Odgojni aspekti

Dnevnik nastavnice

Priča Vođa Radoja Domanovića obavila je zadatak

Minela Škrgić

14.12.2021

Njih je samo osmero u razredu i posljednja su generacija ovog smjera. Nekada ih bude samo troje jer zima u Varešu zna pokazati zube i kada nema snijega.

Ilustracija: Anna Jurkovska / Shutterstock.com

Ponedjeljak, 6. 12. 2021.

Decembarski ponedjeljak. Nekome radni, a nekom neradni. Meni je ovaj drugi, iako sam radnica, i to ni manje ni više nego prosvjetna radnica i, nije šala – profesorica. Jeste decembar, ali ne liči na taj posljednji mjesec u godini, ni po vremenu, a ni po raspoloženju – snijeg još nije obijelio naše ulice, a slabo se osjeća i praznično raspoloženje. 

Kako god, u prosvjeti je raspoloženje ipak na zavidnom nivou. Već prošle sedmice moglo se osjetiti da se bliži kraj polugodišta: ruke su pune posla, i vidljivog i nevidljivog. Nosaju se testovi, pismene zadaće, panoi... jer ipak, to je radni i veseli decembar. 

Pošto danas nemam časove, spremam se za obaveze narednih dana. Sretna sam što imam posao jer je ova školska godina za mene počela dosta stresno. Poslije ljetnih konkursa i očekivanja da negdje prođem i dobijem časove, nade su potonule kada je u septembru nastava počela. Dvije godine sam radila, pretežno kao zamjena, nekada dva mjeseca, nekada pola godine. Na konkursima sam ponegdje i prolazila na pola godine, ali na godinu još ne. Osjećaj putujeće nastavnice postao je stalan. Jedne školske godine radila sam u četiri škole. Sjećam se komentara učenika iz jedne od njih: Vi ste nam četvrta nastavnica, rekli su tužno. Razumjela sam ih u potpunosti. Đaci se teže navikavaju na te česte promjene nastavnica, a mi smo već i navikle da mijenjamo kolektive, to nam je postala jedna vrsta hobija. 

Iako sam se već prestala nadati pozivu za posao, ipak dobih neke časove – pet bosanskog i dva francuskog, u dvije različite škole u dva različita grada – Kakanj i Vareš, a živim u Brezi. I to je bilo pusta sreća. Neradni staž brojim u godinama, više ih je od sedam, i zato kažem da je ovo itekako velika sreća, a drugi razlog je i to što sam bila 13. na rang-listi. Kakanj je od moje kuće poprilično daleko, a ako uzmem u obzir i to da nemam direktnu autobusku liniju, dolazak do škole duplo je teži. Ali sada prvi put imam svoje časove, i to u gimnaziji, s jezičkim odjeljenjem. Zar mi treba veća nagrada!? Niti jednom nisam pomislila kako ću ići u Kakanj tri puta sedmično, samo sam znala da se to ne propušta. Skoro nije bilo osobe da nije izjavila: Pa gdje ćeš u Kakanj? Daleko je, zar se isplati?! S tim pitanjima imala sam utisak kao da putujem na Mjesec, a ne u drugi grad istog kantona.

I evo, skoro je kraj prvog polugodišta, itekako sam se uhodala u obje škole, a rad – kad voliš ono što radiš, nije ništa do zadovoljstvo, bez obzira na to koliko časova imate. I ne znam da li samo ja imam tu sreću, ali do sada sam nailazila na veliku susretljivost novih kolega i direktora škola. Raspored časova, naprimjer, mnoge škole neće da prilagode nastavnicima koji rade u više škola, pa moraju odustati od nekih časova. Ja nisam imala, barem do sada, takvo iskustvo. Smatram da je kolegijalnost i ugodna atmosfera u jednoj školi od velikog značaja i ima veliki uticaj na rad, a taj rad u skladnom okruženju sigurno donosi kvalitet. 

Koristim ovaj slobodan dan da se pripremim za radnu sedmicu. To što nemam normu daje mi i prostora i vremena da se bolje posvetim nastavi. Ja sam tip budalaste nastavnice koja voli pripreme, volim isplanirati svaki dio časa u detalje. Baš sada iskoristit ću uključen laptop i napraviti prezentaciju za sutrašnju lektiru. Učenice (da, sve su djevojke u razredu) su dobile motivacioni zadatak da naprave reklamu na temu Zašto trebamo pročitati roman U registraturi. Jedna učenica me pitala: Kako ću ja reklamirati nepristojan sadržaj?. Osjećam i nadam se da će to biti zabavni časovi. 

 

Utorak, 7. 12. 2021. 

Svaki utorak ustajem u pet sati ujutro. Imam prve časove i u Kakanj moram stići do pola osam. Na autobus u Podlugove, koji dolazi iz Sarajeva u 6:10, odvozi me muž, a onda se on vraća na svoj posao u Vareš. Onaj ko nije vozario ni na posao, ni u školu, autobusom, ne zna koji je to rahatluk – ne misliš imaš li benzina, gdje ćeš auto ostaviti i niz drugih stvari. Naravno da bi bilo korisno da imamo redovne linije na nekim relacijama, ali ja, naprimjer, nemam, pa pretežno presjedam. Svašta se čovjek i nagleda i nasluša kada koristi javni prevoz. Često naiđem i na raspoloženog sagovornika, pa do naredne stanice razmijenimo nekoliko iskustava i pozdravimo se kao da se poznajemo cijeli život. Ispratim ja tako do Kaknja sve putnike, a najviše putnica je do Visokog, do Alma Rasa i Preventa

Na putu od autobusa do škole obično me razbudi hladan zrak, tako da na nastavu dođem s nekim poletom i novim idejama. 

Danas je bila lektira. Nažalost, času nije prisustvovala skoro trećina razreda jer neke učenice imaju običnu prehladu, neke gripu, a jedna se oporavljala od zaraze koronavirusom. Kako god, ekipa koja je tu voljna je raditi, kao i uvijek. Lektiru obično radim usmeno, kroz razgovor, i pismeno kroz određena pitanja na koja unaprijed uputim učenice. Ovu lektiru odlučila sam obraditi i analizirati samo usmenim putem. Na početku me zanimalo njihovo mišljenje o samom djelu, šta im se posebno dopalo, a šta im se nije nikako dopalo, pa su napisale svoje odgovore na papire i predale mi ih bez potpisa. Zatim sam im ponudila listiće sa sretnim pitanjima. Svaka je dobila tri različita pitanja na osnovu kojih ćemo kasnije obraditi djelo. Sve je bilo popraćeno prezentacijom koju sam pripremila dan prije. Uočila sam da su moje učenice ostale fascinirane likom fatalne Laure i vezom autorovog života s likom Ivice Kičmanovića. Primijetila sam da je čitanje ovog djela itekako izazvalo duboko razmišljanje kod njih. Na kraju, kao najslađe, izdvojila bih reklame zašto pročitati ovo djelo. Gimnazijalke su se izuzetno potrudile, pa su uz pomoć slike, teksta i citata iz djela napravile originalne reklame. Tolika maštovitost, volja, smisao – sve to imaju naše učenice. I da, bio je tu i komentar: Profesorice, dobra Vam je prezentacija bila, i onda vam je srce potpuno ispunjeno.

 

Srijeda, 8. 12. 2021.

Danas umjesto Dobar dan! govorim Bonjour! Predavati dva predmeta, a jedan je strani jezik, veliki je izazov. Za dva časa francuskog jezika pripremam se više nego za sve časove bosanskog. Međutim, to je osvježenje za mene, kao da odem u neki drugi svijet, u drugu galaksiju. Za upoznavanje stranog jezika u nastavi mogu se koristiti razne vježbe, diktati, vježba slušanja i govora, a tu je upoznavanje i sa drugim kulturama, što može donijeti puno novih ideja. 

Đaci sa kojima se družim srijedom na časovima francuskog jezika maturanti su srednje škole i njihovo zvanje će biti poštanski tehničar. U njihovom planu i programu francuski jezik je od prvog do četvrtog razreda. Kada sam im došla na prvi čas, slijedilo je pitanje: A što će nama francuski, pitamo se već četiri godine? Brzo sam shvatila da se oni vole šaliti, pa se često šale i na svoj račun, ali znaju gdje je granica i paze na to. Njih je samo osam u razredu i posljednja su generacija ovog smjera. Nekada ih bude samo troje jer zima u Varešu zna pokazati zube i kada nema snijega, pa ceste budu klizave i saobraćaj otežan, pa đački autobusi ne mogu da dođu do škole. 

Tekst na kojem smo danas radili bio je o braku, a izvorno se zove Elle et lui (Ona i on). Čitali smo, prevodili, a zatim i komentirali. Jedna učenica je zaključila da se ne razlikuju neke bračne navike kod Balkanaca i kod Francuza, kao što je, po njenom zaključku, često zvocanje žene kada prođe deset godina braka

Ono što sigurno još ne bih saznala da nisam počela predavati ovaj predmet jeste ta čudna aplikacija uz pomoć koje za sekundu prevedete stranicu teksta. Potrebno je samo da uslikate/kopirate tekst, a prevod vam se sam pojavi. Iskreno, nisam za taj način prevođenja, ali mlađe generacije su definitivno nestrpljive i dostupnost svega ostavlja svoje posljedice. Sada bi vjerovatno bilo suvišno da im pričam o svojim sjećanjima na kupovanje rječnika, višesatnom prevođenju tekstova... 

 

Četvrtak, 9.12. 2021.

Jutros je nebo pokazalo svu svoju raskoš. Crvene boje među crnim oblacima i neuspjeli pokušaj sunca da proviri i ugrije nam ozeble duše... Tamni oblaci nagovještavali su promjenu vremena, a meteorolozi rekoše da će biti upaljen crveni meteoalarm za Bosnu zbog obilnih padavina. Nedavno nas je nešto slično snašlo, pa je bilo dosta poplavljenih područja. Oblaci nisu mogli zadržati svu tu kišu koja je počela pljuštiti, padati sa svih strana jer je vjetar raznosio, ali na radiju je odlična muzika, a put do Kaknja dovoljan da održim solo koncert u autu uz sav ovaj doživljaj prirode i (ne)vremena što je snašlo vozače. 

Danas ponovo dva časa bosanskog jezika. Prvi čas odlučila sam uraditi ispravak pismene zadaće. Ocjene su većinom odlične. Jedna od tema bila je Riječ je oštrija od mača i ona je privukla najviše učenica. Profesori i profesorice koje čitaju pismene sastave znaju koliko tu često bude ispovijesti, pa nekada saznate i nešto što rijetko ko zna i shvatite da ste vi tu i profesorica i pedagogica i odgajateljica i majka, sestra, drugarica... sve ste u jednom. 

Opremljenost kabineta koristim skoro na svakom času, pa sam ovaj put uz ispravak učenicama pustila snimak posljednje epizode serije U registraturi o takozvanoj krvavoj svadbi. Time zaključujemo pročitanu lektiru i komentarišemo razlike između napisanog djela i snimljene serije. Oduševljenje su posebno izazvali likovi Ivice i Laure, koje su još davne 1974. glumili Ljubica Jović i Rade Šerbedžija. Čista gluma, bez ikakvih specijalnih efekata, ostavila je jak dojam na moje mlade gledateljke, te su pune motivacije krenule ne drugi čas.

Dva časa istog predmeta za jedan dan mogu biti stvarno previše, pa stoga pazim da jedan bude sadržajno lakši od drugog. Na drugom času odlučila sam malo se poigrati s gramatikom i organizirala sam kviz. Tema su rečenični članovi. Nisam koristila tehniku, samo koverte i papir u boji. Svaka koverta nosila je pitanja sa određenim rečeničnim članovima, a bila je i jedna ekstra koverta sa rečenicom koju treba analizirati, odnosno odrediti u njoj rečenične članove. Učesnice kviza imaju pravo na izbor pitanja po kovertama. Toliko treme, nervoze i želje da što priju dođu na red, kao da slijedi novčana nagrada, a zapravo je nagrada i veća – lično zadovoljstvo što ste nešto savladali i naučili. Pritisak je bio manji, a atmosfera ugodnija jer nisam davala ocjene, nego bodove što će kasnije prerasti u bonus koji ću koristiti kod zaključivanja ocjena. Ponekad je potrebno dati prostora da bi učenice pokazale ono što zaista znaju. Ne znamo kako je ranije zvonilo, ali znam da će slični časovi biti i ubuduće.

 

Petak, 10. 12. 2021.

Šta prosvjetnim radnicima popravlja raspoloženje desetog u mjesecu? Zna se – naknada za topli obrok i za prevoz. 

Danas imam jedan čas u Kaknju. Obično idem s kolegicom do posla, ali ona je na seminaru, pa sam ponovo korisnica javnog prevoza. Definitivno buran dan. Petkom više vremena provedem u putu nego u školi. 

Zadatak za danas bio je pročitati priču Vođa Radoja Domanovića kako bismo na času mogle analizirati ovu zanimljivu satiru. Ponovile smo šta je satira, alegorija i na koji način je pisac koristio ironiju. Kao i ostala realistička djela koja u ovom periodu obrađujemo, i ovo smo uporedili sa sadašnjim zbivanjima u državi – koje su sličnosti, a koje razlike u mentalnom sklopu likova u djelu i našeg ili čovjeka sadašnjice. Da li čovjek slijepo prati neke neznane, neutvrđene puteve ili je na oprezu kome vjerovati – pitanja su koja traže konkretne odgovore s argumentima, a danas ih nije falilo na času bosanskog jezika i književnosti. Izjava jedne moje učenice: Ova priča me podsjeća na naše izbore, ljudi naslijepo biraju često slijepog vođu, za mene je značila da je priča prenijela svoju poruku i obavila povjereni zadatak. Ipak, kraj radne sedmice čini svoje. Umor se vidi na svima, a posebno na gimnazijalcima koji ne žele posljednjim testovima pokvariti ocjene. 

Krećem kući i na izlazu iz dvorišta škole ugledam gužvu na cesti; auta su se sporo micala, a jedna djevojka je bezuspješno pokušavala da se uključi iz sporedne ulice. Naišao je čovjek i govori joj: Nećeš se tako nikad uključiti. Moraš biti bezobrazna! Blago nama ako je to uvjet bilo kakvog uključenja...

Najnovije

Obrazovanje očima i srcem jedne mame

3C + 4S = 0

Fontoplumo

Uloga Vijeća roditelja u promjenama u obrazovanju

Glava u pijesku

Savka Skarić

Uz novogodišnju čestitku maturantima

Usudite se znati i osloboditi se autoriteta

Smiljana Vovna

Šta fali dresuri

Ja hoću život, pseći život...

Amer Tikveša

Obrazovanje očima i srcem jedne mame

Nasilje nad ženama i Okvirni nastavni plan i program za devetogodišnju školu u FBiH

Fontoplumo