Obrazovna politika

Melika Husić-Mehmedović, ministrica visokog obrazovanja i nauke u Vladi Kantona Sarajevo

Stvaramo novo ministarstvo; najveća pobjeda je fond za nauku od tri miliona konvertibilnih maraka

Nenad Veličković, Rubina Čengić

02.03.2021

Iskreno sam obradovana vijestima o završetku izrade kurikuluma za osnovno obrazovanje. Radujem se javnoj raspravi i voljela bih da se proces maksimalno ubrza

Foto: Vlada Kantona Sarajevo / Facebook

Šta su Vaši motivi da prihvatite poziciju ministrice?

Često me ovo pitaju prijatelji s obzirom na to da sam se iz savršene pozicije redovne univerzitetske profesorice odlučila na veoma turbulentno i izuzetno zahtjevno radno mjesto. Motiva je bilo nekoliko. Prvo, izazovno je i želim se uvjeriti da li se zaista ništa ne može promijeniti, kako često čujemo u javnom diskursu. Drugo, da sam odbila, savjest mi ne bi dozvolila da više ikada kažem da nešto nije dobro, jer – imala sam priliku koju sam odbila. I treće, osjećam dužnost da doprinesem društvu ako sam pozvana da to uradim.

 

Šta će biti Vaši prioriteti?

Nije mi lako odgovoriti na ovo pitanje. Prioritet na kojem sada najviše radim, a na koji nisam računala, jeste formiranje ministarstva. Paralelno s tim, prioriteti su mi visoko obrazovanje i donošenje modernijeg i kvalitetnijeg zakona o visokom obrazovanju; završavanje pravne integracije Univerziteta u Sarajevu; unapređenje kvaliteta nastave na univerzitetima i podizanje svijesti o potrebi da svi malo više damo i radimo; osiguravanje većeg fonda za naučno-istraživačke radove iz budžeta Kantona Sarajevo i unapređenje raspodjele tog budžeta na kvalitetne projekte.

 

Koliko je komplikovano stvaranje novog ministarstva? Šta nasljeđujete od ranijeg, zajedničkog Ministarstva, a šta valja graditi iznova?

Taj se proces pokazao komplikovanijim nego što sam očekivala. Naime, prethodno Ministarstvo nije se razdvojilo, već je formirano novo. Mi smo počeli od nule. Bez ikoga i ičega. Ja sam, na primjer, mjesec dana bila jedina uposlenica tog Ministarstva. Također sam sama sebi postavila uslov da nikoga novog neću zaposliti u državnu administraciju, jer to ne bi bilo ni logično ni moralno u trenutku ozbiljne krize u kojoj se nalazimo i na čijem smo, ustvari, samom početku. A i nakon susreta s javnom upravom uvidjela sam kolika prezaposlenost vlada, često bespotrebna, tako da uposlenike primamo internim oglasima i pozivima, preuzimanjem iz drugih državnih organa uprave, i to je veoma složeno. Međutim, sigurna sam da će se ovo na kraju pokazati dobrim, jer ćemo vrlo brzo imati mali, ali izuzetno profesionalan, posvećen i visokomotiviran tim. Ako ništa, to će biti moj doprinos.

 

Prema dostupnim informacijama, u izradi je novi zakon o visokom obrazovanju. Koje bi trebale biti njegove odlike, koja su prioritetna pitanja koja mora riješiti, koje novine će donijeti i čija je to inicijativa? I zašto uopšte treba mijenjati zakon koji je donesen prije četiri godine? Do sada su novi zakoni pisani bez kvalitetne analize učinka ili nedostataka starog zakona – da li se sada radi o analizi, ili lobijima, ili drugačijem političkom pristupu visokom obrazovanju?

Prvo smo počeli raditi na Zakonu o visokom obrazovanju, a nakon njega odmah slijedi Zakon o naučno-istraživačkoj djelatnosti. To sam postavila kao prioritet iz nekoliko razloga. Prvo, aktuelni Zakon o visokom obrazovanju pisan je prije integracije UNSA i dobrim dijelom tretira integraciju koja je sada okončana ili će biti, ja se nadam, do kraja godine. Drugo, aktuelni Zakon je prenormiran. Za skoro svako pitanje, bitno i nebitno, potrebna je saglasnost Ministarstva. To bespotrebno usporava proces, a da ne kažem da ne dozvoljava autonomiju univerziteta. Treće, smatram da neka rješenja nisu dobra, da su jednostavno prevaziđena. Pravili su se razni kompromisi raznim skupinama, i akademskoj zajednici i studentima, i nekada pomislim da je Zakon od prije 15-ak godina bio bolji nego ovaj trenutni. Na kraju, krenuli smo u donošenje novog zakona, a ne u izmjene i dopunu postojećeg, jer smo postojeći previše puta mijenjali i dopunjavali, da smo na kraju dobili Frankenštajna. Mislim da je pristup ab ovo dao i slobodu i odgovornost grupi koja radi na prijedlogu.

 

Ko će pisati zakon? Ranije su to nerijetko radile komisije s velikim brojem članova, pa su zakoni ponekad djelovali kao kompromis, šarolik i pravno i jezički i strukturom.

Formirana je radna grupa koja broji 25 članova, zbog čega sam često bila kritikovana. Ranije grupe su, prema mojim saznanjima, bile mnogo manje. Ovo je bilo neophodno zbog brzine procesa u koji smo ušli, jer novi zakon mora biti operativan od naredne akademske godine, odnosno studenti se u junu moraju upisivati po novom zakonu upravo zato što sam ja na ovom mjestu veoma kratko i želim pratiti kako će on zaživjeti. U radnoj grupi nalaze se predstavnici svih naučnih grupacija, predstavnici menadžmenta univerziteta, pa i menadžmenta nekih fakulteta, predstavnici privatnih univerziteta, studenata, predstavnici tržišta rada i, konačno, pet pravnika koji prate pisanje i kreiranje zakona. Prema informacijama koje imam, sve ide prema planu i zakon će biti završen kako je planirano. Dakle, ja nisam članica radne grupe i ne miješam se u njen rad. Prepustila sam akademskoj zajednici da donese prijedlog zakona kojim uređuje svoje aktivnosti. Evo, najavljujem da ću, isto tako, studentima prepustiti da donesu zakone koji uređuju njihova područja, a to su zakon o studentskom standardu i zakon o studentskom organizovanju, čemu se nadam krajem ove godine.

 

Hoće li Kanton jasno definisati šta očekuje od svog Univerziteta, a šta od drugih, i hoće li zakon biti isti za sve, a odnos Kantona i UNSA riješen nekim posebnim ugovorom?

Inicijalna ideja bila je da se naprave odvojeni zakoni, zakon o UNSA i zakon za privatne univerzitete. Međutim, analizom aktuelnog Zakona i činjenicom da zakon sada ne treba tretirati pitanja integracije UNSA, zaključili smo da će ostati svega 10-ak članova koji tretiraju UNSA specifično u odnosu na druge univerzitete. Dakle, bilo bi neracionalno imati dva zakona. Odnos između Kantona i UNSA još se dodatno određuje Kolektivnim ugovorom za djelatnost visokog obrazovanja i nauke.

 

Mnogo je primjedbi na kvalitet visokog obrazovanja u Kantonu Sarajevo generalno, na politizaciju upravljanja fakultetima, na uticaje izolovanih centara moći... Kako Vi vidite visoko obrazovanje u Kantonu i kako vratiti povjerenje? Kako uopšte ocijeniti dostignuća Univerziteta i uporediti ga s drugima u svijetu ili regiji, i ko bi trebao, i na osnovu čega, definisati u kom pravcu Univerzitet treba da ide?

Što se tiče upravljanja fakultetima, za sada mislim malčice vratiti dignitet tim ustanovama i njihovim upravljačkim strukturama. Naime, sada se fakulteti zovu organizacione jedinice visokoškolske ustanove (nevjerovatno, zar ne?), a dekani su rukovodioci organizacione jedinice! Kada vam neko kaže npr.: Dobar dan, ja sam rukovodilac organizacione jedinice, sigurno ne pomislite da je to dekan nekog fakulteta. Što se tiče centara moći i politizacije, to su unutrašnja pitanja, čak ne ni Univerziteta, već fakulteta. Izbor dekana je vrlo transparentan i suveren i ne znam kako bih, niti da li bih se ja u to trebala miješati. Kvalitet visokog obrazovanja opet je sasvim druga tema. Iskreno, mislim da visoko obrazovanje u Kantonu Sarajevo nije loše. Mislim da je stanje neujednačeno od fakulteta do fakulteta, ali čak i ako uzmemo prosjek, rekla bih da imamo moderne programe, da imamo u svim oblastima vrhunske stručnjake i stručnjakinje (sve češće ih srećemo u mlađem kadru), da se studentima omogućava kvalitetan nastavni proces. Dokazi za to su međunarodne akreditacije koje ima nekoliko fakulteta na UNSA, zatim otvorenost i povećan broj međunarodnih razmjena te, konačno, visoka upošljivost naših studenata u svim oblastima. Ipak, sve to može i treba da bude bolje. Mislim da nastavnici moraju ozbiljnije prihvatiti naučno-istraživački rad; pratiti svjetske trendove i u istraživačkom procesu, gdje mnogo zaostajemo i za regionom, a posebno za svijetom, i u nastavnom procesu (pandemija nas je potakla da ozbiljnije pristupimo online učenju, što je dodatak tradicionalnim metodama podučavanja već decenijama na svjetskim univerzitetima). Dakle, nastavnici moraju raditi na sebi i unapređenju svojih znanja i vještina tokom cijelog radnog vijeka. Isto tako, naši studenti moraju raditi malo više, tražiti malo više, biti spremni za strožije uslove ako to znači da će dobiti više znanja, odnosno da je krajnji output studija znanje, a ne samo diploma.

 

Šta mislite o SPUS-u? Može li zakon osigurati da u studentskim udruženjima ne bude politike?

To sam dijelom odgovorila – SPUS nam je bitan partner i kao takvog ga pozivam i uključujem u sve aktivnosti. Voljela bih da ima još studentskih organizacija, te stalno apelujem na dobitnike zlatne i srebrene značke UNSA da i oni budu organizacija koja će učestvovati u svim procesima.

 

Kako vidite privatne univerzitete – da li su popunili neku rupu do koje javni nisu mogli doprijeti ili je riješiti?

Privatni fakulteti tretirani su istim zakonom kao UNSA, a tako će i ostati. Dakle, sva ista ograničenja važe i za njih, i kada je riječ o napredovanju nastavnog kadra, o izborima, ispitima, studijskoj godini... Mislim da su privatni univerziteti u KS-u kvalitetniji od drugih privatnih univerziteta širom BiH. Čini mi se da su oni radili na sebi, da su postavili ozbiljne standarde i da su išli ukorak s vremenom. Kao profesorica marketinga, smatram da je tržišno natjecanje kvalitetom dobro za sve uključene strane i da nema ništa loše u kvalitetnoj konkurenciji, jer nas ona tjera da budemo bolji.

 

Mnogo je kritika na osnovno i srednje obrazovanje – prije nekoliko dana na jednoj konferenciji rečeno je da je stanje gore nego prije 15 godina i da mi još uvijek ne znamo za šta školujemo djecu. Gdje vidite svoje Ministarstvo u reformi osnovnog obrazovanja i imate li konkretan plan aktivnosti povodom rezultata PISA i TIMSS testiranja – sve to (ne)znanje dolazi na fakultete? Šta sada naši nastavni fakulteti rade dobro, šta ne, šta bi mogli i morali bolje, i na koji način unaprijediti njihov rad?

To je jedan začarani krug. Kažete da sve (ne)znanje dolazi na fakultete, ali, isto tako, to (ne)znanje došlo je sa fakulteta, jer oni obrazuju nastavni kadar. Dakle, u tom dijelu vidim saradnju, kao i u kreiranju, a zatim jačanju kapaciteta Instituta za preduniverzitetsko obrazovanje. Vidim veliku odgovornost mog Ministarstva i univerziteta, ustvari cijelog društva, u ovom procesu i mislim da su rezultati PISA i TIMSS testiranja posljednji poziv da se hitno probudimo i nešto napravimo u unapređenju osnovnog (prevashodno osnovnog) obrazovanja. Stoga sam iskreno obradovana vijestima o završetku izrade kurikuluma u okviru reforme osnovnog obrazovanja i radujem se javnoj raspravi. Voljela bih da se to maksimalno ubrza, jer nemamo više vremena za gubljenje. Bilo bi divno ako bi se nekoliko škola moglo pilotirati odmah. Realno, ja u okviru ovog mandata neću stići napraviti velike iskorake u tom dijelu, ali želim postaviti sve uslove da se poslije može ići u željenom pravcu.

 

Koliko u ovom trenutku KS izdvaja za naučne projekte; planirate li povećati izdvajanja za nauku, i kako? Možete li navesti neke naučne projekte koji su u toku? Šta će biti prioriteti u razvoju nauke i kako definisati kriterije za raspodjelu sredstava za nauku bez diskriminacije i na način da ulažemo u budućnost?

Fond za nauku bio je naša prva pobjeda i jako sam ponosna na to. Ove godine, dakle godine pandemije i ekonomske krize, sa budžetom manjim za 160 miliona KM, Kanton Sarajevo izdvaja rekordni iznos od tri miliona za nauku. Time se šalje ozbiljna poruka da se konačno prave vrijednosti stavljaju u prvi plan i da je nauka ta od koje se očekuje unapređenje društva. To, s druge strane, postavlja veliku odgovornost pred naučne radnike, koji sada trebaju opravdati dato povjerenje. U narednih nekoliko sedmica će se definisati i iskristalisati kriteriji i način raspodjele tog budžeta, pa ne želim puno otkrivati, ali najveći dio sredstava trebao bi ići u istraživačku infrastrukturu. Nisu samo nastavnici sa visokim brojem radova ti koji trebaju dobiti projekte, već treba dati priliku i mladim istraživačima da podižu svoje kapacitete i rezultate. Nauka treba da ponudi rješenja aktuelnih problema u KS-u, pa su sva ministarstva dostavila prijedloge istraživačkih tema. Projekti koji budu tretirali ova pitanja će biti prioritet. Komisija će utvrditi kriterije, ali ona neće ocjenjivati radove. Planiram sistem u kojem će svaki prijedlog projekta proći duplu recenziju. Konačno, ovaj budžet će biti naše ogledalo i zato insistiram da proces bude krajnje transparentan i otvoren. Mi moramo opravdati povjerenje, da bismo naredne godine mogli tražiti veći budžet. Zbog toga ćemo imati i eksternog evaluatora za osiguranje kvaliteta.

 

Ranije ministarstvo donosilo je određene odluke u vezi s visokim obrazovanjem. Hoćete li te odluke analizirati i eventualno mijenjati ili ćete u hodu raditi na tome?

Ovo je novo ministarstvo. Sve što se radilo u starom arhivirano je u okviru Ministarstva za odgoj i obrazovanje, jer je to pravni sljedbenik. Mi počinjemo bez ranijih predmeta, osim onih koji su bili u toku rješavanja. Njih pokušavamo sada sagledati, i jedan po jedan rješavati. Napominjem da sam do prije tri sedmice ja bila jedina uposlenica Ministarstva, a sada nas je četvero. Polako, trebat će vremena da sve dođe na svoje.

Najnovije

Kad znanje postane roba

Historija – da ili ne

Arifa Isaković

Tajna neuspjeha reforme obrazovanja

Devetogodišnja osnovna škola u BiH je kao zgrada bez temelja

Arifa Isaković

Umjesto javne rasprave o novom zakonu o visokom obrazovanju u Sarajevu

Ekonomska liberalizacija visokog obrazovanja

Denis Berberović

Novi zakon, stara nafaka

Nenad Veličković

Ako devetogodišnje obrazovanje u Kantonu Sarajevo predstavimo kao sat ili 60 minuta

Sedam minuta za tjelesno, tri za informatiku, a za fiziku manje od minut

Nusret Ahmetović