Šta je tebi škola? Vrlo... kompleksno pitanje. Iskreno, imalo bi mi više smisla da pitanje glasi „Šta je tebi, ŠKOLO?“. U smislu šta je tebi? Zašto nas maltretiraš? Zašto nas danonoćno mučiš? Ali kao hajde. Još jedan način da obrazovni sistem dobije povratnu informaciju učenika za potrebe EVENTUALNIH poboljšanja u budućnosti. Kako kreativno. Literarni konkurs. Možda i jeste bolje od onih dosadnih godišnjih anketa koje nam šalju na „google classroom“, da li svakog septembra ili svakog juna. „Refleksija na nastavni plan i program u prethodnoj školskoj godini“. Kakva glupost. Mogu se kladiti da od ukupnog broja učenika u BiH do kojih ta anketa ima priliku da dođe, povratnu informaciju pošalje manje od 10% učenika. I tih 10-ak posto, 'krvnički' natjeraju profesori i nastavnici tako što počnu da trabunjaju o budućnosti ove zemlje, o nepoštivanju koje se razvija kod mlađih generacija, o nedostatku podrške za digitalizaciju informativnog sistema u edukaciji... Pa tu odjednom dođe do priče, kako BiH ovako NIKADA neće ući u EU. Kao za to smo sve mi krivi. Ooooo, dragi Bože. Krivi učenici kojima je na vrh glave ovih anketa koje će za nekoliko dana vidjeti u kanti vlastite škole, baš u kabinetu profesora koji se slomio pričajući kako je to navodno krucijalno za preokret. Ali ova nakaradna politika koja je uostalom naredila te ankete nema nikakve veze sa EU. Hajde, opet uredu. Šta? Ne smiješ ništa reći protiv sistema, jer sistem je državni, a država su vršioci visokih službi, a oni su potkupljeni, a potkupljivanje je sistematsko. Krug života. I o tome se uči u školi. Samo ne uključuje ove iste glumce. Tu su neki lavovi i stepska trava, tako nešto. Ali fabula je ista, na kraju najjači umire posljednji.
Uglavnom. Priča iz učionice se nastavlja. U cijeloj toj neumornoj priči o prosperitetu, nađe se neki deduka, profesor muzičkog naprimjer koji se školovao u vrijeme, mal' te ne odmah poslije Drugog svjetskog rata pa će sada on da priča kako je bilo u Jugoslaviji i kako bi nas sada šibao da mu poslije toga ne slijedi otkaz. Ma vala deduka on tebe sljeduje kako god ti okreneš, samo se zove penzija. Mada, direktor ga brate nešto odugovlači. Deduka će da veze čitav dvočas, a mi ćemo kolutati očima jer znamo da je četiri razreda osnovne završio na nekom selu vanredno, čuvajući ovce na livadi sa knjigom u krilu, pa je stari prodao kravu da mu plati školovanje u gradu. A kako TO znamo, zapitat ćete se? Eh pa to je pričao prošli dvočas. I onaj prije njega, i onaj tamo... Sutra će pitati poznavanje G-mola i da ga odsviramo na klaviru, a mi ćemo probati da ga nasamarimo da opet priča o onoj jadnoj kravi koja je glavom platila da on bude tu sa nama. Možda nam uspije kao obično, a možda ne. Ipak bliži se kraj godine, a samo Ajla koja ide u muzičku ima 3 ocjene, jer se javi svaki čas da pokaže nešto novo što sigurno nije mogla naučiti na ovim iznimno 'produktivnim' časovima muzičkog, dok smo mi ostali skoro svi neocijenjeni, ili nam u dnevniku plače neka jadna četvorka jer smo pjevali Merlinove sevdalinke.
Profesor muzičkog se jako pazi sa profesorom historije, koji je također muzejski primjerak. Stara škola. On i dalje nosa drveni linijar sa sobom u nadi da ipak fljasne nekoga po dlanu ako se usudi da ne sluša to sveto predavanje. Njega ne interesuju ankete pošto on ne vjeruje u ove moderne spravice i bežične telefone. Stvarno se pitam kako ga je direktor natjerao da se odrekne onog grafoskopa sa kojeg niste mogli pročitati slovo iz prve, a ne iz četvrte ili pete klupe. Umjesto o anketama i EU, on će danas po ko zna koji put da priča o hladnom ratu, ustašama, posljednjem ratu u Bosni, kako nikada ne treba zaboraviti sve što se desilo... Ako čitate između redova, poruka je sljedeća: mržnja je jedini pravi način za ljubav, ako ljubav znači mrziti. Ovo kao hajde nije uredu, ali moraš slušati pošto je njemu vakat u penziju kada ti završiš školovanje pa onda možda one jade poslje tebe dobiju profesora koji je na birou sa profesorskom diplomom sjedio SAMO 20 godina, dok je ovaj matori grijao stolicu.
Eh sada! Ova dvojica, zajedno sa još 20-ak muških profesora, koji iz nekog razloga uvijek bolje ocjene daju djevojkama ili djeci nekih funkcionera kojih se mnogo plaše, u zbornici bulje u onu jednu profesoricu što dolazi neprimjereno obučena i ponaša se više kao učenica nego profesorica. Ona nije ni čula za anketu, ali je čula da Buba i Jala sviraju na Bjelašnici ovaj vikend, pa se raspituje ima li neko da bi išao sa njom i drugaricama ili neko ko ne bi pa da joj pričuva sina za vikend. Majke mi počinjem misliti da sam trebala popuniti onu anketu. Pravo je čudo kako sa ovakvim obrazovnim sistemom nismo u EU ušli prije 10 godina. Da stvar bude bolja, njen predmet i nije tako bez veze. U našoj školi radi već 5 godina, a hemiju je diplomirala prije 7. Čovjek bi rekao, nova serija profesora, svježe iz fabrike. Mislim da gospođa, koja je prije 5 godina otišla u penziju kako bi se radno mjesto oslobodilo za ovu sretnicu, ima zbirku zadataka skorijeg datuma od onih koje kolegica vježba sa nama. Sveta tajna koja se među njenim učenicima prenosi sa koljena na koljeno je: „Pitaj je kod koga je radila nokte, i obavezno reci da su dobri!“
Nažalost onaj nesretni ciklus će se u našem sistemu kao točak na mlinu okretati sve dok žita i vode ne ponestane. U našoj predstavi ulogu žita glume učenici, a profesori su studen planinski potok. Čast izuzecima koji uspiju napraviti rupu u sistemskoj vreći i kroz nju usisaju nešto žita pa naprave visoko kvalitetno brašno koristeći najnoviju tehnologiju nekih specijalnih mašina za mljevenje. Ali znate šta je najgore? Što u neku ruku sve to učenicima ostaje u dobrom sjećanju, i o školovanju pričaju nostalgično. I to je ona dobra vrsta nostalgije. U njoj nema ljutnje, tuge, mržnje... prema nekome od tih profesora naprimjer. Pa čak ni prema svim tim zastarjelim tekstovima u udžbenicima koje su pisali ljudi koji više nisu ni živi. Uvijek ću se sjećati da sam prvi put nokte uradila kod djevojke koju mi je preporučila profesorica hemije. I da su bili fantastični. Jednom je bila neka priča o tome šta je grafoskop. Ja sam znala. Na kraju sam znala odsvirati i G i D-mol. A počela sam i više cijeniti kravlje meso na tržnici.
Pa eto onda. Hajde, na kraju je sve to ipak bilo uredu.