Odgojni aspekti

Obrazovanje očima i srcem jedne mame

Odgovornost je kad imaš odgovore

Fontoplumo

06.05.2023

Ako za obrazovanje odgovornost stručnjaka u obrazovanju nije dovoljna, teško će je dioba s bilo kim uvećati.

Ilustracija: Govorov Evgeny / Shutterstock.com

Jedno me jutro pozvala sekretarka škole i odmah (da se ne prepadnem i uspaničim) saopštila da je sada sve uredu, ali da se moja kći nakratko onesvijestila. Pitala me jesam li saglasna da je pregleda ekipa hitne pomoći koju su pozvali? Prva mi je misao bila da moram u školu i da mi, ako odmah krenem s posla, do tamo treba minimalno 30 minuta, a potom sam zastala: jesam li saglasna da doktor iz hitne pomoći pregleda moju kći??? Naravno da sam saglasna, odgovorila sam. Potom sam ljubazno upitala zašto uopšte traži saglasnost, šta bi bilo da me nije dobila i postupa li se u ovakvim situacijama i bez saglasnosti roditelja? Takav je protokol, zvala bih drugog roditelja i nismo do sada imali takav slučaj, spremno je i još ljubaznije odgovorila. Ova sam pitanja problematizirala i na roditeljskom sastanku i stekla utisak da nisam primjer roditeljke koja sarađuje. Kada je kći kasnije razbila nos na tjelesnom, nisu zvali hitnu, ali su zvali supruga.

Zbog u igri polomljenog školskog prozora kolegicin sin je dobio ukor nastavnog vijeća i sniženo vladanje, čime je odlazak na ekskurziju doveo u pitanje. Kakvu preporuku s tim u vezi kao razredni starješina da dā, pitala je razrednica majku, da ne bi razrednicu zamrzio ako na ekskurziju ne ode? Kakvu kao nastavnik i pedagog smatrate da treba, odgovorila je majka ne pristajući na transfer odgovornosti koja joj ne pripada. 

Jesu li direktori i nastavnici do te mjere isprepadani procedurama, otkazima, potencijalnim tužbama roditelja što odbijaju shvatiti da djecu ne mogu i ne trebaju od života zaštititi, pa za svaku i najmanju sitnicu traže saglasnost roditelja? Ili se, po uzoru na ministarstva, u svoj posao najradije ne bi miješali? Gdje je nestala snažna i neupitna vaspitno-obrazovna uloga škole? I, što je najvažnije, šta o odgovornosti škola time djeci poručuje. 

- Šta je, po tvom mišljenju, odgovornost, zaigrala sam s kćeri kartu šta djeca znaju o zavičaju.

- Pa kad je neko odgovoran, logično, kazala je.

- Logično, potvrdila sam. Ali šta znači biti odgovoran?, nastavila sam.

- Ček, ček, to mi zvoni, rekla je znakovito i odšetala. Vratila se sa sveskom iz predmeta Građansko obrazovanje.

- Ta-da – evo ga. Odgovornost je obaveza da nešto učinimo, pročitala mi je definiciju.

- Dobro, a kako bi ti nekom objasnila šta je odgovornost? Na šta te ova riječ podsjeća?, pitala sam kao Duško Trifunović djecu po bh. bespućima.

- Hm... odgovornost je kad imaš odgovore, odgovorila je polušaljivo u stilu vrtićke djece iz knjige Olovka piše srcem.

Nisam je, naravno, shvatila doslovno, ali po mom mišljenju je imati adekvatan odgovor na situaciju najbliže suštini odgovornosti. Da ispuniš obavezu, preuzmeš rizik, staneš iza svoga stava ili samostalno odlučiš kako postupiti. Naročito kad si velik i bitan poput škole.

Škola je odgovorna za najmlađi naraštaj dok je u školi. Zapravo nije. Barem ne u praksi. Za sedam godina školovanja moje kćeri potpisali smo gomilu saglasnosti. Da sa školom ide na izlete, u kina, muzeje. Da se fotografije i videa nastala tokom školskih aktivnosti mogu objavljivati, da smije učestvovati u anketiranju, da joj ortoped pregleda stopala. Da odsluša vannastavno predavanje, da pohađa školu skijanja, da bude dio pedagoškog istraživanja... Da sve što nadležno ministarstvo namisli, škola, uz roditeljsku saglasnost, ostvari. Stvarna svrha tih saglasnosti i dalje mi je nepoznata. U slučaju da ih uskratim, hoće li neko montažom izuzeti moju kćer iz grupnih fotografija ili videa, kako bi djecu čiji su roditelji saglasni objavio na mrežnim stranicama škole? Ili da ne dam saglasnost za školu u prirodi, koja je, uzgred, dio nastavnog plana i programa. Na šta, suštinski, dajemo saglasnost? Moguću zloupotrebu fotografija u doba kada smo život preselili na društvene mreže? Da nam neko neovlašten, pa bio i ljekar, dodirne dijete? Da ga razrednik može odvesti na izlet s drugarima?

Kada smo dijete povjerili školi, učinili smo to u uvjerenju da škola nedvojbeno zna kakav sadržaj u njoj treba biti. Ako su oni koji su trebali procijenili da nastavnom planu i programu pripadaju i posjete muzejima, kinima, škole u prirodi, škole skijanja i plivanja, ako su oni koji to trebaju znati rekli da djeci periodično treba pregledati kičmu – zbog čega se ičija saglasnost za to traži? Kada je dijete sa školom u muzeju, na izletu ili planinari, razumijevam da je u školi. Za školovanje ne dajemo saglasnost, ono je zakonska obaveza. Ako su, s druge strane, takvi sadržaji i aktivnosti i na koji način upitni ili nisu u najboljem interesu djeteta, zbog čega se uopšte nude i zašto ih snažnije i javnije ne propitujemo? 

Ako za obrazovanje odgovornost stručnjaka u obrazovanju nije dovoljna, teško će je dioba s bilo kim uvećati.

Možda banaliziram, ali ako ću procjenjivati, i to nerijetko, je li u interesu moga djeteta neki sadržaj koji škola/ministarstvo osmišlja i predlaže, hajde onda da procijenim i treba li baš svaki dan ići u školu ili slušati sve časove. Zaista ne shvatam nijednu saglasnost koja se roditeljima daje na potpis. Kada bi moje dijete bilo dio nekog korisnog eksperimenta čiji ishod niko ne može garantirati, razumjela bih čemu saglasnost. Ovako, ne radi se tu ni o kakvoj brizi za djecu, već bježanju škole od odgovornosti. A to ne samo da je pogubno, već i izuzetno opasno.

Najnovije

Obrazovanje očima i srcem jedne mame

3C + 4S = 0

Fontoplumo

Uloga Vijeća roditelja u promjenama u obrazovanju

Glava u pijesku

Savka Skarić

Uz novogodišnju čestitku maturantima

Usudite se znati i osloboditi se autoriteta

Smiljana Vovna

Šta fali dresuri

Ja hoću život, pseći život...

Amer Tikveša

Obrazovanje očima i srcem jedne mame

Nasilje nad ženama i Okvirni nastavni plan i program za devetogodišnju školu u FBiH

Fontoplumo