Nije ni mjesto ni vrijeme govoriti o knjigama. To vrijeme možda nikada nije ni postojalo. Neko zlatno vrijeme u kojem su veliki ljudi čitali velike knjige i činili velike stvari je (što je samo po sebi dovoljno ironično) tek nešto što bi se moglo pronaći u stranicama neke knjige. Vjerovatno je tako bolje. Ko bi volio da živi u takvom svijetu? U svijetu kojim upravlja onaj ko je u stanju maštati savršenstvo ili barem vjerovati u mogućnost da ono može biti izmaštano.
Knjige su fikcija. Ne mislim na tekstove u njima, već na knjige. Na predmete. Ono što vidimo na policama. Što vidimo na fotografijama i u pozadinama Zoom sastanaka. Uredno poredane. Nemarno poredane. Po podovima poredane. Po bojama poredane. Po godinama, imenima, izdavačima, izdanjima, urednicima poredane. Po bibliotekama poredane.
Jedna knjiga u sobi je dovoljna da tu sobu učini bibliotekom. Jedna biblioteka je dovoljna da naselje učini gradom. Jedan grad je dovoljan da ljude u njemu učini građanima i državljanima. Pripadnicima naroda i nacije. Pripadnicima globalne zajednice i svjetske populacije. Pripadnicima čovječanstva i ljudskog roda.
Sve na leđima jedne knjige.
Biblioteka je hram i bogomolja. Kapelica i utočište mnogih vjernika koji tek u prisustvu drugih umiju molitve izgovoriti. Sveto mjesto posmatračā običajā. Bilježnikā tektonskih promjena u društvu. Vidikovac svjedocima s kojeg upijaju rađanja i umiranja država. A u bogomolji: Knjiga. Jedna nalik drugoj, nalik trećoj… ad infinitum. Niti je napisana, niti će ikada biti pročitana. Oduvijek je postojala, i baš zato je fikcija.
I šta sad? To je što jeste. Valja nam živjeti s knjigama. Ne možemo svi kolektivno jednog dana odlučiti da knjiga više ne bude. Baš kao što ne možemo tek tako odlučiti da će se jednog dana pojaviti neko ko će umjeti kolač svijeta ravnopravno i pravedno isjeći, kao što reče Brodsky.
Sjeća me ovo na priču koju sam kao dijete čuo o čovjeku kojem je dosadilo u svojoj kući gledati prazno mjesto na jednoj od svojih polica u dnevnom boravku. Tražio je po buvljacima i po raznim trgovinama nešto čime bi mogao popuniti taj prazan prostor, ali šta god bi tu stavio, činilo bi mu se suviše napadno. Pokušao je sa satom, ali ga on podsjećao na vrijeme koje neminovno prolazi. Zatim je sat zamijenio fotografijom pokojne mu supruge, ali ga ona suviše podsjećala na vrijeme koje ne može vratiti. Na kraju je odlučio na to prazno mjesto postaviti knjigu. I gle, sve je odjednom bilo na svom mjestu. Onako kako treba da bude.
A onda je čovjek umro.
Ne govori svaka knjiga o životu, kao što ni svaki život ne piše romane. Oni što nas gledaju s polica u bibliotekama jednako su umorni proživljenog koliko smo mi koji ih gledamo željni predstojećeg. Njihove riječi ne žive u biblioteci niti u njihovim knjigama. Njihove riječi su odavno postale dijelom jedne knjige koja se ne može protokolirati ni zavesti. A sve što mislimo da je opipljivo, ta hrpa maltera i cigle, drvenih polica i neudobnih stolica, podjednako je stvarno kao svetost što se pripisuje drugim važnim građevinama.
I ne mislim nipodaštavat tu svetost, gluho bilo. Ko god mislio da je ona zabluda, magla i dim, neka se zagleda u njih dok do temelja sagorijevaju. Osjetna je težina koja u tom trenutku napušta zidove. A biblioteke su, po samoj svojoj prirodi, kao stvorene da gore, više nego bilo koje druge građevine. (Usputna natuknica za prozvane arhitekte: vatrostalne biblioteke.)
Da je sve što čovjek treba za života da zna moglo stati u knjige, a te knjige u biblioteke, odavno bismo odustali od toga da ih forsiramo u školama. Strah od neopremljene biblioteke apsurdna je kategorija. Neopremljena biblioteka samo je onima strah kojima Bog stanuje u cigli i crijepu.
Gledao sam djecu kako s kamare razbacanih knjiga probiru ne bi li našli nešto da pročitaju. A gledao sam i one koji nove lektire nakon mjesec dana vraćaju u opremljenu biblioteku u, kako mi se čini, boljem stanju nego kada su stigle iz štamparije. Sve ovo, u istoj zgradi.
Stoga smatram da nije ni vrijeme ni mjesto govoriti o knjigama. A, i da jeste, kome?
Brčko, maj 2021.