska oaze na drugoj strani. Svaki znak pokazuje na naredni, još veći znak, još veće obećanje. Bilo je nečeg drugačijeg oko ove posljednje oznake, to mi je bilo jasno još od prvog koraka prema njoj. Nije bilo nikakvog razloga da se tako osjećam, izgledala je kao i svaka druga, tirkizno plava sa svijetlim slovima i visoka, tačno izvan mog domašaja. I kad sam bila samo nekoliko koraka udaljena od nje činila se potpuno identična svakoj prethodnoj, tek kad sam prišla skroz blizu da preispitam natpis shvatih da na njoj zapravo nema putokaza. Blijedim slovima nije pisalo ništa, ne smijer, ne distanca. Ništa. Stojala je tu, među pješčanim dinama, dočekujući me kao i svakog prije mene. Zanimalo me je koliko je nas samo nastavilo dalje i ne obrativši dovoljno pažnje na putokaz, sve dok nije bilo prekasno i bili su zauvijek ostavljeni da lutaju.. Zanimalo me je koliko nas je zapravo zastalo. Tvrde da sam mogla nastaviti dalje i da bih pronašla sljedeći putokaz. Ja znam da nisam. Ja znam da sljedeći putokaz ne postoji i da je odavde nadalje samo usamljeno lutanje i deluzija. Bila sam se pomirila sa činjenicom da je oaza oduvijek bila laž mada ni to nije bilo u potpunosti tačno. Sad znam da je oaza stvarna (itekako je stvarna) i da nas putokazi zaista prema njoj i vode. Ali ono u čemu su nas lagali je da je oazu teško pronaći. Istina je: oaza čeka sve što je živo, tražilo je ono ili svom snagom izbjegavalo. Oaza će doći kada za nju bude vrijeme. Neizbježna je. Tako da možeš sjediti i čekati, ili preuzeti barem to u svoje ruke. Ovakvim obrazovanjem to sam zaključila suviše rano.

Od tada stojim u mjestu, posljednji putokaz još uvijek se nazirući nada mnom.

Od tada razmatram izgradnju svoje oaze baš ovdje.

Opet se izvinjavam. Znam da bih trebala da pratim na času, ali ne zamjerite mi. Sumnjam da sam jedina u ovoj učionici kojoj misli ovamo odlutaju.

Sa poštovanjem i ljubavlju,

Azra.