Odgojni aspekti

Prilog reformi školstva

Ono crveno što smrdi

Nenad Veličković, Lejla Reko Šarčević

08.11.2023

Neki krupni zaključci izvedeni iz jedne male feminističke ankete

Ključna riječ: Menstruacija ili mjesečnica – mjesečno krvarenje do kojeg dolazi pod utjecajem žlijezda s unutarnjim lučenjem, pri čemu se sluznica maternice koja je bogata krvnim žilama svaki mjesec priprema za primitak oplođenog jajašca i ako se to dogodi dolazi do trudnoće, dok u protivnom sluznica odumire i izbacuje se krvarenjem. Krvarenje je posljednja faza menstrualnog ciklusa čije je prosječno trajanje 28 dana, a prvi dan se računa od početka krvarenja. Mjesečnica je prirodna pojava, a ne bolesno stanje.

Javlja se kod žena prilikom odnosa sa muškarcem ili možda mjesečno i tokom godine par puta. Otprilike mislim tako jer stvarno nisam puno baš upućen u to... Svaki mjesec u određenom periodu, može kasniti a može i ranije.... To je ono crveno i malo više smrdi... Ja ne znam šta je to... Crvene boje, javlja se svakog mjeseca... kod djevojčica i djevojaka koje imaju 15 godina... Krvarenje kod žene, javlja se kod djevojaka od 15 do 16 godina... Krvarenje ženskog spolnog organa... Žene u tom periodu ne žele imati spolni odnos sa muškarcem... Ciklus koji se javlja kod žena jednom mjesečno... prestaje sa 40 godina i to se zove klimaks... Znak prelaska djevojčice u ženu... Mjesečni ciklus ili pranje koje se javlja svakih 20 dana nakon sazrijevanja jajeta; javlja se u vidu krvarenja iz rodnice žene...

Ovo su odgovori dvadeset srednjoškolaca na pitanje šta je menstruacija. Birali smo ih nasumično. Prišli bismo im, dok su sjedili u kafiću, ili na klupi, ili pred školom, u Travniku, Zenici, Jablanici, Sarajevu, Srebreniku. Izgledali su obično, tako da vam ni po čemu ne bi u prolazu privukli pažnju... Uredno neuredni, s dobrim telefonima, bezbrižni, puni samopouzdanja, raspoloženi za saradnju. Pitanju bi se malo začudili, a onda pristali da uzmu upitnik, popune ga i potpišu. Negodovanje da urade anketu, i kada ga je bilo, bilo je uvijek izazvano istim razlogom – jer ne znaju šta je tačno i mogu napisati samo okvirno. Međutim, popunjavanju ankete pristupili su sa ozbiljnošću, trudeći se da ono znanja (pretpostavki/predrasuda) sklo­pe u rečenicu. Htjeli smo vidjeti kakvo je poznavanje u manjim centrima pa smo telefonom nazvali jednog srednjoškolca iz Srebrenika, objasnili mu da radimo anketu i postavili pitanja. Bio je to jedini usmeni odgovor – pun poštapalica i nepovezanih sintagmi – ukratko, dokaza da je zatečen pitanjem o kojem obično ili nikako ne razmišlja.

Upitnik se sastojao od dva pitanja:

Šta je menstruacija? (Objasnite sa što više činjenica! Kažite kada se javlja i zašto!)

Da li ste učili ili čitali o menstruaciji? Ako jeste, gdje?

Odgovori su i nas porazili. Toliko da smo sebi morali postaviti pitanje – zašto bi trebali biti drugačiji?

Zašto bi mladić koji ima 16 ili 17 godina morao znati šta je menstruacija?

Zato, vjerujemo, što bi ga poznavanje i razumijevanje tog fiziološkog procesa učinilo boljim sinom, bratom, partnerom. Učinilo bi ga i odgovornijom osobom, svjesnom da su neka stanja i ponašanja ljudi, pa i njega samog, povezana sa genima i hormonima a ne sa vjerskim zabranama. Otkriće da je menstruacija savršeno normalna i prirodna pojava (iako daleko od toga da je ugodna) dovelo bi ga, ako bi pošteno i logično razmišljao, do zaključka da žena nije za tu pojavu kriva, da se zbog nje onda ne treba ni osuđivati, a pogotovo ne isključivati ili kažnjavati. Naprotiv, shvatio bi da pripada vrsti koja se kao i sve druge vrste reprodukuje, ali da se od drugih vrsta razlikuje po tome što je svoje uloge u reprodukciji svjestan. I što kao svjesno biće može da odlučuje kako će, s kim će, kada će i hoće li uopšte u tome da učestvuje. Ukratko, shvatio bi da ga posebnim čine znanje o svijetu i sloboda odlučivanja.

Ali cijeli prethodni pasus mogao bi se prebaciti i u ženski rod. Spol ne utiče na logiku argumenta. Osim što promijenjena perspektiva otkriva u slici više detalja: teret menstruacije kao nečeg sramotnog, uz cijeli niz drugih praktičnih svakodnevnih poteškoća koje su posljedica tabuiziranja ljudske seksualnosti.

Zato je prvom pitanju u anketi dodano ono o izvorima njihovih saznanja o menstruaciji. Odgovori na njega prokazuju školu kao mjesto širenja i utvrđivanja neznanja, suočavajući nas ne sa pitanjem šta se u školi uči nego šta se u školi NE uči. Iz te perspektive sagledano, školstvo se jasno prepoznaje kao ideološki aparat.

Još uvijek to nismo spominjali u školi... Nismo spominjali u školi... Spominjali na časovima higijene... U srednjoj školi nismo ništa učili o tome... Spominjali na času biologije... Iz uxbenika za biologiju... U školi, na času biologije. Spominjali smo i na odjeljenskoj zajednici i na vjeronauci... Odgovori srednjoškolaca ukazuju na barem dva koraka koje reforma školstva mora preduzeti.

Prvo, potrebno je preispitati i redefinisati poziciju i ulogu religije u obrazovanju. Nigdje kao u vezi sa temom seksualnosti nije toliko očito s koliko neznanja i predrasuda religija u školi sabotira razumijevanje stvarnosti. Drugačije rečeno: škola treba prestati biti mjesto gdje se predrasude proizvode i utvrđuju.

Drugo, umjesto da trčkara za tržištem, škola se mora početi baviti čovjekom. Umjesto što razvija i trenira radnu disciplinu koja siromašnu većinu vodi modernom robovanju, škola sve svoje programske sadržaje treba usmjeriti i samjeravati ljudskim vrijednostima – slobodi, jednakosti, saradnji, kreativnosti...

Mladić za koga je menstruacija ono crveno što malo više smrdi nije u svom odgovoru rekao sve što o menstruaciji zna. Kao što vjerovatno nije rekla barem još polovina preostalih anketiranih. Iako su imali vremena da razmisle i nisu bili pod pritiskom da moraju odgovoriti, oni se nisu zadali (uložili trud) niti se udubili u problem.

Ukoliko je razlog tome da pitanje nisu doživjeli kao važno, onda nas to opet vraća na školu, odnosno na njen tretman ljudske seksualnosti kao nečeg nebitnog ili problematičnog. Opaska jednog anketiranog, da su izašli s časa biologije kad se o toj temi razgovaralo, ne opravdava ni njega ni školstvo, ali odgovornost preadresira na nastavnika (ili nastavnicu). Wegova (njena) spremnost da sa vlastitim predrasudama i neznanjem upada u praznine koje ostavljaju loši uxbenici i nastavni planovi i programi glavni su razlog da se oni redefinišu i povežu s vrijednostima.

U bosanskim učionicama feminizam još uvijek govori šapatom. Sveden na slešovanje rodnih nastavaka u uxbenicima, on kao da je zastao zbunjen između patrijarhalne lojalnosti naciji, vjeri i tradiciji s jedne strane i postmodernog teorijskog diskursiranja s druge. Zabavljen surfanjem po svojim valovima, feminizam propušta da vriskom prekine nastavu koja ga ignorisanjem poništava. Bitku koju vodi ne može dobiti bez ovih dvadeset dječaka.

 

BONUS VIDEO:

 

Tekst Ono crveno što smrdi je objavljen u 12. broju štampanog Školegijuma (juni 2015. godine). Pročitajte i druge tekstove u serijalu Izgubljeno u printanju.

Najnovije

Obrazovanje očima i srcem jedne mame

3C + 4S = 0

Fontoplumo

Uloga Vijeća roditelja u promjenama u obrazovanju

Glava u pijesku

Savka Skarić

Uz novogodišnju čestitku maturantima

Usudite se znati i osloboditi se autoriteta

Smiljana Vovna

Šta fali dresuri

Ja hoću život, pseći život...

Amer Tikveša

Obrazovanje očima i srcem jedne mame

Nasilje nad ženama i Okvirni nastavni plan i program za devetogodišnju školu u FBiH

Fontoplumo