Odgojni aspekti

(Re)forme obrazovanja

Tango, kino Zovo i plišana igračka

Zoran Ćatić

06.01.2021

Obrazovanje je djelatnost koja oblikuje ljudski duh i ono čega će se djeca rado sjećati kad odrastu.

U Zenici sam upoznao nastavnika engleskog jezika koji čas počinje plesom i đake podučava filmu, ali i mašta o reformi obrazovanja. Svoju nastavničku karijeru počeo je kao volonter, a danas...

Nastavničko zanimanje, iako slabo plaćeno, smatram temeljem društvenog i kulturnog razvoja. Obično se kaže da taj poziv sam biraš, a u posljednje vrijeme čujem da, kad nemaš ništa i ne možeš ništa drugo, onda ti ostane samo nastavnički poziv, priča Dalibor Zovo, nastavnik engleskog jezika u osnovnoj školi Katolički školski centar Sveti Pavao u Zenici, podcrtavajući da, i pored onih koji svoj posao rade loše, bez ambicija i želje, postoji veliki broj nastavnika i nastavnica koje se trude svoj predmet djeci učiniti zanimljivim, bez obzira na to da li rade u nekoj maloj školi, daleko od velikog grada ili ne.

Zovo smatra da je opširno gradivo jedan od ključnih problema obrazovanja.

I sam se često pitam da li je moj predmet, njegov plan i program opterećenje za učenike, kao i praksa da djeca uče napamet, bez eventualnih uputa nastavnika na alternativne načine učenja. Sve je to posljedica tradicionalnog načina predavanja i moja je želja i nada da će se krenuti ka suvremenim načinima u kojima će učenici biti u fokusu, kaže Zovo.

Njegovi časovi, koje sam imao priliku vidjeti u videozapisima, počinju neuobičajeno, ali vam vrlo brzo izmame osmijeh na lice.

Početak školske 2020/21. godine za sve je bio neizvjestan. Kako su prolazili sati, a i dani, primijetio sam kod sebe, učenika, a i kod mojih kolega mali strah i nesigurnost. Smišljao sam kako da započnem sat engleskog jezika na način drugačiji od uobičajenog. Prije pandemije imao sam običaj šaliti se na satu na svoj račun kako bi se učenici opustili, ali sada sam tražio nešto novo kako bi se svi pokrenuli. I, smislio sam – šta bolje može pokrenuti tijelo nego ples! Pokazao sam im kako da prave korake u ritmu muzike za ples, od rokenrola, tvista... I onda smo počinjali sat s jednom ili dvije kratke pjesme. Učenici nižih razreda su uživali i to mi je bilo ohrabrujuće. I roditelji su bili pozitivno iznenađeni što njihova djeca plešu, a to kod kuće nikako nisu htjeli, priča Zovo i naglašava da su istraživanja pokazala kako ples potiče razvoj motoričkih, emocionalnih i intelektualnih funkcija mozga; da tjelesni pokreti u obliku improvizacije plesnim pokretima otkrivaju dubinu psihičkog funkcioniranja osobe; kako je otkriveno da ova vrsta psihoterapije ima pozitivan učinak na kognitivni razvoj djece, te da ples može potaknuti i razvoj inteligencije.

Kasnije je i sam počeo ozbiljnije učiti plesati i, korak po korak, svjestan da ples, pa i onaj tradicionalni, kao i glazba koju stvaraju i slušaju, može da otkrije mnogo o jednoj kulturi i grupi ljudi, njihovom temperamentu i običajima i da je on univerzalan jezik, postaje član plesne grupe Tango Quimera, gdje, kaže, ostaje vječiti početnik, ali i vječiti plesač u nastavi stranog jezika!

Svake godine u drugom razredu imam nastavnu jedinicu o danima u tjednu. Koristim jednu veselu pjesmu, koja mi je poslužila za tango korake. Do ideje sam došao dok smo plesna partnerica i ja plesali tango i kada je ona rekla da su na kursu njemačkog jezika imali lekciju gdje se spominju dani. Plešući, korak po korak, govorio sam joj dane na njemačkom jeziku i iz te igre padne mi na pamet da učenici kroz sedam plesnih koraka izgovore po jedan dan na engleskom jeziku. Tko zna, možda će netko od njih odlučiti i nastaviti plesati tango i osloboditi se tog straha šta će drugi reći, ili provoditi vrijeme s društvom u plesu, pojašnjava Zovo.

Nakon plesa i početnog razgibavanja na koje djeca u pravilu odreaguju veselo, mnogo je lakše ostvariti zacrtani plan i program, a ovaj kreativni nastavnik to radi na poseban način i uz muziku.

Za pojedine nastavne jedinice koristim pjesme u kojima se pojavljuje glagolsko vrijeme. Tako stvaram radnu atmosferu, a učenici nauče pravila za korištenje tog glagolskog vremena, ali i stihove pjesme. Svjestan sam da đaci možda neće shvatiti bit ovakvog predavanja, ali bar će tih par minuta biti opuštajuće, a radno. Možda će se kasnije sjetiti tih trenutaka i zavoljeti vrstu glazbe koju im pokažem. Primjerice, glagolsko vrijeme Present Perfect vježbali smo uz grupu U2 i pjesmu I still haven't found what I'm looking for, priča Zovo.

Jedna od Daliborovih ideja s kojima nije čekao reformu obrazovanja je i kino Zovo. Zahvaljujući razumijevanju Biljane Abramušić, bivše direktorice škole, osnovao je filmsku sekciju u kojoj djeca uče osnove rada na pripremi i izradi filma: izradu scenarija, snimanje, montažu i sve druge poslove vezane za film, ali i za stop-animaciju. U početku su snimali reportaže sa školskih manifestacija i drugih bitnih događaja iz školskog života. No, kasnije, kada je škola prešla na online nastavu, mali filmaši postali su vrlo snalažljivi u korištenju aplikacija na svojim mobitelima, a snimanje filma pokazalo se kao dobar način da se ipak sretnu i druže.

Naše online sastanke filmske sekcije obavljali smo preko ZOOM aplikacije i Google Classrooma. Posebno zanimljiva bila im je filmska glazba ili soundtrack. Učili smo žanrove filmova i njima je za igru bila veoma korisna stop-animacija. Kao voditelj filmske sekcije i, prema učeničkom filmskom žargonu, producent filma, odveo sam malu filmsku ekipu u gradski park u blizini škole. Pritom smo poštovali epidemiološke mjere. Ispred njih sam stavio torbu i zamolio jednog učenika da je otvori. Neobično im je bilo kad su vidjeli muške crno-bijele cipele za ples. Tražio sam od njih da naprave priču. Očekivao sam da će puno više pažnje posvetiti parku kao mjestu radnje, ali oni su se njime nešto malo bavili i krenuli prema školi, a na tom putu su se njihove zajedničke ideje za svaku scenu filma nizale na licu mjesta, u hodu. Kada su finalizirali ideje i scenario, filmska ekipa se okupila i rasporedila po zadacima – svako dijete imalo je svoje zaduženje, i to onako kako su sami odredili. Paralelno s tim, marljivo su pravili i rekvizite za svoj prvi film, kome su dali naslov: Ne zaboravi cipele! Pjesma koju su koristili u filmu – Be good – Lion's song (engl. lion = lav) bila je inspiracija maloj redateljici da donese svog plišanog lava i iskoristi ga u nekim scenama. Kao motivaciju i cilj predložio sam da ga pošaljemo na Festival autorskog filma djece i omladine Zeničko-dobojskog kantona i tamo smo, na radost djece, osvojili prvu nagradu u kategoriji eksperimentalnog filma, priča Zovo o svojim iskustvima s učenicama i učenicima.

No, ovdje priča s filmom ne završava. Dalibor, u saradnji sa svojim kolegama i kolegicama iz škole, organizuje i projekcije u ostalim razredima, vrijedno bilježeći reakcije i komentare djece, razgovarajući s njima o doživljaju filma.

Rijetko kad djeca imaju priliku da kažu svoj dojam o bilo čemu, pa i o filmu. Treba pričati s njima. To se uči djecu da promišljaju, ali ih i inspiriše na samostalan rad. Primjerice, učenica četvrtog razreda Ana Jelović je sa svojom majkom, koristeći stop motion animaciju i besplatnu aplikaciju za mobitel, snimila film Za učitelja Zovu (Bazgu), u kojem je koristila svoje igračke i maštu. Divne stvari u životu počinju odmalena, a ovim naizgled sitnicama učimo ih da budu ljudi dobrog srca, smije se Zovo.

Kako ovaj maštoviti profesor ništa ne prepušta slučaju, lik iz filma, mali plišani lav, postao je nastavno sredstvo.

Vidjevši kako đaci reaguju na tu igračku, zamolio sam učenike ih mi je posude i od tada je Leo službeni pomoćnik nastavnika engleskog jezika. Na prvim satima, od prvog do četvrtog razreda osnovne škole, učenici prihvataju plišanog lava kao mog pomoćnika. Učinio sam sate zanimljivim i šaljivim kako bi atmosfera za rad bila aktivna, vesela i energična. Snimio sam lekcije koje smo lav i ja radili s učenicima na satu prvog razreda kako bi oni to u online nastavi mogli pratiti na mom YouTube kanalu. Možda će neki reći da škole nisu dobro opremljene tehničkim sredstvima, da nemaju adekvatnu opremu, da je nastavnički posao slabo plaćen, ali ja mislim da škola može biti suvremena ako se smatra drugim domom, a ne mjestom gdje djeca sjede i čekaju svoje ocjene. Ovdje naglašavam potrebu da se razvijaju pozitivne osobine djeteta, a da se ne izostavi stjecanje znanja i intelektualnih vještina. Obrazovanje je djelatnost koja oblikuje ljudski duh i čega će se djeca rado sjećati kad odrastu, a posebno kod nastavnice ili učitelja koji su na njih ostavili velik i pozitivan dojam, pojašnjava Zovo svoj pristup podučavanju.

Dalibor smatra da posvećenost poslu i inspiraciju duguje Nebojši Vasiću, svom profesoru engleskog jezika iz gimnazije, koji je često govorio da profesor učenicima mora biti dovoljno daleko da ga poštuju, a dovoljno blizu da ga zavole.

Profesor Nebojša Vasić, onako kako sam ga ja razumio, stremio je ka jednom cilju – da učenici i nastavnice kao cjelina na putu odgoja i znanja, umjesto atmosfere straha, uživaju u radosti koja u načelu pripada samo školi, radosti spoznaje i oplemenjivanja ličnosti svih nas. Govorio je da smo svi mi, bili i doktori znanosti, u biti učenici koji su uvijek otvoreni za nove spoznaje. Zvanje nastavnika je plemenito i iziskuje svakodnevni angažman, strpljivost, entuzijazam, stručnost i stalno usavršavanje. Ako će nam tu biti izvor radosti, onda svi trebamo shvatiti svoj nastavnički put kao zvanje i dar. Nastavnik je majstor pedagogije dovoljno daleko da ga učenici poštuju i dovoljno blizu da ga zavole. To je u edukaciji jedan od modela koji nudi rješenje, i možemo ga nazvati našim putem, priča Zovo.

Na kraju našeg razgovora zamolio sam Dalibora da izmašta barem dio za njega idealnog načina obrazovanja u nekoj, nadam se, budućoj i prijeko potrebnoj reformi.

Izmaštati neki obrazovni sistem zaista je blizu realnosti u svjetlu suvremenih trendova. Model koji slijedi upute kooperativnog učenja sigurno je manje zastupljen kod nas i on bi, kao takav, trebao imati posebnu odgojnu stranu edukacije. Šta praksa govori o kooperativnom učenju? Treba stvoriti male grupe od tri ili četiri učenika, i da u svakoj grupi budu oni sa višim, srednjim i lošijim nivoom znanja. Zadaci moraju biti pojedinačni i zajednički u svakoj grupi, i da svi znaju svoje uloge. Mora postojati zajednička odgovornost i aktivna suradnja, mora postojati vremenski okvir, i svi članovi grupe sudjeluju u pokazivanju stečenog znanja. Nastavnik aktivno nagleda rad svake grupe i svih pojedinaca. On s učenicima procjenjuje što je naučeno. Na ovaj način poboljšava se kooperativno učenje i rješavaju se problemi. razvijaju vještinu suradnje, koja je potrebna u svim aspektima života. Neka imaju zajednički uspjeh, zajedničku radost i pomažu jedni drugima i u učenju, pa u i svemu. Pored kooperativnog učenja, učenicama treba dati priliku da vježbaju sposobnost dijaloga, jer ih to čeka u životu. Neka imaju osjećaj slobode izražavanja i razmišljaju svojom glavom, a ne da se navikavaju na standardni klišej reprodukcije stečenog znanja. Moramo imati učenika koji se savjesno priprema, precizno argumentira, elokventno i uvjerljivo izražava svoje stavove. Kada govorimo o suvremenim trendovima – kabinete treba bolje osmisliti i, koliko je moguće, prikladno opremiti, koristiti aplikacije na mobitelima i programe za pojedine predmete, osmišljene u korist đaka i lake za upotrebu i učenje. Uvijek ćemo imati učenike koji su najbolji kriteriji svakog nastavnika – oni vide kvalitet našeg predavanja, način rada, što im se sviđa i što ne vole na našim satima. Autoritet nastavnika će ostati, i mora ostati, ali budućnost je ispred nas i bit će velika odgovornost za sve nas da ostavimo u dječjim srcima sjeme boljeg svijeta, mašta Zovo.

 

 

Dalibor Zovo rođen je 1985. godine u Zenici. Prvo polugodište prvog razreda završava u osnovnoj školi Vitez u Vitezu 1993. godine, a potom s majkom seli u Hrvatsku, u Gospić, i tamo završava drugo polugodište prvog razreda 1994. godine. Po završetku rata u Bosni i Hercegovini s roditeljima se vraća u Vitez i ponovo pohađa Osnovnu školu Vitez, sve do šestog razreda. Potom s roditeljima seli u rodni grad Zenicu i nastavlja školovanje u Katoličkom školskom centru Sveti Pavao. Želja mu je bila upisati Filmsku akademiju u Sarajevu, ali zbog finansija, putovanja u drugi grad i pravila upisa na fakultet za smjer režije ostaje u Zenici, gdje upisuje Pedagoški fakultet, smjer Engleski jezik i književnost.

Diplomira 2011. godine i obilazi škole u Zenici tražeći da ga prime kao volontera za nastavnika engleskog jezika. Nakon dva mjeseca počinje raditi kao volonter, a potom i kao nastavnik engleskog jezika u Katoličkom školskom centru Sveti Pavao.

Najnovije

Diskriminacija u izboru učenika generacije

Pravilnik jedno, praksa nešto sasvim drugo

Mirza Herco

Adis Muhović, direktor Centra za politike i upravljanje (CPU)

Postoji način da mnogo više djece, od sadašnjih 17,2 posto, ide u vrtiće

Rubina Čengić

Prvačići nekad i sad

Mnogo je pitanja bez odgovora

Anera Zagrljača

Dnevnik nastavnice

Tri kilograma klikera iz Švajcarske

Zehida Biorac Odobašić

Crtica o učenju

Mit o nenadoknadivom

Lejla Pehlivanović