Škola – mjesto koje nas uči mnogim korisnim stvarima i na način da se one pamte cijeli život, koja nas priprema za život i za tržište rada. Mjesto bez nasilja, segregacije, mržnje i stresa. Ili ipak ne?
Zvanično obrazovanje je logičan produkt čovjekove potrebe da stiče nova znanja iz različitih oblasti. Zbog toga su, vjeruje se, nastale škole. Učionice, profesori, lekcije, testovi. Možda je problem što sve to imamo i danas, odnosno što sve to u istom obliku imamo i danas?
Vremena se mijenjaju, a mi i dalje pišemo sastav na temu: “Kako sam proveo zimski raspust?” i pored pojave chat botova i sličnih tehnologija. Profesori nas podučavaju na isti način kao što se to radilo u prvim školama, ocjenjuju nas na isti način, i još gore, na osnovu tih ocjena određuju našu vrijednost. Potreban nam je sistem u kojem fokus neće biti na kvantitativnim, nego kvalitativnim rezultatima učenja.
Usljed razvoja tehnologije mlađe generacije jedva su u stanju držati pažnju na videu od 30 sekundi, a očekuje se da prate lekcije od 45 minuta prepričavane stotinu puta istim tonom i bez uvođenja imalo mašte.
Djeca smatraju da ono što uče nije dovoljno bitno da bi ga pamtilli. Osjećaju se prenatrpani suvišnim informacijama, a čak ni na te informacije često nemaju pristup. Zastarjeli udžbenici i podaci u njima, ili apsolutno nepostojanje adekvatne i prilagođene literature je nažalost realnost.
Odgovori danas dobijaju se samo jednim klikom, pa zadaci za učenike moraju biti osmišljeni na kreativan način, koji potiče maštu i zahtijeva inovativnost i kritičko razmišljanje.
Potrebno nam je znanje prilagođeno 21. vijeku.
Sanjam o školi u kojoj većina profesora neće stavljati fokus na ispitivanje znanja bez uvažavanja individualnih stilova učenja. Znaju li profesori uopšte za stilove i metode učenja i pamćenja?
Čini mi se da i pored ogromnog napretka u proučavanju ljudske psihologije nismo shvatili da učenje nije iznova čitati, ponavljati i u nedogled pisati neku informaciju da bismo je zapamtili. Zbog ovog načina učenja imamo učenike koji lekciju pamte do sljedećeg časa i ne razumiju je istinski. Šta znači istinski razumjeti? Znači znati primijeniti naučeno. Ovo se ne uči, jer nam fali visoko kvalificiranih i motivisanih profesora i zato naši učenici padaju na testovima funkcionalne pismenosti.
Znate, često mi se čini da su današnje škole osmišljene da bi stvarale poslušne, prosječne radnike. Ne uče nas kako da “stvaramo” novac, niti osnujemo svoju firmu – to ne žele. Niko nas ne uči kako primijeniti zakone fizike, i niko nam ne kaže da se matematika treba vježbati ne jer će ti trebati da riješiš trigonometrijsku jednačinu jednom kada završiš školu, nego prosto tvoj mozak uči rješavanju različitih problema, da bi jednom te tehnike, odnosno taj način razmišljanja primijenio na neki životni problem. Djeca na žalost ne shvataju poentu čitanja knjiga napisanih stotinu godina ranije, niko im nije rekao zašto je to važno. Koliko god uživala u klasicima književnosti, u obavezne lektire trebaju se uvrstiti i korisne knjige napisane ne tako davno.
Još jedno pitanje: da li neko zaista misli da mi nešto što naučim isključivo teorijski može biti od koristi? Ovo je također boljka našeg obrazovnog sistema – nedostatak fokusa na praktične vještine i primjenjivo znanje. Svakako, da bi se nešto praktično iskusilo i naučilo, bitan faktor je i opremljenost škole. Gajim nadu da će nekada sve škole i sva djeca imati iste prilike, bez obzira na njihov status, sposobnosti i ostale razlike.
Osim manjka praktičnog iz školskih predmeta, fali još nešto. Zašto se djeca ne bi učila rukovati novcem, kuhati, čistiti ili plivati? Nešto lekcija o komunikaciji i emocionalnoj inteligenciji dobro bi došle.
Kao država, imamo ogroman problem sa pretilošću i drugim poremećajima u ishrani, a podaci su posebno alarmantni kada su pitanju osnovci. Želim da škole učenicima obezbjeđuju zdravu hranu, dovoljnu fizičku aktivnost i boravak na otvorenom. Zdravi pojedinci znači zdravo društvo, a zdravo društvo spremno je i u mogućnosti graditi svoju državu na pravi način.
Treba nam obrazovni sistem koji shvata da nije dovoljno samo formalno obrazovanje, pa svojim učenicima ostavlja prostor i za ono neformalno.
Izuzetno je zapostavljeno volontiranje kao izuzetan način sticanja znanja, vještina, pomaganja zajednici, građenje empatije i ljudskosti, jer škola nije samo obrazovna, nego i odgojna ustanova. Ne smijemo dopustiti da nam djeca izlaze iz škole bez osnova kulture i poštovanja, ne samo prema ljudima nego i životinjama, okolišu, domovini, drugom i drugačijem i sebi. U svemu ovome krucijalan faktor su roditelji ili staratelji djece i zbog toga bih voljela da naše škole bolje surađuju sa roditeljima.
Jednom, kada moji unuci budu pohađali školu, želim da budu zastupljene škole koje u potpunosti podržavaju učenike sa posebnim potrebama. Škole u kojima se ne treba brinuti za sigurnost djeteta ili potencijalno nasilje u školi.
Želim da djeca kroz svoje obrazovanje stiču motivaciju, vjeru da mogu mijenjati stvari, uticati na promjene i stvarati ih. Želim ne samo da zavole neku specifičnu oblast kojom se odluče baviti, nego i da im škola pomogne da se zaljube u proces sticanja znanja. U proces učenja. Cjeloživotni i jedan od najbitnijih procesa u životu svakog, a pogotovo životu čovjeka 21. vijeka. Jer, ovo je vrijeme u kojem znanje najbrže zastarjeva. Promjene su nužne i zato je bitno prilagoditi im se i zavoliti ih.
Vjerujem u najveći resurs naše domovine – pametne mlade ljude. Vjerujem u sve one koji su dovoljno hrabri da prave promjene. Želimo ostati u Bosni i Hercegovini. Molim Vas, ne tjerajte nas. Početna etapa je školstvo.