Metodika

Dnevnik nastavnice

Jesmo li zakasnili s reformom?

Arnela Borovac-Bekaj

21.09.2021

Sama sam istraživala i učila, sama se educirala o inkluzivnoj nastavi. Sretna sam što sada mogu pomoći mladim kolegama.

Ilustracija: hxdbzxy / Shutterstock.com

Ponedjeljak, 13. 9. 2021.

Kreće uobičajena radna sedmica. Ponedjeljak je i svi žure prema svojim radnim mjestima.

Ulazim u školsko dvorište i čujem graju – puno dvorište vesele dječice čiji osmijeh prekrivaju maske na licima. Pozdravljamo se pogledima i mahanjem. Na kapiji školske ograde stoje roditelji, zabrinuti kako će nastava teći uz epidemiološke mjere.

Prilazim đacima koji su već u kolonama i pozivam ih na odgovornost, podsjećam da među njima mora biti jedan metar razmaka. Ulazimo u hol i gledam prazne hodnike, odlazim do zbornice, uzimam radni mantil, čujem zvono i užurbanim korakom idem da uvedem učenike i učenice, a u glavi vrtim film kako održati nastavu u malom prostoru s velikim brojem djece i pri tome održati distancu od jedan metar između njih i mene. U učionici smo nakratko svukli maske s lica i umjesto zagrljaja pružamo ruke kako bismo se pozdravili.

Na odmoru kratko izađem iz učionice i razmišljam kako su hladni i tužni ti prazni hodnici jer ni na tada ne izlazimo.

Kad sam se vratila u razred, jedna djevojčica me pita: Učiteljice, zašto ste zabrinuti?, a spašava me učenik koji tvrdi da nisam i da nema razloga da učiteljica bude zabrinuta, svi smo zdravi i u školi smo.

Gledam ih i pomislim da sve ovo nema smisla, da ovakvo ponašanje u školi diktira neko ko nema nikakvog doticaja s odgojem i obrazovanjem, da taj neko nije svjestan kako su upravo ova djeca koja sjede sjede ispred mene temelj i budućnost ove države.

Na trenutak sam odlutala u mislima i nisam čula da je za mnom u razred ušla mlada asistentica u nastavi – došla je po savjet. Sretna sam što joj mogu pomoći, volim svoje znanje i iskustvo prenositi drugima, iako sam mnogo toga, pogotovo za rad u inkluzivnoj nastavi, sama istraživala i učila, i sama se educirala. Sretna sam što mogu pomoći mladim kolegama, jer kad sam ja bila početnica – nisam uvijek nailazila na starije kolege koje su bile spremne podijeliti svoja iskustva.

Ulazim na platformu Office 365 i obavještavam roditelje na kojem ćemo zadatku raditi ove sedmice, a to su Mostovi prijateljstva. Ideja je da oni svojim radovima, literarnim i likovnim, pokažu da smo svi mi, bez obzira na to odakle dolazimo, ljudi kojima je potrebno iskreno prijateljstvo, ljubav i podrška.

Na kraju nastave ispraćam djecu u koloni, s razmakom od jedan metar među njima. Stoje na izlaznom platou škole, pozdravljaju se, one koji idu sami kući pratim pogledom dok napuštaju školsko dvorište, a ostale preuzimaju roditelji, nane, dede, ili ko je već došao po njih.

Vraćajući se kući razmišljam kako li su moja djeca provela dan u školi i o sutrašnjim obavezama.

Nakon što sam došla kući, slijede redovne aktivnosti. Malo porazgovaram sa svoje dvije kćerke: kako je njima prošao radni dan i kakve su im obaveze i planovi, a potom čitam svoju omiljenu knjigu. Plan je da se uz nju odmorim jer me sutra čeka novi radni dan, koji sigurno donosi i neke nepredviđene obaveze, a prva sam smjena i ustajem u pola šest. Odlučujem da na spavanje idem ranije.

 

Utorak, 14. 9. 2021.

Budim se, a jutro maglovito, hladno, kišovito... Izlazim iz zgrade, idem prema parkingu, sjedam u auto... Žurim jer uvijek imam osjećaj da mi vrijeme izmiče i da kasnim, iako ustajem na vrijeme i sve jutarnje obaveze na vrijeme završim.

Ulazim u školsko dvorište, prazno je jer sam došla ranije. Srećem domara koji mi otvara vrata, mjeri temperaturu i napominje da je kabinet prozračen.

Oblačim mantil, a masku stalno držim na licu.

Dok uvodim djecu u razred, razmišljam imam li dovoljan dotok kisika u mozgu, hoću li moći i danas izdržati četiri časa s maskom na licu, kako li je djeci... Poslije nastave u Ministarstvu obrazovanja imam sastanak u vezi s reformom obrazovanja. I tamo će mi trebati maska...

Đaci sjedaju na svoja mjesta, a meni kroz glavu protutnja misao da je kasno za reformu. Ili možda nije, ali koji je pravac pravi, jer metodologija mora biti usmjerena prema njima i njihovim potencijalima. Znanje koje im prenosimo mora biti funkcionalno i primjenjivo u životu, a ne puno nevažnih informacija koje moraju usvojiti, ali ih nisu u stanju zapamtiti jer jedna informacija potiskuje drugu prije nego onu prvu procesuiraju...

Dobro jutro drage moje jabučice, pozdravljam učenice i učenike u razredu. Počinjem razgovor o ljubavi, ali se trznem – zaboravila sam da provučem karticu i registrujem dolazak na posao. Nasmijem se sama sebi – mogla bi mi se ljubav razbiti o glavu ako budem morala objašnjavati da me nema, a da sam držala čas.

Kažem djeci da razmisle šta je za njih ljubav i idem do aparata da se tuspasim. Od uzbuđenja zbog zaboravnosti ne čujem i ne vidim kolegicu koja je taj dan dežurna i pozdravlja me. Mahnem joj i ulazim u razred, a tamo me na vratima čeka dječak koji mora u toalet.

Pažljivo slušam kako moji mali đaci nabrajaju šta je za njih ljubav i na kraju im kažem da bih ja, kad bi me neko pitao koje je osjećanje najljepše na svijetu, odmah rekla da je to ljubav.

Pitam ih šta misle kako bi izgledala Zemlja kad bi na njoj vladalo uvažavanje, poštovanje, prijateljstvo i ljubav...

Tada u kabinet ulazi dežurni učenik i poziva me da izađem jer me čeka roditeljka – donijela novac za osiguranje za učenika koji je zaboravio da ga ponese, a danas je posljednji dan za predaju.

Već je i kraj nastave. Svoje jabučice zamolim da za sutra snime kratki video u kojem će govoriti o prijateljstvu. Iz učionice izlaze u koloni i u skladu s važećim mjerama. Većinu čekaju roditelji, a njih sedam ide kući bez pratnje. Moje misli su s njima – nadam se da nemaju mnogo prelazaka ulica.

Užurbano izlazim iz škole i idem prema Ministarstvu. Do početka je ostalo 40 minuta, u gradu nekad bude velika gužva, a želim doći smirena i skoncentrisana, i imati gotove prijedloge za rješavanje određenih izazova u predstojećoj reformi. Dobro je prošlo.

Dolazim kući veoma iscrpljena, a telefon daje signal da je došla poruka na Viber. Predstavnik Vijeća roditelja moli da ponovo pošaljem raspored informativnih sastanaka za septembar. Ima još poruka – uglavnom roditelji pitaju mogu li naknadno donijeti novac za osiguranje. Strpljivo odgovaram, a potom sjedam za računar i na Teams ponovo postavljam tabelu informativnih sastanaka, te odlazim u krevet i brzo utonem u san.

 

Srijeda, 15. 9. 2021.

Budi me sunce prije alarma i odmah sam vedra. Nabrzinu pijem čaj u kojem uživam svako jutro i idem na posao razmišljajući kako ću danas iznenaditi svoje učenike i potaknuti na razmišljanje te male pametne glave. 

Na ulazu u školsko dvorište dočekuje me kolegica s kojom ulazim u zbornicu, oblačim mantil, sjedam za računar, sve s maskom na licu, i printam pripreme za današnji dan, koje sam sinoć uradila.

Prije časa prilazim oglasnoj ploči da vidim ima li neka nova obavijest. Pored COVID pravilnika stoji informaciju da će u oktobru, prema objavljenom rasporedu, časove posjećivati pedagog i direktor škole. Termin za posjetu mom času predviđen je za kraj oktobra. Dok djeca ulaze u razred, kolege na hodniku raspravljaju o terminima posjeta, a ja razmišljam koliko je zapravo taj čas nerealan, kakva bude realizacija i koliko znanja đaci usvoje, a koliko kada su sami, kad nema posjete, odnosno razmišljam koliko smo odgovorni na času kad smo sami sa svojim učenicima i učenicama.

Ulazim u učionicu.

Poželim im dobro jutro i najavim da ćemo prvo pogledati videosnimke s njihovim porukama.

Prijateljstva su kao zvijezde.

Kada se držimo čvrsto za ruku, tada smo jači.

Prijatelji su u srcu.

Kada su djeca sretna, planeta je nasmijana i sretna.

Ljubav je kada kontinenti i države pomažu jedni drugima.

Ljubav je kad se voli cijeli svijet.

Gradimo mostove ljubavi, jer svi ljudi trebaju da se vole.

Ljubav je osjećanje koje čini da moje srce raste.

Dok slušam ove vedre i pametne rečenice, zaboravljam na sve formalne i protokolarne stvari koje trebam uraditi.

Zvono oglašava kraj časa – već je pola dvanaest. Đaci izlaze iz škole, sve prema protokolu. A ja odlazim u kabinet i pravim nastavne listiće za sutrašnje aktivnosti, da ne nosim posao kući. Kad bih barem danas mogla malo više vremena provesti sa svojim kćerkama i mlađu napokon odvesti na trening, jer mi stalno prigovara da druge mame imaju manje obaveza od mene i svaki dan dovode svoju djecu.

Školu napuštam zadovoljna – završila sam sve obaveze za sutra i ne moram ništa raditi kod kuće.

Na kućnim vratima čekaju me kćerke s pitanjima na koja moram odgovoriti. To može biti teško, ali je lijepo.

Kasnije u autu, dok se vozimo s treninga kući, kćerka komentariše da ne pamti kad smo bile zajedno, a da telefon nije zazvonio barem dva puta ili da nije došla neka poruka. I ja sam kao iznenađena, a isključila sam zvono da nam ne smeta bar danas.

Ulazeći u kuću smiješim se i mislim da je sutra novi dan i nova nafakako zna šta nas čeka.

 

Četvrtak, 16. 9. 2021.

Jutros kasnim, ali sreća je da je baš rano i nema gužve u saobraćaju. Ulazim u školu, stavljam masku na lice, higijeničarke mi mjere temperaturu... U zbornici me na stolu čeka dnevni red za večerašnji roditeljski sastanak, na koji sam potpuno zaboravila! Nešto često zaboravljam u posljednje vrijeme?!

Idem do učionice, uključim računar, a iz torbe mi telefon javlja da je stigla poruka. Razrednica moje kćerke šalje obavijest da je večeras roditeljski sastanak u srednjoj školi i da treba doći bar jedan roditelj. Primam k znanju, a zvono za ulazak u školu se oglašava.

Učenici ulaze u razred, a pedagogica zove da pita je li spreman za potpis izborni plan i program koji sam trebala danas dostaviti. Naravno da nije, ali danas je tek počelo, imam cijeli dan.

U razredu, uz stalno pridržavanje epidemioloških mjera, opuštena radna atmosfera – učenice izrađuju likovni rad na temu Mostovi prijateljstva i ljubav.

Dok nastaju umjetnički radovi, razgovaramo o tome kako prepoznajemo prijateljstvo: s prijateljicama se smijemo, igramo, s prijateljem zaboravimo ljutnju... Dolazimo do zaključka da se prijateljstvo ne lovi, ono se zaslužuje, ne poznaje godine, granice... I ako je prijatelj daleko, pa ne možemo doći do njega, on je dio nas; zajedno zbijamo šale, stvaramo nove igre, gradimo nevidljive mostove... Vežu nas misli, osjećanja, uspomene na zajedničko provedeno vrijeme...

Radnu atmosferu na trenutak prekida dežurni učenik – pita jesam li popunila sedmičnu protokolarnu listu, koju trebam predati sekretaru škole. Vadim je iz ladice, provjeravam je li sve evidentirano, potpisujem se i šaljem sekretarici.

U istom trenutku na Teams stiže poruka. Roditelj jednog učenika javlja da je njegovo dijete zaboravilo ponijeti školsku kecelju i da se to više neće ponoviti. Zahvaljujem se na informaciji.

Veliki odmor traje, a ja, naravno, radim za računarom. Popunjavam obrazac za IPP koji danas moram predati. Pišem i pratim kako se učenici ponašaju, jer moraju ostati u učionici i poštovati zadati razmak. Vidim da im je teško.

Lijepo radimo danas, atmosfera je tako dobra da nisam ni primijetila da je kraj nastave.

Pratim učenice i učenike do izlaza iz škole i razmišljam kako mi je bolje da u školi završim IPP obrazac i pripremim se za roditeljski sastanak. Jer, kad izađem iz škole okupiraće me ostale obaveze koje čekaju.

Neposredno pred početak roditeljskog sastanka zvoni telefon. Zove me suprug. Pomislim da se ne javim jer sam u škripcu s vremenom, ali mi pada na pamet da je možda nešto hitno i javim se. Nazvao je da me podsjeti da sam zaboravila da je večeras roditeljski sastanak za našu kćer i da će on to obaviti. Baš sam sretna. To je ljubav!

Moj roditeljski sastanak trajao je četrdeset i pet minuta. Roditelji uvijek imaju pitanja, a to je njihovo pravo, u pitanju su njihova djeca, ona su na prvom mjestu, ne smijemo zaboraviti da smo mi tu zbog njih, a ne oni zbog nas.

Dolazim iscrpljena kući, sretna što je kraj radnog dana i svi smo zdravi. To je najvažnije.

 

Petak, 17. 9. 2021.

Obožavam petak jer je to kraj sedmice, a još je i sunčano. Imam četiri časa i sastanak Mobilnog tima za rad s djecom s poteškoćama u razvoju. Moramo proći kroz plan aktivnosti i plan realizacije. Biće ovo dug dan.

Petkom moja mlađa kćerka ima nastavu u isto vrijeme kad i ja, pa zajedno idemo do škole, a dok se vozimo puštam da ona nametne teme za razgovor. Ti razgovori čine me sretnom i ispunjenom.

Dolazim u školu i odmah pravim dnevni red za sastanak kako bi se članovi Mobilnog tima mogli pripremiti. Mi smo podrška nastavnicama i đacima koji rade po individualnom planu i programu, a u mojoj školi trenutno 23 učenika radi po IPP-u. Najveći izazovi za mene su integracija i aktivno uključivanje svakog pojedinca u lokalnu zajednicu, samostalno i prema njegovim mogućnostima.

Čujem da u školskom holu odzvanja plač. I da nisam dežurna nastavnica, prišla bih da vidim zašto učenica plače i kako da joj pomognem.

Zamolim kolegicu da moj razred uvede u učionicu, a ja s uplakanom djevojčicom odlazim do pedagoga. Nema ga u kancelariji jer mijenja nastavnika koji je na bolovanju. Idemo u kancelariju sekretara škole. Pozvaćemo njene roditelje da ih obavijestimo da je zaboravila pribor za likovno.

Radosna što nije bilo ništa ozbiljno, odlazim u svoj razred, gdje me čekaju vedra i vesela dječija lica – sretna su jer je petak i sunčan dan. Danas pišemo literarni rad na temu Mostovi prijateljstva. Zajednički ćemo izabrati nekoliko najuspješnijih koji će biti dio projekta i knjige.

Dok moji đaci pišu radove, pripremam sve što je potrebno za online čas Moje okoline, koji će pratiti studenti Pedagoškog fakulteta. Na trenutke imam tremu jer osjećam veliku odgovornost. Trebam pokazati znanje i iskustvo i prenijeti ga budućim kolegicama, a pritom i svojim učenicima. Tremu rastjerujem mišlju da nema problema jer će i studenti i djeca pamtiti samo nasmijano lice, dobre savjete i pravilan metodički pristup. Svjesna sam da se pristup nastavi prilagođava trenutnim potrebama i uslovima, a tu sam vješta. Ništa ovdje ne može poći po zlu.

Završavam nastavu u učionici i slijedi sastanak Mobilnog tima. Vani je sunce i kolega predlaže da idemo u školsko dvorište, u ljetnikovac koji je napravljen u sklopu projekta Kulture življenja. Sunce nam je dalo dodatnu energiju i sastanak je bio sjajan, kao kruna radne sedmice.

Gledam u nebo i odlučujem da sve obaveze ostavim u školi, papirologiju, fascikle, kredu, spužvu... i sretna i zadovoljna idem da provedem vikend sa svojom porodicom.

Najnovije

Da se nauči i ono što je dosadno

Igre u učionici

Amna Dervišagić

Prisila ili motivacija, pitanje je sad

Uvodna pitanja za više pročitanih lektira

Mirza Herco

Školska nastava nudi mnogo mogućnosti

Matematička lektira

Dženeta Ajanić

Ogledni čas i samoprocjena

Zbog čega sebi ne mogu dati dobru ocjenu

Edina Međić

Na putu do bolje škole i više znanja

Fizika ne smije biti učenje napamet

Maksuda Muratović