Klikbejt je pojam s kojim se đaci u Bosni i Hercegovini ne susreću; njima škola još uvijek objašnjava u koju se rupu gura disketa. Osim na časovima informatike, njime bi se mogli baviti nastavnice maternjeg jezika i medijske kulture. Čak bi i pošten vjeroučitelj mogao održati čas na tu temu.
Klikbejt je nepotpuna vijest koja čitaoce pred ekranom senzacionalističkim naslovom mami da je dodatnim klikom upotpune. (Bejt u klikbejt znači mamac.)
Najčešće je cijela informacija nebitna i u pravilu poglupa. Koncept je naizvrat izokrenuto prvo pravilo novinarstva da vijest, čak i njen naslov, mora odgovoriti na svih pet ključnih pitanja: ko, šta, gdje, kada, kako. (Ponegdje se dodaje i šesto: zašto.) Za sastaviti takvu vijest trebalo je i znanja i iskustva i talenta, pogotovo u dnevnim novinama pod pritiskom količine vijesti i brzine objavljivanja.
Klikbejt se čini poštenim konceptom zato što je sasvim unutar pravila tržišne igre. Što je više čitalaca, to je više potencijalnih kupaca stvari koje se na ekranima reklamiraju i prodaju. Što je više reklama na mediju koji objavljuje klikbejt sadržaje, to više novca medij dobija od agencija koje posreduju u plasiranju reklama. Da bi o(p)stali u igri, urednici i redakcije nemaju mnogo izbora. Moraju uloviti pažnju čitalaca i zadržati je koliko traje jedan klik.
Ovdje se priča grana: ne samo da se čitaocima prodaje roba, nego se i čitaoci kao roba prodaju dilerima programa i ideja. Ali nećemo dalje tim putem.
Zašto bi, međutim, iko kliknuo na klikbejt? Zašto ikoga zanima saznati nebitnu, trivijalnu, nepotrebnu informaciju? Zašto bi čovjek reagovao kao som i zinuo na mamac?
Jedan od zanimljivih odgovora, u kratkoj istoriji teoretisanja na klikbejt temu, dao je Tim Marchman, u sad već poznatom članku Umuknite o klikbejtu. Stvar, tvrdi on, nije nova. Novinarstvo je oduvijek nastojalo zadovoljiti radoznalost čitalaca. Ako ih ima koje zanimaju sise na estradi ili sportsko špijuniranje, posao novinara je da ide i nađe priču o tome. Cmizdrenje moralnih čistunaca na temu propalog žurnalizma koje se ogleda u klikbejtu on smatra uludo protraćenom energijom.
Korak dalje od ove argumentacije jeste pretpostavka da to što su informacije glupe još uvijek ne znači da su glupi i čitaoci. Oni se možda uopšte ne informišu, nego ih klikbejt zabavlja. Doživljavaju ga kao vic. Ništa loše nema u tome da se s vremena na vrijeme nasmijemo.
Loše svejedno počinje tamo gdje vic sasvim potisne vijest, odnosno tamo gdje zabaviti se postane važnije od informisati se. Logika klikbejta obraća se čitaocima koji ne čitaju duge tekstove, koji ne ostaju na jednom sadržaju dugo, kojima je kažiprst brži od misli. Njih mora biti jako mnogo, inače bi igra s klikovima i parama stala i propala, a redakcije odustale od tog koncepta. Da bi klikbejt klijentele bilo jako mnogo javno obrazovanje mora usporavati mišljenje većeg broja populacije. To usporavanje prepoznalo je i izmjerilo PISA istraživanje 2018. godine: za petnaestogodišnjake u BiH ono iznosi 3 godine (20%). Na terenu učionice taj se koncept masovnog zaglupljivanja prepoznaje po zastarjelim i ideološki opterećenim programima, skaredno nemaštovitim nastavnim materijalima, agresivnoj isključivosti vjeronauke, netransparentnoj stranačkoj kadrovskoj politici i od nauke otuđenim nastavnim smjerovima.
Osim što je stručno, reforma je i prvorazredno etičko pitanje, ali ona zapinje na dvije krupne prepreke. Jedna je aktivizam političke korektnosti koji se preporučuje kao alternativa tradicionalnom zaglupljivanju, a drugi tržište, kome su klikmejt-potrošači neophodan preduslov postojanja. Kome god je prst brži od misli njemu će se obrazovna politika zasnovana na potrebama tržišta ukazati kao jedino pošteno i logično rješenje. Ako o obrazovanju odlučuje takvih 18 od 35 prstiju, eto nas u Sarajevskoj kantonalnoj skupštini. Poslanik na sjednici otvorio usta, a onda se začulo ovo..
