Metodika

Zapis iz učionice

Kombinovani model

Mirza Ahmetović

22.10.2020

Jedan učenik mi reče da mu nedostaju opušteni razgovori i šale na mojim časovima. Tada se zapitah čemu nas sve ovo vodi.

Ilustracija: nuvolanevicata / Shutterstock.com

Nova školska godina se već prilično zahuktala. Prethodnu smo završili online i svi smo jedva čekali da se sretnemo u školskim klupama, barem kad govorim o nama – nastavnicama i nastavnicima. Što se tiče djece, njih nisam stigao ni da pitam.

Nastava se odvija kombinovano: đaci dolaze u školu u grupama (10-15 učenika). Dok je jedna grupa prati uživo, druga je kod kuće za kompjuterom, mobitelom, tabletom, i čeka da nastavnici pošalju gradivo za taj dan. Ovaj kombinovani model trebao bi spojiti online sa klasičnim načinom izvođenja nastave. Međutim, on je, prema mome mišljenju, teško izvodiv. Naime, grupi đaka koji u toku jedne sedmice nastavu prate online samo se prosljeđuju lekcije u različitim oblicima: kao fotografije đačkih svesaka, ispisanih školskih tabli, nastavničkih bilješki, dokumenata kreiranih u različitim alatima (najčešće Word i Power Point), linkova ka YouTube videima i tako dalje. Učenici prebiru po Viber grupama već prilično uvježbani, a nastavnici i dalje kukaju kako im djeca dolaze potpuno nespremna, kao da nisu ni otvorila ono što im oni šalju. Društvene mreže pretrpane su jadikovkama nastavnica i nastavnika o tome kako rade dupli posao, kako ovo sve nema nikakvog smisla jer ne uspijevaju adekvatno prenijeti znanje. Časovi od pola sata su prekratki, a djeca, kada su kod kuće, ništa ne rade, i tako dalje.

Nisam dugo razmišljao o tome kako organizovati nastavu u ovakvoj situaciji. Nisam jer nije bilo vremena. Opet smo instrukcije od Ministarstva dobili u zadnji tren, a pripremati se unaprijed za tri različita modela djelovalo mi je suludo. Stoga sam pokušao osmisliti nešto što bi moglo odgovarati bilo kojem od modela. Odlučio sam da i dalje koristim online platformu pod nazivom Lino.it, gdje đacima u formi naljepnica slažem sadržaje za određenu lekciju. Pritom nastojim da svaku lekciju prezentujem na što kvalitetniji i pristupačniji način. Pravim videolekcije pomoću različitih online alata, a najčešće koristim Powtoon, zatim kreiram igrice u Wordwallu i na platformi learningapps.org tako da đaci mogu utvrditi ili ponoviti gradivo, animiram ih da i sami uče upotrebljavati online alate, ali im dozvoljavam i da sve rade na klasičan način, pomoću sveske i olovke. Ovo je model koji sam upotrebljavao i krajem prethodne školske godine, ali sam ovaj put odlučio da ga malo unaprijedim, te sam sve sadržaje sa platforme Lino.it pomoću linkova ugradio u internet-stranicu Čitajmo i učimo. Poredani su po brojevima nastavnih jedinica, onim redom kako one dolaze u toku mjeseca. Učenice i učenici imaju pristup planu i programu, pa mogu učestvovati u planiranju narednih časova tako što i sami prave prezentacije o gradivu, a onda te prezentacije objavim na internet-stranici. Prednost ovog modela u tome je što djeca u svakom momentu imaju pristup bilo kojoj nastavnoj jedinici koju smo prošli, mogu je ponoviti, prepisati ili vidjeti nešto što su izostavili. S druge strane, učionice su opremljene kompjuterima i internetom, tako da iste sadržaje koristim i na časovima.

Na jednom od prethodnih časova konačno ugrabih priliku da pitam đake kako se oni osjećaju u svemu ovome. Jedan učenik mi reče da mu nedostaju opušteni razgovori i šale na mojim časovima. Tada se zapitah čemu nas sve ovo vodi. Da li je smisao ovakve škole da djeci serviramo što više sadržaja u kojima će se samostalno snalaziti? Ili je možda važnije da ipak ostanu ljudi, da se ne pretvore u mašine koje će gutati informacije, a onda ih bespotrebno rasipati? Možda smo imali priliku da nesreću pretvorimo u šansu, odnosno da mlade ljude osposobimo da se što bolje snalaze u mogućnostima koje nude kompjuteri i internet?! Je li još uvijek budućnost mladih u modernim tehnologijama ili smo to, napokon, odbacili kao ogromno zlo?

Pokazujem ljutnju grupici sa maskama na licu jer neki od njih nisu ni pogledali ono što sam im sedmicu ranije poslao putem Vibera. Objašnjavam kako sam proveo sate da bih napravio što ljepši video, da bih im prezentovao gradivo u videoigri kreiranoj na Wordwallu, a na kraju doživim da neki to nisu ni pogledali?! Pitam ih kako bi se oni osjećali kada bih im napravio nešto takvo: urade prelijepu prezentaciju ili nauče nešto, a ja ih ne želim ni saslušati. Ih, pa to nam se ponekad i dešava!, kažu oni. Oborih glavu shvativši da je motivacija đaka koje, dok predaješ, niti vidiš, niti čuješ, jako teška rabota. No, ne odustajem. Pravit ću još ljepše lekcije i naći ću vremena da se šalim i pričam sa svojim učenicama i učenicima, makar sve bilo uzalud!

Najnovije

Zakon radioaktivnog raspada

Kockice za jamb dobrodošle na čas fizike

Maksuda Muratović

Svi izazovi online nastave

Kuhinja kao laboratorija

Maksuda Muratović

Trendovi u podučavanju se pomjeraju

Humor na času

Amna Dervišagić

Konceptualni testovi u nastavi

Provjera znanja bez imena i ocjene

Maksuda Muratović

Zapisi iz učionice

Poruka u boci

Mirza Ahmetović