Metodika

Montessori Erdkinder pedagogija

Naša djeca nemaju osnovna znanja i vještine i nisu zainteresovana da uče

Amna Dervišagić

02.12.2021

U sklopu lekcije Deformacije čvrstih tijela zadala sam svojim đacima da nauče kreativno vezanje marama i šalova!

Ilustracija: tomertu / Shutterstock.com

Moja vizija budućnosti više nije u tome da ljudi polažu ispite i nastavljaju takvu verifikaciju od srednje škole do univerziteta, već da pojedinci prelaze iz jedne faze nezavisnosti u višu, putem vlastite aktivnosti, sopstvenim naporima, što zajedno čini unutrašnju evoluciju pojedinca.

Maria Montessori

 

Učestvujući sa svojim đacima u raznim projektima i pripremajući ih za takmičenja shvatila sam da im nedostaju osnovna znanja i vještine za svijet izvan školskih klupa koji ih čeka u budućnosti. Naprimjer, često im moram objašnjavati korake registracije na nekom sajtu – pošalju mi svoje podatke da to za njih uradim nakon bezbroj njihovih neuspjelih pokušaja; korake za upload njihovih radova; pretvaranje prezentacije u video... Većina ne zna čemu služi captcha pri registraciji, ne znaju uplatiti kotizaciju za takmičenje putem kreditne kartice, ali ni napisati motivaciono pismo koje im često traže pri aplikaciji za seminare, CV i drugo, a ne znaju koristiti ni naučni kalkulator!

Pitam ih prate li videosadržaje u kojima su objašnjeni trikovi za lakši život u kući, i obično dobijem odgovor: NE! Još se nisam usudila da ih pitam bi li mogli skuhati cijeli hranjiv obrok za porodicu; šiti odjeću za svoju porodicu ako nestanu robne kuće; znaju li kako bi se njihova zajednica mogla prehraniti i pristupiti čistoj vodi ako bi došlo do neke katastrofe; bi li se znali pobrinuti za svoj opstanak...

Ali sam ih na času akustike pitala jesu li kao mali ikad svirali na češalj; na času oscilacija pitala sam ih jesu li prokuhavali plastičnu vrpcu umotanu u rolnu i dobijali elastičnu spiralu za igru... Nisu! 

Istina, većina nas je iz srednje škole izašla sa veoma malo vještina za stvarni život. Primjera radi, dok se nisam počela brinuti za majku koja je jedno vrijeme bila ležeći pacijent, pojma nisam imala šta su dekubitusi, kako zamijeniti kesu katetera, kako okrenuti bolesnika i promijeniti posteljinu dok leži, ali sam naučila, u hodu. No, često sebi postavljam pitanje koliko bih izdržala ako bih se našla na seoskoj farmi i morala brinuti o životinjama i vrtu ili na koji način bih ispitala kvalitet vode bunara.

Ovo sve pokazuje da mi imamo stvarni problem s našim obrazovnim kurikulumima, ali ne vidim da neko traži rješenja, a ona već postoje. 

To je Montessori Erdkinder pedagogija (Djeca na Zemlji)!

Ona omogućava djeci da budu samostalna, lideri kada je to potrebno, ali uvijek timski igrači koji rade za jedan zajednički cilj. 

Erdkinder je program u kojem djeca žive na farmi, a njihovo školovanje sastoji se od vođenja te farme, što uključuje brigu o životinjama i čuvanje usjeva. Cilj je stvoriti odrasle osobe koje imaju povjerenja u sebe i stvarne vještine za život u stvarnom svijetu.

Lekcije o ekonomiji, životnoj sredini, vještine u domaćinstvu stiču se praktičnim radom, a intelekt se razvija čitanjem, diskusijom u zajednici, obogaćivanjem interakcije s umjetnošću, muzikom i prirodom. Erdkinder metoda osnažuje adolescente znanjem da moraju preuzeti odgovornost za svoj život i da njihove aktivnosti i akcije imaju vrlo stvaran učinak na njihove kolege, instruktorice, dom i zajednicu. 

Maria Montessori bila je zaprepaštena činjenicom da većina kultura djecu u vrijeme njihovih fizičkih, emocionalnih i intelektualnih previranja zvanih adolescencija imobilizira za radnim stolovima, umjesto da im dopušta da svoju energiju ulože u smislene projekte.

Jedan od primjera primjene ove pedagogije u svijetu je Hershey Montessori Farm, škola u Huntsburgu u Ohaju. To je dnevna škola i internat koji pohađa pedesetak đaka u dobi od 12 do 15 godina. Smještena je na velikoj radnoj farmi, a glavna kuća dizajnirana je da omogući učenicama i učenicima da je vode s odraslima. Đaci čiste, kuhaju i uče da prerađuju i čuvaju hranu koju su uzgojili na farmama; aktivno su uključeni u porodične finansije radeći na budžetu kada kupuju za potrebe škole, odnosno kuće. 

Kuća je centar njihovog društvenog djelovanja, mjesto za bavljenje umjetnošću i drugim socijalnim aktivnostima. 

Pored glavne kuće, na imanju se nalaze brojne štale i radionice. Učenici se brinu o životinjama, izrađuju rukotvorine, obrađuju drvo, eksperimentišu s hortikulturom u laboratoriju za alternativnu energiju i priređuju umjetničke predstave. Ne samo da svakodnevno koriste ove objekte, već su i sami dizajnirali neke od njih, uključujući javorovu šećeranu ili kuću za preradu javora.

Oko farme nalazi se devedeset hektara šume, gdje učenice planinare, istražuju biljke i životinjske vrste, plivaju i uživaju u jahanju.

Osim što đaci djeluju kao upravitelji kuće, štale i zemlje, oni vode usluge noćenja s doručkom za goste izvan internata.

Usred cijelog ovog energičnog i kreativnog života, učenici proučavaju nauku i umjetnost iz stvarnog životnog iskustva: elementarnu matematiku, ekologiju, biologiju, algebru, računovodstvo, hemiju, fiziku, ekonomiju, nutricionizam, upravljanje zemljištem, humanističke nauke, stočarstvo, specijalizaciju za neka područja zanatlija, rješavanje sukoba, nauku o životnoj sredini...

Neke škole koje žele primjenjivati ovu pedagogiju, a nisu u mogućnosti da obezbijede stvarnu farmu na kojoj djeca mogu živjeti i raditi, uvode modifikovani Erdkinder program, koji uključuju dnevne i noćne ekskurzije, studije usmjerene na đake, dugoročne projekte, studentski biznis i obogaćene programe akademskih studija fokusiranih na književnost i humanističke nauke.

Inspirisana ovim informacijama, odlučila sam i sama primijeniti nešto od ovog: u sklopu lekcije Deformacije čvrstih tijela zadala sam svojim đacima da nauče kreativno vezanje marama i šalova! U tu svrhu poslala sam im mnogo linkova.

I jedva sam čekala čas fizike!

No, razočarala sam se: djevojke nisu bile strastveno zainteresirane da nauče kako lijepo omotati šal ili maramu. Samo njih nekoliko uradilo je zadaću. Većina nije željela biti model za prezentaciju i slikati se s kreativno vezanom maramom. 

Još uvijek nisam shvatila zašto je eksperiment završio tako.

Pedagogica u mojoj Gimnaziji Asmira Hamidović misli da društvo u cjelini postaje pasivno, pa i roditelji, i da se to prenosi i na djecu. 

Pretpostavljam da su učenici sve pasivniji u izvršavanju školskih zadataka jer se u porodici, u odgojnom procesu, sve više primjenjuje model kazne i nagrade, i to se kao očekivanje prenosi u školu. Ukoliko neki školski zadatak ne podrazumijeva nagradu, odnosno veću ocjenu, učenik automatski biva nezainteresovan i traži sve razloge da ne učestvuje u toj aktivnosti. Dakle, uticaj porodice je jako veliki i škola bi tome trebala posvetiti posebnu pažnju. Bezvoljnost, pasivnost i nezainteresovanost učenika svakako su veoma bitne stvari koje inače treba postepeno istraživati i analizirati, te raditi na njihovom otklanjanju, rekla mi je pedagogica Hamidović.

Ovo mi djeluje kao dodatni zadatak za sve nas u prosvjeti, ali i dalje vjerujem da bi učenje trebalo biti uzbudljivo i radosno iskustvo za učenice, a nagrada za učenje – samopouzdanje koje proizlazi iz novih vještina.

Najnovije

Dnevnik nastavnice

Važno je i super što smo nastavnice! Koje su vaše supermoći?

Vernesa Manov

Dnevnik nastavnice

Ima li života na dnu?

Aida Šarić

Pravilnici kao izvor nevolja u provedbi nastave

Moramo djecu naučiti da uče i mijenjati pravilnik

Maksuda Muratović

Engleski kod nas i u skandinavskim zemljama

Ognjen Stepanović

Dnevnik nastavnice

Sevdalinka

Ajna Hasanbegović