Iz dječije perspektive

Poetske razglednice s mora i nazad (7/7)

Dan 7: Udisanje poezije

Lamija Begagić

28.08.2019

Utopila je u ovoj svojoj morskoj pjesmi i svoj strah od krajeva, od kraja ljeta, od kraja dana, od noći i mraka koji dođu nakon trka.

Foto: Lamija Begagić / Školegijum

- A sad ti! – rekla sam joj kao iz topa, čim smo se čule i zadrhtala od uzbuđenja: koliko god me naša šestodnevna igra iz dana u dan punila najrazličitijim spektrom emocija i podsjećala na moć dobre poezije za djecu, toliko sam sve ove dane jedva čekala ovaj trenutak.

 

Dogovor je, podsjetimo se, bio: šest dana primjera dobre poezije za djecu, šest dana razgovora, interpretacija, polemika, zaključaka, igrica, smijeha.

A onda, kao šlag na tortu, ona bi, za kraj, trebala ispisati svoju pjesmu.

Obećavala je kratku, konciznost u izrazu je nešto što joj se očito sviđalo. Voljela je i igre riječima, humor...

Šta će od svega što želi uspjeti?

Da li će sve biti usiljeno, kao sve školske zadaće, jer i ovo je to, možda bez teme, možda bez precizne forme, ali ipak zadaća koja bi se trebala osloniti na neke dobre modele. A dobar model ne mora značiti i dobru pjesmu. Modeli su počesto najkraći put do neuvjerljivog teksta u koji ne puštamo sebe, već podražavamo druge.

Entuzijazam je lagano prekrivao strah, a onda je ona preuzela stvar.

 

- Spremna je. Ja sam je napisala rukom i ne znam, mislim da ne liči ni na jednu ovu tvoju. Ali eto, ti vidi, evo ti slika!

 

Uslikala mi je papir gdje je kvrgavim slovima pisalo:

 

ZRAK

 

Trk tamo

Trk vamo

Noć

I mrak

Nama treba

Samo

Zrak

 

Ostala sam bez teksta, pa je ona prekinula tišinu nekom šalom o rimama koju ja zbog šuma zraka iz njenih stihova u mojim ušima nisam čula.

Da je potrajalo sekundu duže, zabrinula bi se da je loše uradila zadaću i da je kraj lošiji od onog jučerašnjeg.

Srećom, izronila sam brzo da joj kažem koliko u njenoj pjesmici vidim sjajnih stvari, ali nisam znala kako. Htjela sam joj reći kako u tim stihovima vidim sve svoje zauzetosti, okupiranosti, jurnjave na poslove svaki dan, jurnjave za novcem, jurnjave od jutra do noći i mraka koji tako brzo dođe, a njima, a tu mislim njoj, tu mislim njenom bratu, tu mislim djeci, treba samo malo: samo zrak. Da prodišu, da nisu i oni u tom našem trku...

Nešto sam joj već rekla, ne sjećam se, pričala sam joj kao da pričam pred tročlanom univerzitetskom komisijom, pa udahnula i ja zrak.

 

- Ma, malo puno pričam, izvini, ali divna je.

- Iako je kratka?

- Ponajviše jer je kratka. A jako jasna.

 

Ima sedam godina i možda je zrak zapisala da ga rimuje sa mrak, priznala je da je prosto luda za rimama.

Ali, opet: možda i nije – možda je potreba da uhvati daha našla sama sebi riječi.

Hvatajući dah (i predah) od trke i jurnjave za prosjekom, za ocjenama, za usvajanjem nastavnih sadržaja, za izvrsnošću na sekcijama, kursevima, radionicama i učionicama, uhvatila je u sedam stihova mnogo više nego što zamisliti može, trčeći s rodicom po plaži i plićaku.

I, nisam joj se usudila reći, ali utopila je u ovoj svojoj morskoj pjesmi i svoj strah od krajeva, od kraja ljeta, od kraja dana, od noći i mraka koji dođu nakon trka.

Ugušila je vlastiti strah zrakom koji je odlučila disati.

Ako je poezija u tom hvatanju zraka imalo pomogla, onda možemo konstatovati kratko i sigurno: eksperiment uspio, pacijentice oživjele!

 

Prethodnog dana čitali smo – Dan 6: Na kraju krajeva

Najnovije

Poetske razglednice s mora i nazad (5/7)

Dan 5: Nije malo što je malo

Lamija Begagić

Poetske razglednice s mora i nazad (3/7)

Dan 3: Ja, ja, ja

Lamija Begagić

Poetske razglednice s mora i nazad (1/7)

Dan 1: Ne, nismo sami

Lamija Begagić

Elisabeth Ella Hrgić, učenica jedne od dvije škole pod jednim krovom

Nisu imali hrabrosti da nam kažu da smo razdvojeni po nacionalnoj osnovi

Anes Osmić

Opraštanje od vrtića kao loša vježba za budućnost

Djeca bez greške, a sistem bez razmišljanja

Lamija Begagić