Nastavnička pitanja

Odnosi u školi

Po čemu se pamte direktori

Maksuda Muratović

26.12.2019

Nastavnice i nastavnici će pamtiti da je direktor s njima čistio snijeg na parkingu, iako to nije njegov posao, ali i uvrede i ignorisanje.

Foto: Školegijum

Čula sam priču da je u jednom mjestu u Bosni i Hercegovini bio direktor škole koji je direktorovao četiri mandata. Kada bi se raspisao uobičajeni konkurs za direktora, niko, ni iz kolektiva ni sa strane, nije konkurisao, uz obrazloženje da on tako profesionalno vodi školu da nije fer biti mu protivkandidat, ali i da su male šanse da neko drugi zadirektoruje.

Valja priznati da su rijetke ovakve ličnosti, pogotovo u vrijeme kad se pozicija direktora ne stiče radnom biografijom i ugledom, nego lobiranjem, pridobivanjem članova školskih odbora, opsjedanjem stranačkih štabova, oblijetanjem oko kadrovskih selektora i tako dalje. Ali, ovaj je, izgleda, držao do sebe i svog dostojanstva.

Ponukana ovom pričom, ali i tekstom Kako će vas pamtiti vaši uposlenici koji sam našla na stranici Steele Thoughts, provela sam anketu među svojim kolegicama i kolegama u školi, pitajući ih po čemu će pamtiti direktore. Naime, ako ste direktor, vi ste alfa i omega škole i stvarate naslijeđe svaki dan kad dođete na posao. Zato sam se zapitala hoće li kolege pamtiti direktorov godišnji plan rada, koliko je pehara bilo na njegovom ormaru, koliko puta je bio na televiziji, je li bio elokventan na nastavničkom vijeću, koliko projekata je napravio, kakvi su bili rezultati eksterne mature naše škole dok je on bio direktor, koje mjesto je osvojila naša škola na kantonalnom takmičenju...

Dobila sam sljedeće odgovore – nastavnice i nastavnici će pamtiti: kada je direktor sa ostalim kolegama čistio snijeg sa parkinga, iako to nije njegov posao; kako se ophodio prema vannastavnom osoblju i kako je komunicirao s njima; kada je, ako je, plakao s kolegama; uvrede; degradiranja; omalovažavanja; kada ih je toliko povrijedio da su plakali; da ih je ignorisao ili nije pronašao vremena da ih sasluša; da je dnevnik bacao na sto pred kolektivom; da im je papire bacao u lice, i to pred kolektivom; da je s njima pio jutarnje kafe i zajedno planirao šta taj dan uraditi; da ih je pitao za članove porodice, da im je među prvima čestitao prinovu u porodicu ili ih posjetio u bolnici; da ih je na nastavničkom vijeću pohvalio za njihov trud i napor i koliko su se dobro osjećali zbog toga; da ih nikada nije kritikovao pred drugima, nego ih pozvao na razgovor kada niko ne vidi i ne čuje; da ih je podržao na roditeljskom sastanku kada su imali probleme ili nesuglasice s pojedinim roditeljima; da je uvijek bio pozitivan, nasmijan i optimističan; da ih je uvijek ohrabrivao; da se nije izdvajao s pojedinim kolegama i ogovarao druge kolege; da nije u kolektivu imao svoje ljude i da su za njega svi bili jednako važni, da je cijenio svačiji doprinos.

Iz ankete se iskristalisala i jedna poruka koju su mnogi ponovili: Zapamtite – škola nije privatno vlasništvo direktora; niko ne može direktor biti vječno. Vratiće se među svoje kolege i onda valja pogledati pojedinima u oči. Zbog toga trebaju da vode računa, da ih ne bi bilo stid zbog loših postupaka.

Usudila bih se na kraju poručiti da direktorice i direktori škola trebaju da se trude da ih kolege pamte samo po lijepom, da se nastave upuštati u sve one aktivnosti koje karakterišu školske vođe, ali da zapamte da ostavljaju naslijeđe koje nadilazi rezultate testova i strateške planove. Mnogo je vjerovatnije da će ih osoblje pamtiti po onim malim stvarima koje rade i zbog toga što su promijenili njihov život jer su se prema njima odnosili kao prema ljudima koji mijenjaju živote svojih učenika.

Najnovije

O odlučivanju u školama

Ko je pozicija, a ko opozicija u zbornici

Nusret Ahmetović

Konkurs za posao u osnovnim i srednjim školama u Tuzlanskom kantonu

Diskriminatoran pravilnik i dalje na snazi

Anisa Mahmutović

Vrednovanje škola u Tuzlanskom kantonu

U eri e-dnevnika, pišimo olovkom

Smiljana Vovna

Inkluzivno obrazovanje iz perspektive nastavnice

Djeca s teškoćama sada nemaju ni obrazovanje ni rehabilitaciju

Nura Varcar

Drugi strani jezik u školama Tuzlanskog kantona

Francuski i može i ne može, ali turski može svakako

Smiljana Vovna