Obrazovna politika

Izbijanje iz pojma

Hitna pomoć na putu od rata do mira

Svjetlana Nedimović

22.11.2023

Može omladina, zabavljena žvakanjem žvaka, satima nezainteresovano i kulerski blejati u prazan prostor da bi se najednom razbudila i osula naivna, a ubojita pitanja.

Foto: Školegijum

Ove jeseni je Ministarstvo za odgoj i obrazovanje Kantona Sarajevo, u saradnji s Institutom za razvoj preduniverzitetskog obrazovanja KS, počastilo omladinu prvih razreda srednjih škola studijskim putovanjem Od rata do mira po srednjoj, zapadnoj i sjeverozapadnoj Bosni i Hercegovini. Ciljevi ove inicijative, koju je samo Ministarstvo proglasilo inspirirajućom, u najmanju ruku su ambiciozni: duboko i sveobuhvatno obrazovanje učenika o kulturno-historijskom i prirodnom naslijeđu, promicanje razvoja kulture sjećanja i kolektivne memorije s težištem na period agresije na BiH i sudjelovanje u antifašističkoj borbi tokom Drugog svjetskog rata, očuvanje raznolikosti i pluralizma u BiH, dijalog među učenicima različitih etničkih skupina i kulturnih sklonosti, objektivno razumijevanje historijskih činjenica s krajnjim ciljem izgradnje trajnog mira i suživota na ovim prostorima. 

Nakon putovanja, o tome šta se zapravo dešavalo, šta se djeci govorilo, šta su obišla i zašto, a možda i šta nisu i zašto – ni riječi. Službenog izvještaja o realizaciji programa nema. Ima okvirni program, ima reklamno saopštenje, a za sve ostalo se mora raditi mukotrpna rekonstrukcija zbivanja. 

Ciljevi su zapravo toliko ambiciozni da bi sugerisali barem četverosedmično putovanje, jer u četiri dana teško da sve stane. Biće da je zato otpao cijeli jedan dio zemlje, naprimjer Banjaluka, koju su učenički autobusi obilazili s raznih strana, ali se zaustavljali nisu, pa ostaje nejasno smatra li Ministarstvo da zapravo nezaustavljanje u Banjaluci služi očuvanju raznolikosti i pluralizma u BiH po modelu zoološkog vrta gdje svaka zvjerka sjedi u svom kavezu. Iz kaveza onda mogu voditi reklamirani dijalog kao primjerci različitih etničkih skupina i kulturnih sklonosti. Doduše, sasvim bi osnovano bilo pitati Ministarstvo ne vode li se takvi dijalozi i u sarajevskim školama i šta o sarajevskim školama govori ova implikacija etničke i kulturne homogenosti omladine.

No, pitanje je može li se kratkim trajanjem putovanja objasniti i to što je iz promicanog kolektivnog sjećanja otpao podobar komad promicane kolektivne istorije, naime, period Drugog svjetskog rata. Tj. nije baš sasvim otpao, nego je dobrano stesan. Pa tako nije bilo posjete nacionalnom spomeniku Garavice kod Bihaća, djelu legendarnog Bogdana Bogdanovića koje čuva sjećanje na žrtve fašističkog terora, odnosno sjećanje jednog ranijeg mira na jedan raniji rat. A ni Memorijalnom centru Kozara. (Doduše, zamalo se našlo vremena za uvid u pseudonauku, tj. visočke piramide – Park Ravne je, naime, naveden u zvaničnom programu kao jedna od lokacija planirana za obilazak.)

Doduše, ako ćemo pravo, ni tokom obilaska muzeja fojničkog samostana nije bilo govora o ubistvu gvardijana u ovom bližem nam ratu. Predvidljivo je komplikovano memorijalizovati pluralizam žrtava u kombinaciji s uzgajanjem ljubavi prema domovini o kojoj je govorila ministrica Naida Hota-Muminović ispraćajući prvu turu omladinaca i omladinki. 

Ali ako je primarna briga ljubav prema domovini, kako to da je odstranjen i epski dio istorije države BiH, i to baš u godini osamdesete obljetnice temeljnih državotvornih zasjedanja Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja BiH i Antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Jugoslavije? Nije bilo ni obilaska Muzeja AVNOJ-a u Jajcu ni istorijskog časa u Mrkonjić-Gradu; događaji su spomenuti usput – doslovno usput, tokom vožnje.

Recimo da se zaobilaženje raznolikosti žrtava može objasniti već uvriježenim nastavljanjem rata drugim sredstvima budući da se niti jedan set držača vlasti u poslijeratnoj istoriji BiH nije baš proslavio uvažavanjem tuđih žrtava i drugačijih narativa. Tačnije, uporno se insistira na zadržavanju kontrole nad (ne)poželjnim sjećanjima i legitimnim, tj. našim žrtvama. 

No otkud problem i s državotvornim naslijeđem? Jedan od stubova državnosti BiH na koji se otvoreno poziva iz ovog, federacijskog dijela zemlje, kao postojan i neumoljiv argument protiv poricanja kontinuiteta i legitimiteta bh. državnosti, upravo je ZAVNOBiH, njegovi dokumenti i prakse. Zašto je ZAVNOBiH i njegov neizbježni avnojski kontekst – usputan?

 

Šta je kome borba dala

Kad se decenijama njeguje ornamentalni antifašizam (otprilike kao i hortikulturni pluralizam), nije jednostavno pripremiti sadržaj za duboko i sveobuhvatno obrazovanje učenika kojem sad teži kantonalno ministarstvo, po vlastitom priznanju. To podrazumijeva da se proširi uobičajena jednostrofna recitacija o ZAVNOBiH-u – sudjelovanje BiH u Drugom svjetskom ratu na strani antifašističkih snaga i potvrda državnosti BiH kao zajednice jednakopravnih naroda (brojalica ni srpska, ni hrvatska ni muslimanska, nego i srpska i hrvatska i muslimanska). Pričalo bi se o protoustavu pisanom na koljenima, po šumama i gorama, u pauzama između bitaka, bez međunarodne diplomatije i diktiranih urneka. O zakonima koji su provođeni na slobodnoj teritoriji – što onda za sobom povlači priču o uređenju života na tim područjima i u tim vremenima. Što opet povlači priču o narodnooslobodilačkim odborima kao gerilskim institucijama vlasti i rudimentarnim samoupravnim demokratskim praksama. 

A onda bi se postavilo pitanje i kakvoj su zemlji udareni temelji? O kakvoj državnosti govorimo? U kakvom političkom okviru? S kakvim društveno-ekonomskim odnosima?

A kad ste jednom zašli na taj teren, sve je moguće. 

Jer, kako to biva s omladinom – može, zabavljena žvakanjem žvaka, satima nezainteresovano i kulerski blejati u prazan prostor između živahnog mobitela i dosadnog predavača, kao da ne čuje ništa, da bi se onda najednom razbudila i osula naivna, a ubojita pitanja. Koja, kako to biva s istorijom, naoko propituju prošlost, a zapravo raskrinkavaju sadašnjost. U kojoj omladince i omladinke koji studijski putuju po svojoj državi, razmjerno maloj, prati vozilo Hitne pomoći. 

 

Otkud sad Hitna u predavanju o istoriji?! 

Pa eto, ako je prije osamdeset ljeta udaren temelj države u kojoj su bolnice radile i na okupiranoj teritoriji, ako je ta država temelj države u kojoj žive naši mladi studijski putnici i putnice, zašto Hitna u pratnji? Nema li ambulanti i bolnica na svakom koraku kad je i najrecentniji rat završio prije gotovo tri decenije?

Na toj tački, a ona vreba svakoga ko ozbiljno shvati ovaj put dubokog i sveobuhvatnog obrazovanja o našoj državi, predavač mora u znoju lica svog objasniti da zdravstvena knjižica ove države mladim Sarajlijama ne vrijedi već u Visokom (isto važi i za sve ostale, da se razumijemo, kad navrnu do Sarajeva, pri čemu sarajevskoj i nesarajevskoj studentariji već godinama pokušavaju zatvoriti i Studentsku polikliniku). I da im valja platiti svaku medicinsku intervenciju (a onda se mučiti s iznuđivanjem refundacije od kantonalnog Zavoda zdravstvenog osiguranja). Što je čak i manji problem. 

Veći je to što su usputne zdravstvene ustanove, čak i u ne tako malim mjestima ove demokratizovane i tranzitirane države, u daleko gorem stanju nego one nekadašnje partizanske bolnice u zemunicama i barakama. 

Zato se program studijskog putovanja drži mjesta stradanja i poneke srednjovjekovne zanimljivosti – pred stradanjem se zanijemi, a dalja istorija je svakako manje-više živopisan crtić o hororima života lišenog savremene tehnologije. Od postignuća mira, do kojeg studijsko putovanje treba da dovede mlađariju, autori programa su imali pokazati nešto tranzicijskih hotela i omanju lokalnu tvornicu u privatnom vlasništvu. I vozilo Hitne u pratnji.

Utoliko ima pravo ministrica Naida Hota-Muminović – ovim putovanjem (koje je, kako kaže, tek početak) škola zbilja postaje životno važna i konkurentna” Konkurentna na tržištu narativa konstruisanih da bi se istorija uprostila do inventarne liste naših žrtava i naših biznisa. Liste koja će, kao neprozirni veo, sakriti cijelu geologiju revolucionarnih borbi, pobjeda, poraza i previranja u onomad izgradnji mira i države koja je zdravstvo vidjela kao sofisticiran sistem utemeljen na solidarnosti i potrebama, a ne kao ad hoc prisustvo u vidu vozila Hitne pomoći. 

Najnovije

Asistenti u nastavi u Tuzlanskom kantonu

Ministarstvo: Za broj angažovanih prebrojte konkurse

Anisa Mahmutović

Prijedlog pedagoških standarda i normativa za osnovni odgoj i obrazovanje u Kantonu Sarajevo

Ne sam, SAFER-e

Savka Skarić

Povodom dokumenta U susret SAFER učenju

Pitanja bez odgovora ili kako je uzurpirana reforma obrazovanja

Uz dokument U susret SAFER učenju

Postnormalna nauka i halal Harari

Samir Lemeš

Povodom dokumenta U susret SAFER učenju

Pokušaji poboljšanja našeg obrazovanja se rade pogrešnim putevima

Lamija Tanović