Odgojni aspekti

Nole me tangere

Nenad Veličković

21.01.2022

Ilustracija: Iz filma 'The Apartment' Billyja Wildera (1960)

Da li bi o porazu Novaka Đokovića pred federalnim sudom Australije trebalo govoriti sa đacima u razredu? Šta bi cilj takvog jednog časa, ili više časova, mogao biti? Zar o tome već nije sve rečeno, u bezbrojnim iskazima na društvenim mrežama, na repu publiciteta koji su cijelom događaju dale gotovo sve vodeće svjetske agencije i mediji (AP, Reuters, WSJ, Guradian, NYT, Economist, The Atlantic... da naše i ne pominjemo). Pitanje je retorički postavljeno ne zbog Đokovića nego zbog škole, a odgovor je, načelno, da. Škola bi, načelno, morala da svoje ciljeve postiže upućujući na stvarnost, u realnom vremenu takoreći; nije li izraz arogancije, ako ne i lijenosti, ili kukavičluka ili konformizma, držati se tzv. plana i programa, prosipajući svjetlo znanja iza spuštenih roletni na prozorima učionice?

Odgovore u načelu, međutim, kudikamo je lakše davati nego odgovarati na potpitanja iz prakse. Ko bi o tome – koji događaj zaslužuje, a koji ne, da uđe kroz prozor, ili screen, u učionicu – trebalo da odluči? Ministar ili nastavnik ili đaci? I šta bi bili kriteriji?

Sadašnji su kriteriji neodređeni i kreću se u magli tzv. skrivenog kurikuluma. Podrazumijeva se da su u vezi s npr. demokratijom, naukom, nacijom, tradicijom, s naglaskom na ove druge. Ne podrazumijeva se, iako bi trebalo, da događaji koji izazovu veliku pažnju svjetske javnosti, npr. atentat na Mulalu Jusufzai ili havarija nuklearke u Fukušimi, budu tema nastave. Škola bi mogla, svakako i trebala, pokazati kako se takvi događaji mogu razumjeti, šta je za to razumijevanje potrebno, kako se prema njima treba postaviti; ne u smislu da nametne perspektivu, tumačenje i stav, nego da uspostavi valjane standarde formiranja i iskazivanja mišljenja. 

Spada li u takve događaje odluka australijskog saveznog suda da protjera tenisera Novaka Đokovića jer po procjeni ministra za imigraciju Aleksa Houka teniser predstavlja državnu opasnost po zdravlje i sigurnost? Sudeći po medijskom interesu, da. Ali, odakle toliki interes? Šta je u toj priči izazvalo toliki interes? 

Priča je, u najkraćem, ova. Kasno uveče petog januara Novak Đoković doletio je u Melburn, na prvom turniru sezone, s planom da odbrani titulu, osvoji 21. Grand slam i tako statistički postane najbolji teniser svih vremena. Na granicu je došao s urednom australijskom vizom, ali je zaustavljen, jer nije imao potvrdu o vakcinaciji. Pozvao se na tzv. medicinsko izuzeće, u njegovom slučaju na činjenicu da je nedavno prebolio koronu. Vlastima to nije bilo dovoljno, pa su ga prebacile u prinudni smještaj za imigrante (Park hotel Karlton). Nakon što je provjerio dokumentaciju i saslušao obje strane, sudija Entoni Keli je poništio nalog za ukidanje vize pa je Đoković otišao da trenira. Ali je ministar Houk iskoristio svoje pravo i pokrenuo novi postupak, pred federalnim sudom, obrazlažući takvu odluku svojim slobodnim uvjerenjem da je Đoković prijetnja po sigurnost i mir, zbog svojih javno izraženih stavova o vakcinaciji i činjenice da se nije vakcinisao, a što može potaknuti protivnike vakcinacije u Australiji na nemire. U obrazloženju pred sudom pozvao se i na Đokovićevu neodgovornost, uzimajući za primjer njegovo ignorisanje mjera izolacije za vrijeme dok je bio bolestan (i zarazan).

Priča je očito složena iz više zapleta, zbog čega se svako za nju mogao zakačiti iz svog ugla. Glavni je zaplet vezan za pitanje slobode kretanja u uslovima pandemije, što na ovaj ili onaj način pogađa ogroman broj ljudi na planeti. Drugi je pitanje prava na izbor liječenja, odnosno pitanje suverenosti tijela. Treći je vezan za krizu povjerenja u nauku, čemu je bitno kumovao postmoderni relativizam globalno raširen ne samo zahvaljujući digitalnom napretku nego i podršci jednog dijela akademske zajednice. I najzad, četvrti, bajkoliki, zaplet o osvajanju krune najboljeg svih vremena. Davanjem prednosti jednom na račun ostala tri ta se složenost (i zanimljivost!) gubi. Kako, međutim, sva četiri dovesti u vezu i svesti na jedan? Tu bi možda književnost mogla biti od koristi. 

Marta Nusbaum u opširnoj analizi Sofoklove tragedije Antigona (u knjizi Krhkost dobrote) prati motivaciju glavnih likova, tražeći u njoj načelne nedosljednosti. Nalazi ih i kod Kreonta i kod Antigone. Isključivost i jednog i druge oboje vodi tragičnom kraju. Manfred Melhinger u svom opširnom prikazu Povijesti političkog kazališta vidi Sofoklovu kritiku Periklove vladavine, koja je moralno pogrešna prema saveznicima Atine, a dugoročno i prema samom polisu. Oboje tumače književni tekst tako da zaključke do kojih dolaze mogu aplicirati na aktuelnu (političku) stvarnost. Marta Nusbaum i u drugim svojim tekstovima insistira na čitanju kao razvijanju sposobnosti imaginacije, koja (sposobnost) onda treba poslužiti razumijevanju svijeta koji dijelimo s drugim ljudima i svog odnosa prema njemu. 

Kako, dakle, četiri zapleta spomenuta ranije, u vezi s pokušajem i neuspjehom Novaka Đokovića da bajku završi trijumfalnim vjenčanjem s istorijom (statističkim dokazom da je najbolji teniser svih vremena) spojiti u jedan?

Kuda bi nas mogla odvesti metodička improvizacija presvlačenja australijskog ministra Aleksa Houka u Kreontov kostim? Njegovi su motivi slični Kreontovim, koji je prema Marti Nusbaum isključiv s istim dobrim razlogom: da zaštiti svoj polis od neprijatelja. Za razliku od Kreonta, međutim, Houkov glavni adut nije samovolja, nego nauka, tj. vakcina, koja stanovništvu polisa daje sigurnost. Nauka se, međutim, zaplela u političke kučine, pa njene rezultate različite vlade tumače i pretvaraju u upute i zakone na različite načine. Negdje je obavezna vakcina, negdje nije, negdje se mora odsjediti u karantinu, negdje ne mora, negdje važe lokalni testovi, negdje ne važe, ovamo neke vakcine vrijede, a anamo ne vrijede. Očito stvar sa naukom ne stoji dovoljno čvrsto da sasvim izbriše samovolju iz motivacije. 

Koliko god se činilo lako staviti ministru Houku tebansku krunu na glavu, Novaku Đokoviću haljina glavne junakinje ne pristaje. Najprije zato što mu nedostaje njena isključivost. Kad bi Antigona petljala s principima, pa tražila rupe u Kreontovom zakonu, od tragedije bismo preskočili u komediju. Istina, da je ostao kući svojom voljom, Kreontova samovolja ne bi izbila u prvi plan. O Houkovoj opasnoj zloupotrebi ovlašćenja pisao je Dejan Ilić na Peščaniku

Srećom i po nastavu književnosti, teniser broj jedan obreo se u medijskoj sapunici. U njoj, kao i u većini sapunica, motivacija kaska za događajima, a gledaoci se svađaju s likovima.

U zabavnoj, a na neki način i korisnoj knjizi Dvesta hiljada dramskih situacija Etjen Surio tvrdi da su sve drame koje su ili će tek biti napisane sačinjene od šest funkcija (on ih obilježava horoskopskim znakom vage, lava, i sl.) koje se slobodno raspoređuju i pomjeraju na likove ili predmete. Te su funkcije protagonist, antagonist, pomagač, željeno dobro, onaj za koga se želi dobro i sudija. Obično je najteži korak kod primjene te tehnike u analizi drame utvrđivanje željenog dobra. U Antigoni je željeno dobro polis slobodan od samovolje. Šta bi to željeno dobro bilo u pravnoj sapunici? Šta jednako žele, a onda i za koga, ministar i teniser? Da pokušamo: turnir na kome će svi učestvovati, a niko se neće razboljeti. Zvuči jednostavno, pri tom je i izvodljivo. Ali isključivost s jedne strane i arogancija s druge (biti pozitivan, a ipak izlaziti među ljude!; testirati se, a onda ne znati rezultate; podastirati sudu pogrešno datirane testove...) čine to dobro nedostižnim. 

Teniser je krenuo na put dobivši prethodno signal (čak i naučno prihvatljiv) da je za australijsku graničnu službu preboljeti koronu isto što i biti vakcinisan i da se tvrda zabrana ulaska nevakcinisanim strancima može tim argumentom omekšati. Ispostavilo se da ne može. 

Ta tvrdoća – propis kontra dobrom razlogu – vazda je samo pirova pobjeda legalizma. Književnost bi, u to vjerujem da vjeruje i Marta Nusbaum, morala propitivati dogmatičnost i poticati na njenu subverziju. Ako u središte rasprave na času postavimo isključivost, i to isključivost kao problem, onda smo na dobrom putu da nastavi književnosti u ovom metodičkom eksperimentu damo dobar smjer. Sposobnost imaginacije, a njenom razvijanju može i treba da služi ta nastava, traži od čitaoca, ovdje učenika, da mijenja perspektive gledajući očima različitih likova. Zašto bi onda bilo teško razumjeti tvrdoću još malo pa najboljeg tenisera svih vremena u vezi s vakcinacijom? Njegov je uspjeh, kako ga on vidi, povezan s posebnim režimom vježbanja, ishrane, meditacije. U njegovom iskustvu, a iskustvo je uvijek težak protivnik naučnim apstrakcijama, vakcina predstavlja rizik, a osim toga i podriva cijeli sistem njegovih uvjerenja. Ako vakcina nosi sa sobom rizik, zašto bi ga on prihvatao. Nije li bajka koju želi trijumfalno okončati također i dokaz da njegov koncept radi. Iz te perspektive nesumnjivo mu je načinjena nepravda. Jedan političar, ministar Houk, zaključio je bez dobrih argumenata da su Đokovićeva uvjerenja prijetnja po sigurnost građana Australije. Sud je stao iza ministra ne želeći dovesti njegovu racionalnost u pitanje. Zahvaljujući pomenutim tumačenjima Antigone mi lako možemo vidjeti da nije bila ugrožena sigurnost građana, nego legitimitet australijske COVID-politike. Đoković će platiti sudske troškove, ostaće bez očekivane zarade, ne znamo hoće li refundirati štetu svojim sponzorima, ostaće bez krune na dohvat ruke, a sve zato što se ministru liberalne partije ne dopadaju njegova uvjerenja. Mersoov advokat bi tu uzviknuo: Na kraju krajeva, da li se ovom čoveku sudi što je influenser ili što je prekršio zakon?

Zanimljivo je, međutim, kako tu nepravdu vide Đokovićevi navijači sa srpskim zastavama: kao nepravdu načinjenu svima njima. Na našem zamišljenom času bilo bi izazovno, vjerovatno i zabavno, pokušati na odluku australijskog suda (i upornost ministra Houka) gledati njihovim očima. Analiza tog diskursa pokazala bi učenicima na koji način predrasude vode u isključivost, a onda ih dovela i do toga da mogu razlikovati različite vrste tvrdoće. Marta Nusbaum se u analizi Antigone fokusirala na nedosljednost. Nedosljednost je u moralnom zaključivanju krupna moralna greška. Nacionalistički diskurs Đokovićevih navijača obiluje tom vrstom grešaka, a na šta je pokušao skrenuti pažnju Boris Dežulović, u svom članku Grand slam 21, kvaka 22. Nacionalizam, onako kako ga opisuje Danilo Kiš, ne može biti saveznik ispravnom moralnom prosuđivanju, jer paranoja nije saveznik prosuđivanju uopšte. Pa bi, ako se na času ona spomene, paranoja, to bila prilika nastavniku da preporuči đacima film (sretna je okolnost da se ne razlikuje mnogo od dramskog teksta) Balkanski špijun. Rezultat pametnog gledanja bio bi, nadam se, zaključak da je Kiš u pravu: nacionalizam cvjeta na kompostu od straha i zavisti. Ilija Čvorović se u toj tragikomediji Dušana Kovačevića transformiše iz kukavice u nasilnika. Verbalno nasilje, međutim, obilježilo je i Houkove navijače. Čega su se oni uplašili?

Kad se jednom povežu strah i sloboda (Sloboda počinje tamo gdje prestaje strah!), lektira za ovaj nesvakidašnji čas književnosti žuri da se protegne i na čudesnu knjigu Meri Daglas Čisto i opasno. Vjerujem da bi đacima njen opis kulture preko društvenih struktura koje granice svoje teritorije definišu pojmovima čistoće i prijetnje pomogao da shvate histeričan odgovor graničnih policija širom svijeta na širenje mutirajućeg koronavirusa. Virus je, budući nevidljiv a uz to još promjenjiv, idealan oblik prijetnje zdravom i čistom tijelu čovjeka, i zdravom tijelu države. Da li bi se Meri Daglas začudila saltu unazad kojim je modernost pred tom prijetnjom doskočila u primitivizam (ne samo verbalni)? Nije li upravo isključivost zapadnih vlada (uključujući, da se odmaknemo na trenutak od zdravstvenih pasoša, i bodljikave žice, logore, hotel Karlton, sretna utapanja Afrikanaca u Sredozemnom moru...) znak nedosljednosti koja je, kad je moralna, tj. moralno pogrešna, tragična, na šta nas uvijek iznova podsjeća Sofokle.

Meri Daglas naglašava, u svojoj slici kulture izvedene na analogiji s tijelom, na potrebu za očuvanjem ravnoteže. Ta je ravnoteža jak argument u rukama prvog tenisera ATP svijeta, ali mu ona izmiče izvan centralnog terena. Vakcina, na njegovoj vagi, ugrožava ravnotežu kojoj, čvrsto vjeruje, duguje uspjeh. Na predizbornoj vagi ministra Houka ravnotežu narušava tvrdoglavi teniser. Ono što bi raspravu na času trebalo da razlikuje od rasprave na društvenim mrežama, po prirodi stvari (uzrečica Meri Daglas u pomenutoj knjizi), jesu standardi, procedure i ciljevi. Na nastavi pristranost nije kvalitet; štetna je kad je otjelovljuje nastavnik. Čitanje, analiza i tumačenje književnog djela u jednom trenutku postavlja pred čitaoca, tumača, učenika (učenicu) pitanje: šta bih ja učinio (učinila) u toj situaciji, pod tim okolnostima. Posljedice izbora ne pogađaju čitaoca jednako kao i junake. Antigona za svoj plaća najskuplju cijenu. Čitalac to iskustvo dobija za bagatelu. Zato je čitanje mudra investicija.

Iako put Novaka Đokovića tamo i nazad nije književno djelo (a moglo bi biti; i drama, i scenario!), na tom času bi se mogli zamisliti zapleti zabavljajući se horoskopskim znakovima Etjena Surioa. Nije uopšte nemoguće zamisliti film ili roman ili dramu cijelu naprimjer smještenu u onaj hotel s imigrantima. Jednome zvoni telefon, budi se i javlja, glas sa druge strane mu kaže da je među njih doveden najbolji sportaš na svijetu. (Uzdržavam se od razrade, prvo da čujemo učenike...) Tako bi se prevođenje umjetničkog teksta u stvarnost potvrdilo prevođenjem stvarnosti u umjetnički tekst. Nastava književnosti ostvarila bi svoj cilj. Oblikujući svijet prema svojim mjerilima đaci uče o svijetu upoznajući istovremeno i sebe. Najlakši način da svijet bude bolje mjesto jeste da mi budemo bolji u njemu. Zašto je takva škola nemoguća?

Najnovije

Duplo golo

Dejan Ilić

Šipak državnosti

Nenad Veličković

O udžbenicima hemije

Marija Kiri ili Maraja Keri?

Enes Kurtović

Protesti protiv nasilja nad ženama i imena osnovnih škola

Gdje počinje femicid

Marko Ban

Iz Srbije povodom rasprave o Evroprajdu

O udžbenicima, rodu i emancipaciji

Miloš Janković