Nova čitanja

Ovaj svijet se preporađa

Marina Stojaković

04.06.2020

Manje ironije, više nade

Foto: K.I.Z. / YouTube

Vrane koje grakću i burn out

Prošao je prvi mjesec mog rada za školu s programom Office 365. Sjedila sam za laptopom, vječito logovana u programu, i brojala minute do početka časa sa osmim razredima. Nakon pozdrava s djecom, čekala sam lajkove na post, na osnovu kojih sam trebala voditi evidenciju prisustva. Nijedan čas nisam upisala u dnevnik, nijednom se nisam potrudila oko vođenja evidencije. Muka mi je bilo i od pomisli na to. Muka mi je bilo i od ocjenjivanja, kao od vrana koje ne prestaju s graktanjem. Sve je bilo lijepo tokom prve tri sedmice, dok još nijednu ocjenu nisam podijelila. Radovala sam se pripremanju nastave, formiranju kvizova, uživala u kreativnosti i u tome da učenice i učenici većinom zahvalno i s radošću primaju pripremljeno gradivo. Divila sam se djeci – kako se snalaze i koliko poštovanja prema časovima imaju. A potom su uslijedile ocjene i odjednom nam se svima, činilo mi se, vrtio svijet samo oko njih. Pokušala sam se boriti protiv toga, nisam nikome dala manju ocjenu od trojke, pisala djeci, nadajući se da će to i roditelji pročitati, da su od trojke pa naviše sve ocjene dobre. Ljutila sam se, osjećala kako se moje nezadovoljstvo nepravedno usmjerava ka đacima koji su tražili bolje ocjene, pomišljajući čak i na poslovicu: Daš im mali prst, a oni hoće cijelu ruku.

A jesu li djeca kriva što ih odgajamo i obrazujemo tako da im je, barem naizgled, ocjena iznad svega? I dok sam se prepuštala negativnim mislima o tome koliko je vođenje evidencije glupo, čak nepravedno i prema djeci i prema nastavnicima, minute su dalje prolazile, a ja sam s glavoboljom ustvrdila koliko je malo lajkova za prisustvo, kako mi od dva osma razreda po broju djece nedostaje čak jedan cijeli. Tu se desila prva crna slutnja o onome šta je Lamija Begagić lijepo opisala u svom tekstu Od euforije do pregorijevanja: dešava se burn out, klasično pregorijevanje. Pitala sam djecu kako su – već sam se morala potruditi da ne zaboravim da to upitam – i dobila iskrene odgovore: onako, bilo je i boljih dana, nisam baš dobro.

 

Izletjelo iz rukava: Uraa, ovaj svijet se preporađa

Kad sam raspustila čas i prije nego što je isteklo skraćenih 30 minuta, odlučila da podijelim link za pjesmu na njemačkom jeziku – da o njoj porazgovaram s djecom na idućem času, kada ću im pružiti svoj prevod njenog teksta.

K.I.Z je hip-hop formacija iz Berlina. Tekstovi tri repera većinom su satiričnog, ironičnog, ciničnog sadržaja. Međutim, pjesma koju sam za đake odabrala znatno se razlikuje po tome što je ozbiljnija, nije ni ironična ni cinična, nego smišljena kao kritika društva – s porukom da je preporod moguć. Henning May poznat je po svom dubokom, hrapavom glasu, te je politički angažiran. Njegov otac je učitelj, a Henningovo školsko doba bilo je obilježeno sukobima. Nakon što je završio školu, osnovao je bend AnnenMayKantereit, koji je isprva nastupao na ulici, a iste godine kada je objavljen njihov prvi album Alles nix Konkretes (Sve, a ništa konkretno), pjevao je za K.I.Z. u pjesmi koja slijedi, a koja je dospjela na prvo mjesto njemačke top-liste i osvojila nagradu.

 

K.I.Z. ft. Henning May – Uraa, ovaj svijet se preporađa

 

Odjeća je protiv Boga, u smokvin list se odijevamo

preko Heinrichplatza na lijanama se njišemo

stari nam o zaposjednutim zgradama pričaju

dok na ruševinama Deutsche Bank roštiljaju

na reklamnim bilbordima rupe ptice gnijezda prave

grijemo se vatrom zapaljene njemačke zastave

a ako neko provede noć u parku na klupi ili kamenu

to je samo zato što mu je djevojka zaspala na ramenu

tri sada dnevno je dovoljno, više od toga ne radimo

noćas je vrijeme da zvijezdama imena smišljamo

bomba prije deset godina, usta puna hvale

vodimo ljubav dok nam sunce na oči svane

urezivali u školske klupe, sjećanje nam sine

molim te, Bože, ne oprosti jer znaju šta čine

pod pločnicima će nas pješčane plaže čekati

a ako ne može repom, toljagom će morati

Ref.

I pjevamo u skloništu naših nada

Uraa, ovaj svijet se preporađa

a na ruševinama raj

Uzmi luk i strijelu, užinu ćemo da ulovimo

ne postoje zatvori, na rešetkama roštiljamo

spaljeni McDonald’si o junaštvima svjedoče

Nestlé sa naših polja konačno potjeraše

pa jabuke i paradajz opet imaju prave okuse

u šljemovima vojnika kuhamo svoje obroke

ako hoćeš da zapališ – uberi u vrtu svom

ali život se sada lako podnosi i trijezno

hajde da se u mahovinom obraslim halama

Reichstaga vozamo na uredskim stolicama

kućna vrata više ne trebaju ključaonice

novac postade konfeti, možemo bolje spavati

zlatnu polugu za nas isto je što i ciglu imati

ubaci još i Bibliju jer kamin će se ohladiti

djeca se ježe jer im o papi pričamo

a život je lijep, pa o poslije misliti ne trebamo (o poslije misliti ne trebamo)

Ref.

I pjevamo u skloništu naših nada

Uraa, ovaj svijet se preporađa

a na ruševinama raj

Pušimo travu, i krave mirno pasu ovdje

igramo tavle, Potsdamer Platz je bio ondje

Prođem ti prstima kroz kosu kad se probudim,

draga, odoh na posao, brzo ću da se vratim

ustajemo kad hoćemo, putujemo kad hoćemo

izgledamo kako želimo, seks je kakav želimo mi

a ne kako i kad nam pornići ili, pak, crkva to naloži

mila, divno vrijeme s tobom mi je ostalo u koži

da, sad smo opet svi na koncu priče

ali odgajamo skupa pa nijedno dijete u plaču ne viče

sjećaš li se još kad su veliku vatru ugasiti htjeli

tog osjećaja kad su pasoši u plamenu sagorjeli

Mislili su zaista da će njihovo sranje vječno trajati

pokazujem djeci monopoli, ali ga ne mogu razumjeti:

Novčanica od 100 eura – šta li to treba biti?

Ako sve dijelimo, što da ti želim nešto uzeti?

Ref.

I pjevamo u skloništu naših nada

Uraa, ovaj svijet se preporađa

a na ruševinama raj.

 

To što sam djeci poslala link za ovu pjesmu bila je odluka više iz očaja, iz straha da više neće pratiti nastavu; dozvolila sam da mi iracionalna strepnja povede intuiciju. U trenu sam se skamenila kad sam se sjetila sadržaja teksta pjesme: pjevaju i o seksu i o travi. Roditelji! Hoće li biti žalbi, hoće li uslijediti kazna? Nisam ni bolja, ni lošija od djece, prošiša mi kroz glavu i odjednom se umirih. Zašto da se plašim? Zar nije dobro da se s đacima u pubertetu porazgovara i o pornićima i o travi? Zar nije ružna i tužna istina da pojedini o tome znaju više nego što bi trebali? I zar nije obaveza svake nastavnice i nastavnika da odgovorno upozorava na negativne posljedice konzumiranja određenih stvari?

Niko nije spomenuo ni porniće ni travu na idućem času. Nije mi bilo ni drago, ni krivo. Djeca su čekala da povedem nastavu. Upitala sam ih prvo je li im se pjesma svidjela. Malo ih je odgovorilo da jeste, mnogo manji broj nego što sam se ponadala, ali mi je to već bilo nebitno. Sjetila sam se sveopćeg umora i zasićenosti, te polako nastavila. Skrenula sam im pažnju na to da je bukvalni prevod naslova pjesme: Uraa, ovaj svijet propada, a da sam ja namjerno prevela drugačije: ovaj svijet se preporađa. Upitala sam ih šta misle o tome. Od jednog učenika dobila sam odgovor da je to ironija. Rastužilo me. Zar je tako malo nade, a tako mnogo pesimizma kod naše djece? Obradovalo me, nasuprot tome, da je jedna učenica protumačila obrnuti prevod kao preporod poslije krize. Sjetih se i biblijskog citata: Zrno žita mora umrijeti ako plod želi donijeti. Odala sam djeci, svjesna da je u radu s njima najvažnija iskrenost, da ni meni pjesma nije sasvim jasna. Uvijek postoji mogućnost za mnogostruka tumačenja i ne treba nas biti strah da se uključimo u razgovor ako nešto ne shvatamo do kraja. Za zadaću su imali zadatak da navedu koje su teme pjesme, a na času sam im pomogla: istorija, politika, ekonomija...

Jednu učenicu pjesma je toliko dojmila da mi je, na moje veliko iznenađenje i divljenje, poslala sastav dug dvije A4 stranice, sa svojim tumačenjem, i to stih po stih. Primijetila sam da je nekoliko puta povezivala značenje određenih stihova sa prošlošću i sadašnjošću naše zemlje. Smatram da bi se roditeljima mog i njenog uzrasta zaista nametalo poređenje s bivšom Jugoslavijom:

sjećaš li se još kad su veliku vatru ugasiti htjeli

tog osjećaja kad su pasoši u plamenu sagorjeli

 

Toj učenici sam vrlo zahvalna na trudu koji je uložila. Potakla me da odam kako sam devet godina studirala i radila u Njemačkoj, te da sam, živeći jedno vrijeme u Leipzigu i Dresdenu, shvatila koliko je ta zemlja zapravo rascijepljena.

Heinrichplatz, Potsdamer Platz, revolti u opsjednutim zgradama – radi se o Berlinu, gradu koji razumije šta znači izvana nametnuta granica, a sve to mi opet možemo bolje razumjeti od ljudi u nekim drugim zemljama. Napomenula sam da je prošlo mnogo godina od Drugog svjetskog rata, od sjećanja da Zapadna Njemačka nije htjela priznati svoju sestru, Istočnu Njemačku, a opet traume nisu prevaziđene. Sa Zapada su, užasnuti, posmatrali staljinizam, a sa Istoka demonizirali kapitalizam. Poslijeratni zločini nad ljudima nisu sasvim otkriveni niti kažnjeni pred javnošću, a desnica jača koristeći se uvijek istom strategijom u istoriji čovječanstva: žrtvenim jarcem koji se redovno uvozi iz inostranstva.

Zato mi se sviđa i pjesma koju sam odabrala za djecu, jer apelira na zajednička iskustva i patnje preko kojih se, između ostalog, može izgraditi razumijevanje, a time i povjerenje, te odustaje od cinizma, a drži se nade kao uvis podignute stisnute šake.

Svaki put kada djeci pomenem nešto što se sadržajem zapravo tiče (i) drugih predmeta, zamolim ih da sa pitanjima i nedoumicama pristupe i nastavnicama i nastavnicima tih predmeta. Smatram da je ključ reformi (obrazovanja) u međusobnom povjerenju i suradnji, ne samo roditelja sa školom, nego i škole sa samom sobom.

Najnovije

Iskustvo online nastave

Rezultati konkursa za Nagradu Šukrija Pandžo 2020.

Školegijum redakcija

Iskustvo online nastave

Pristigli radovi na konkurs za nagradu Šukrija Pandžo 2020.

Školegijum redakcija

Svjetski dan žirafe

Veliko srce, pogled svisoka i pumpe koje hrane mozak i srce

Amna Dervišagić

Nagrada Šukrija Pandžo

Još 10 dana za radove

Školegijum redakcija

Stripovi u nastavi veronauke u srednjim školama

Poruka dečaka iz pakla: Hellboy

Dejan Ilić