Odgojni aspekti

Mračni školski kutak

Šta nam je važnije – popljuvana vrata učionice ili zdravlje djeteta

Damir Dvorniković

20.05.2019

Vrata učionice su nakon jednog-dva prelaska vlažnom krpom opet ko nova, ali ko će zaštititi tog dječaka i probati izvesti njegove zlostavljače na pravi put?

Foto: GagliardiPhotography / Shutterstock.com

Nije ovo lijepa storija. Daleko od toga. Ali treba je ispričati. Jeste da je raspust sve bliži, ali... Biće još školskih godina!

Za neke đake primiče se kraj obrazovanja u osnovnoj školi i razrednica jednog sarajevskog razreda je zakazala roditeljski sastanak. Ugodno i prijateljsko ćaskanje, kako je vjerovatno većina roditelja pretpostavljala, i nije baš bio cilj i tema ovog okupljanja.

Nakon što je pozdravila roditelje, razrednica je, u prisustvu pedagogice, dramatičnim tonom obznanila koja je prva, glavna, a možda i jedina tačka na tapetu. Elem, vrata učionice su jedan dan zatečena ispljuvana. Popljuvana! Kako već hoćete. Zvanično se ne zna ko je ili ko su krivci, ali nezvanično se sumnja na trojicu momaka koji se dugo vremena (godinama) prilično drčno i grubo ponašaju. Klasika: dok su bili manji pravdalo se to dječijim nestašlucima, kasnije su se svi nadali da će ta faza proći nekako sama od sebe. Žmirilo se na njihovo ponašanje prema raji iz razreda, prema učiteljima, nastavnicama, prema svima.

Otprilike se naslućuje kuda taj put ide. Teoretski, ako im sreća bude naklonjena jer društvo hoće – ovo društvo voli takve, možda će i organi reda žmiriti na njihove nestašluke, koji će biti sve gori i gori. U ovoj fazi im je, osim maltretiranja ranjivih iz neposredne okoline, hit i to pljuvanje pa su se, pored pokretnih meta, jednog dana iskalili i na vratima. Koja su, by the way, bila prečica da se otvori svojevrsna Pandorina kutija.

Roditelji ove trojke su se, kako to obično biva, malo iščuđavali, malo ih branili, pokušavali umanjiti njihov teror nad ostalima; drugi roditelji su ih (pre)blago kritizirali, a neki ipak jasno stavili do znanja da neće trpjeti nasilje te tročlane ekipe nad svojom djecom. Tada je pedagogica, uz konstataciju da je to jedan običan dan u uredu, napustila učionicu, a razrednica nastavila da besjedi o ranjenim vratima, ignorišući puno veće probleme i pitanja što ostadoše u zraku.

I kad se već činilo da je kraj epizode, da se ne zna kad će uslijediti nastavak, ustade jedna žena i, dok su joj vilica i ruke drhtale, priđe razrednici i stavi pred nju svežanj papira – medicinsku dokumentaciju i fotografije ozljeda koje su trojica učenika nanosila jednom dječaku godinama. Zamislite koji je užas u glavi tog momka kad se vrati iz škole! Ili još gore, kad treba ići u nju. Pa šta ga uopće drži? Vjerovatno, kao i sve nas, nada da će biti bolje, možda već sutra.

Da ne dužim, žena se i ranije žalila i žalila i žalila... Učiteljici, razrednici, pedagogici i tako dalje. Pomoć joj nije pružena. Niko joj nije zaštitio sina. Školski organi nisu dovoljno ozbiljno shvatali kroz kakve patnje dječak prolazi. Ne bi li postigla barem nešto, žena je medicinske nalaze uredno predala školi, nadajući se da slika govori više od izgovorenih i neizgovorenih riječi. Da apsurd bude veći, svi su papiri dostavljeni školi prije nego je uopće zakazan taj famozni roditeljski sastanak. I ono najtužnije: koji rasplet imamo? Ilustracija koliko su nekome (ne)bitni i ona i njeno dijete: razrednica, uzrujana, zakazuje okupljanje da sačuva popljuvanu školsku imovinu, a za pravi problem – konstantno maltretiranje jednog djeteta od trojice učenika iz njegovog razreda – i ne haje.

Vrata učionice su nakon jednog-dva prelaska vlažnom krpom opet ko nova, ali ko će zaštititi tog dječaka i probati izvesti njegove zlostavljače na pravi put?

Njima je to sve samo surova zabava. Mogu li uopće postati bolji, i na koji način? Ako po školama radi šta ko hoće, trebaju li se roditelji brinuti?

Dan nakon te, barem simbolične, polemike među uznemirenim roditeljima, jedan član agresivnog trojca se, valjda u želji da ovjeri dominaciju u razredu, potukao s djevojčicom. Doslovno! Garant ga je zbunilo što mu neko protivrječi, a još žensko. I nije nastavnica.

Odmah da kažem – ne znam kakav je epilog tog fajta i šta je uslijedilo kasnije, ali kako je krenulo – i nastavni kadar je daleko od zaštićene zone pred takvima. Za godinu, dvije ili tri oni će biti samo nasilniji i bezobzirniji jer im baš niko ne daje do znanja da ne mogu i ne smiju tako.

Kakve su opcije pred dječakom koji se našao na meti nasilnika? Kakve su opcije pred nekom njihovom budućom žrtvom? Kratkoročno, raspust će djetetu donijeti neophodni predah. Dugoročno, što je ustvari drama našeg nezrelog društva, najbolje mu je da pređe u drugu školu. Je li to nepravedno? Jeste, ali znajući za neke slične primjere, to mu je jedini izlaz. To mu je spas!

Teško da će škola, bilo koja škola, preduzeti nešto konkretno protiv trojice učenika koji prave probleme. Puno jednostavnije za sve je da se žrtva povuče. I svi mirni do slijedeće epizode. Tužno, a? A moja drugarica reče: Ko zna ko i šta je sljedeće... Ako ovo prođe ovako.

Teško je kreirati pravo i pravično rješenje u ovakvim situacijama. Ne znam je li majka u svom očaju i brizi za dijete kontaktirala Ministarstvo za obrazovanje ili policiju. Ako jeste, da li su oni reagovali? Vjerovatno tek u tim situacijama i uprave škola počnu činiti korake koji vode ka kakvom-takvom ozdravljenju odnosa. Naime, ako već u osnovnim školama neki mogu raditi šta hoće, a na štetu svojih vršnjaka ili nastavnica, to je STRAHOTA! Moramo nekako pomoći svakom djetetu za koga škola postane tamni mravinjak, ispunjen strahom i užasima, da shvati kako to ne mora i ne smije biti tako. Očito postoje i veće drame od upisa u srednje škole koji nam se približava. A, uostalom, šta nam je važnije?

Najnovije

Neuspio pokušaj edukacije

Vuk, Petrol i Vitapur

Nenad Veličković

Zapisi iz učionice

Problematični đaci

Mirza Ahmetović

Poetske razglednice s mora i nazad (6/7)

Dan 6: Na kraju krajeva

Lamija Begagić

Poetske razglednice s mora i nazad (4/7)

Dan 4: Neočibne rejči

Lamija Begagić

Poetske razglednice s mora i nazad (2/7)

Dan 2: Normalni i nenormalni zec

Lamija Begagić