Iz ugla ili ćoška

31.01.2023
Hana Brkić

Iz ugla ili ćoška

Rad pristigao na konkurs Iz ugla ili ćoška: moj pogled na učionicu

„Kada je moja škola odlučila da učimo od kuće zbog Korona virusa moj razred je počeo vrištati od radosti. Bila je globalna pandemija i bili smo sretni. Kako nas tjerate da tako mrzimo školu?!“

Ovo su riječi jedne djevojke sa interneta, koja se žalila na edukacijski sistem u državi. Da li ste svjesni koliku težinu nosi ovaj tekst?

Zar smo stigli do tog stadijuma, da nam škola predstavlja toliki teret i izaziva u nama prevrtanje želuca?!

Da, stigli smo!

Škola se oduvijek smatra jednom vrstom „slatke muke“ koju svi u životu moraju proći, ali primjećujem da u poslednjih par godina stvar postaje ozbiljnija. Profesori ulaze u učionice koje odzvanjaju od tišine. Zašto?

Zato što djeca školu gledaju ne više kao jednu oazu za socijalizaciju sa vršnjacima, već kao jednu „oazu“ stresa. Zbog današnjeg načina života, ljudi u odraslom svijetu su podložni stresu, iscrpljenosti i anksioznosti, ali sada je već postalo normalno da se takva stanja dešavaju djeci i tinejdžerima. Zbog konstantnog forsiranje učenika, umanjivanja njihove vrijednosti kroz ocjene, današnji profesori ne razumiju probleme sa kojima se susrećemo.

Pročitala sam dosta članaka vezane za stres u školi i poslušala sam mišljenja tinejdžera i sve se svodi na jednu rečenicu, citiram: „Oni nastavnici koji iskreno pomažu djeci i razumiju stres sa kojim se učenici suočavaju su nastavnici koje ću uvijek pohvaliti.“

Zaista, nikada mi neće biti jasno zašto je toliki problem najaviti ispitivanje ili test, zašto je toliki problem odgoditi nešto od toga, dati učeniku šansu za popravak, nekada „progledati kroz prste“, ako se vidi da učenik nije u stanju da odgovara,...?

To je jako loše, jer od nas pravi male, emocionalno nedostupne, robote. U školi pratimo samo instrukcije koji nam se kažu, i to šest sati na dan. Zar mislite da takvo nešto ne utječe na nas? Naravno, profesori želi stvoriti disciplinu u životu učenika, ali ako to znači potpuno oduzimanje jednog dijela moje ličnosti, onda bih se za pitala da li to toliko vrijedi.

Kroz ovaj način školovanja nama se daje ograničeno vrijeme da savladamo neko gradivo, što je potpuno pogrešan princip. Smatram da je edukacioni sistem dosta generalizovan i potencijalni geniji ili veoma inteligentna djeca se svrstavaju u isti „koš“, kao prosječna djeca ili ona ispod prosjeka. Njihove sposobnosti nisu ispoštovane i njihova kreativnost ne napreduje na taj način. Od nas se traži da zadatke iz matematike, fizike,... rješavamo na samo jedan određeni način iako je, možda, naš način napredniji.

Škola nam ne razvija talente i vještine, već od nas pravi prosječne osobe, a našu maštu vrednuje ocjenama i ograničava nas.

Mozak mladih ljudi ove generacije se mnogo razlikuje od mozga sedamnaestogodišnjaka prije 20 godina. Svijet se mijenja, tehnologija se razvija, djeca nesvjesno, kroz igrice i društvene mreže uče jezike o kojima su ranije generacije samo mogle sanjati. Baš iz tog razloga se stari sistem edukacije ne može i ne smije zadržati. Profesori se ne oslanjaju na, danas najveći izvor znanja, tehnologiju. Tehnologija je budućnosti i može se samo još više razvijati s vremenom. Isto tako, htjeli to ili ne, ona igra krucijalnu ulogu u životima sviju nas. Iz ovog razloga bih preporučila profesorima da djeci daju više zadataka vezanih uz korištenje interneta i tehnologija jer je nama, nećemo se lagati, to najveća zanimacija trenutno, pa zašto onda da to vrijeme ne provedemo kvalitetno. Po mom mišljenju, današnjem edukacionom sistemu fali novih resursa znanja. Zapravo, oni su svuda oko nas, ali mi se ne čini kao da ih profesori ne koriste. Rijetko ko će sam u sebi probuditi želju za sticanje znanja. To uglavnom čine učitelji, nastavnici i profesori još od malih nogu. Stoga smatram da je njihova uloga veoma važna, smatram da su oni tri stuba koja čine školu, a jedan stub je znanje koje oni prenose na nas. Zaista, ukoliko se na spomen škole u nama bude lijepe emocije, profesori dragi, znajte da ste uspjeli!

Ovo je era inovacija i konstantnih promjena, te je adaptacija na nove promjene prijeko potrebna. Današnji sistem edukovanja se zasniva na kratkotrajnom memorisanju gradiva, ali korištenje IQ-a nije jedina stvar koja nam je potrebna. Pored klasične vrste inteligencije, važno je fokusirati se na razvijanje, kao i jačanje kritičkog mišljenja i emocionalne inteligencije. A, šta emocionalna inteligencija znači zapravo?

To je naša sposobnost da razumijevamo i koristimo naše emocije, na primjer naša sposobnost komunikacije s nekim spada u jednu vrstu emocionalne inteligenciji ili na primjer, suočavanje sa stresom, problemima, konfliktima, razvijanje empatije ka ljudima,... Pa, zar nije ovo ono što je ključno za normalno funkcionisanje našeg života? Učenicima je potrebna podrška kroz njihov put školovanja. Potrebno je da im edukatori prošire vidike i „natjeraju“ ih da razmišljaju izvan kutije. Sistem školovanje mora postaviti neke nove ciljeve koji planira ostvariti sa dolaskom novih generacija. Iako imamo veliku razliku u godinama, potrebno je da napravimo konsultacije sa profesorima o tome šta nas zanima, kakav način predavanja nama odgovara,... Jer, biti u školi nije isto što i naučiti. Potrebno je obezbijediti efikasan obrazovni sistem, jer ako škola djeluje dobro i korisno na nas, učenje se dešava. Također, promjene se ne mogu desiti bez tačnih podataka. Iz istog tog razloga trebalo bi da se češće održavaju provjere znanja na nivou generacije ili čak škole, jer bi se tako utvrdilo šta nedostaje i nadležni bi mogli poduzeti određene ispravne mjere za poboljšanje.

Potrebno je prepoznati i slomiti nit koja nas vuče nazad.

Neovisno od toga da li su metode koje se koriste u školi tradicionalne ili moderne, postoji jedna stvar bez koje nema učenja, a to je profesorova ljubav prema đacima. Povjerujte mi kada vam kažem da to uvijek uspijeva.

Hajdemo iskoristiti lekcije iz prošlosti sa tehnologijom sadašnjosti i željom za boljom budućnosti kako bismo transformisali način edukovanja. Pružite učenicima sposobnost da misle, uče i napreduju neovisno od problema i izazova u kojima se nađu i onoga što ih čeka sutra. Ohrabrite ih da iskoriste svoj puni potencijal kako bi izgradili bolji svijet.