Iz dječije perspektive

Poetske razglednice s mora i nazad (1/7)

Dan 1: Ne, nismo sami

Lamija Begagić

22.08.2019

Šta je to ljubav, kako dvije osobe mogu biti same kad su jedna s drugom, zašto nam je nekad samoća potrebna, šta je samoća, a šta usamljenost...

Foto: Lamija Begagić / Školegijum

Otprilike u ovo vrijeme pretprošle godine, sa tada trinaestogodišnjim sinom i petogodišnjom kćerkom, izvela sam jedan eksperiment i njegove rezultate u dnevničkoj formi bilježila za čitateljke i čitatelje Školegijuma. Eksperiment smo nazvali Sedam dana bez ekrana i doveo nas je do raznoraznih zaključaka. Jedno je sigurno: sve troje smo, na koncu, preživjeli cijelu sedmicu bez elektroničkih uređaja: mobitela, računara, tableta i TV-a.

Dvije su godine prošle, preživjeli smo, u međuvremenu, i još dva eksperimenta: jedan svečani polazak u osnovnu školu i jedan svečani završetak škole. Malo je reći da smo ovaj ljetni raspust iščekivali kao ozebli sunce i da smo odahnuli kada se on, napokon, kao ranjena kornjača, dovukao.

A čim smo opet udahnuli, počeli smo sa planiranjem slobodnih dana pred nama. Kao i prethodnih godina, djeca su kod bake i djeda na more išla već s prvim danima jula, dok bih ja ostala raditi i posvetiti se književnosti, da bismo se potom na obali sreli koncem raspusta.

Starijem djetetu su se prioriteti prekonoćno promijenili i umjesto razmjena poruka sa mnom i prepričavanja impresija sa kupanja, lovio je svaku priliku da se osami sa rođakom i da sami idu u turistički obilazak grada.

Mlađa je, pak, ostala pri opširnom prepričavanju doživljaja s plaže, ali je, naučivši u međuvremenu da čita i piše, insistirala da ne prekidamo rituale čitanja i analiziranja poezije za djecu koje rutinski njegujemo kada smo kući.

 

- Hoćeš me zvati da mi pronalaziš pjesmice?

- Hoću! – dirnuta sam idejom i ponosna što joj se taj naš ritual sviđa toliko da bi ga ponavljala i na odmoru, kad po pravilu izvrnemo svakodnevnicu naglavačke i dobro je protresemo.

 

A onda sam se dosjetila da bismo, evo, i ove godine mogle imati jedan eksperiment. Pitala sam je da li bi se mogla potruditi, sad kad odlično zna pisati, da, nakon što šest dana pričamo o tuđim pjesmama, na samom kraju naše avanture ona ponudi svoju. Svoju pjesmicu – zaključak, onu koja će (probati) sadržavati sve ono što smo zajedno označile kao važno za dobru dječiju poeziju.

Pristala je.

Eksperiment smo odlučile nazvati Poetske razglednice s mora i nazad i za prvi smo dan odabrale ponedjeljak, kako počecima i priliči.

 

- Evo prve! Zove se Puna kuća. Napisala ju je engleska književnica, Elizabet.

- Kao kraljica?

- Baš tako. Elizabet Fleming. Šta misliš o čemu je?

- Paaaa... o punoj kući?

- Koga?

- Pa ne znam, ljudi, djece, nadam se i cuka i maca.

- Hajde da vidimo:

 

PUNA KUĆA

 

Kad kućna vrata

Zatvori tata

Prišapne mami:

Sada smo sami!

 

Muha se začudi:

Čudnih li ljudi!

I vatra u peći

Tiho će reći:

Pa, miš je u rupi,

I mačka na klupi,

I pas je u kutku,

I lutak uz lutku,

I leptir je s nama

U zavjesama...

 

Pa zašto tata,

Kad zatvori vrata,

Ne kaže mami:

Ne, nismo sami!

 

- Eto vidiš! Pogodila sam da ima i cuko i maca – radosna je.

- Tako je. I ko još?

- Mislim miš i leptir.

- Da. I muha.

- I mama i tata koji misle da su sami.

- Tako je. Pa jesu li sami?

- Pa nisu!

- A zašto misle da jesu?

- Jer su jedini ljudi u kući.

- Da. Jer ljudi često misle da su sami i jedini i vredniji i od biljaka i od životinja.

 

Nastavile smo dugo voditi razgovor iz kojeg smo, da ga ne citiram ovdje od riječi do riječi, izvukle nekoliko zaključaka, koje ona zove idejama. Istina je da su i jedno i drugo: malo zaključci, malo ideje; a da je ovo prava, a ne virtualna ljetna škola, lako bismo ih mogli nazvati i pedagoškim ishodima učenja.

A šta nas je to Puna kuća naučila, a mogla bi ovog raspusta naučiti i vas:

- etičkim pitanjima: kako se kao pojedinci i kao čovječanstvo odnosimo prema životinjama (ubijanje radi koristi, krzna, hrane, eksperimenata u kozmetičkoj industriji, ulični psi i šinteraji i higijenski servisi, psi za borbe, izlov kitova, ubijanje zaštićenih vrsta, cirkuske životinje, ali i: volontiranje u azilima za napuštene životinje, dobri zakoni o dobrobiti životinja, osobe koje su živote posvetile zaštiti životinja, veganstvo i vegetarijanstvo...), kako se odnosimo prema biljkama (krčenje šuma, odnos prema planeti, ekologija...);

- društvenim pitanjima: šta je to ljubav, zašto mama i tata žele da su sami, kako dvije osobe mogu biti same kad su jedna s drugom, zašto nam je nekad samoća potrebna, šta je samoća, a šta usamljenost, mogu li životinje biti usamljene, kad samoća godi, šta je privatnost, privatni prostor, šta je prijateljstvo, zašto ljudi trebaju društvo, šta je pravo izbora i zašto nije dobro siliti ljude da budu s nekim ili sami ako oni to ne žele, zašto su neki ljudi društveni, a neki ne...;

- književnim postupcima: rima ili ne, dužina stihova i strofa, upravni govor u poeziji, književni prevodi: kako je pjesnik Ismet Bekrić prevodio ovu pjesmu i da li se riječi jednako rimuju i biraju u različitim jezicima.

 

Prvi me dan naše akcije izbacio iz japanki. Pozdravila sam je i zaželjela da za svaku prazninu nađe nešto čime će je ispuniti, pa sam širom otvorila prozore da u punu kuću, u kojoj smo augustovski lijeno suživotarile moje muhe, pauci, pas i ja, uđe malo svježeg zraka.

 

Sutra čitajte – Dan 2: Normalni i nenormalni zec

Najnovije

Poetske razglednice s mora i nazad (7/7)

Dan 7: Udisanje poezije

Lamija Begagić

Poetske razglednice s mora i nazad (5/7)

Dan 5: Nije malo što je malo

Lamija Begagić

Poetske razglednice s mora i nazad (3/7)

Dan 3: Ja, ja, ja

Lamija Begagić

Elisabeth Ella Hrgić, učenica jedne od dvije škole pod jednim krovom

Nisu imali hrabrosti da nam kažu da smo razdvojeni po nacionalnoj osnovi

Anes Osmić

Opraštanje od vrtića kao loša vježba za budućnost

Djeca bez greške, a sistem bez razmišljanja

Lamija Begagić