Metodika

Popularna nauka u redovnom obrazovanju

Treba je ugraditi u obaveznu nastavu, bar za djecu koju to interesuje

Adnan Bajrović

28.05.2019

Učenici često prave eksperimente koji prevazilaze nivo njihovog znanja, ali ne odustaju.

Ilustracija: nuvolanevicata / Shutterstock.com

Jeste li čitali Carla Sagana, Tysona, Stephena Hawkinga? Jeste li se ikada zapitali koliko bi oni pomogli, ili pak odmogli, kada bi se našli na spiskovima obavezne literature u osnovnim i srednjim školama, čak i fakultetima?

Naime, neki naučni predmeti u školama nerijetko đacima dođu poput kursa koji ubrzo po izlasku s časa potpuno zaborave. Primjera radi, fizika, hemija, biologija i slični predmeti ne mogu postojati bez formula i matematike, a upravo je ona glavni razlog gubitka interesa jer veliki broj ljudi ne posjeduje logičko-matematičku inteligenciju, koja je jedna od devet vrsta inteligencije. Ali, da li bi đaci, pogotovo u osnovnim školama, ove predmete mogli učiti na drugi način, bez tih formula, a uz pristup koji koristi popularna nauka?

Popularna nauka je termin koji se koristi za literaturu namijenjenu široj publici radi lakšeg i jednostavnijeg shvatanja određenih naučnih pojava. Njena primarna funkcija je širenje nauke i njenih postulata i zato joj se okreće sve više bitnih naučnika, pa ona više nije samo puka zabava, ona je sfera nauke koja počiva između matematike i filozofije. Albert Einstein je u predgovoru knjige Moja teorija napisao: Ovu knjigu sam napisao sa namjerom da pružim što tačniji uvid u teoriju relativiteta onim čitaocima koji se za teoriju zanimaju sa opšteg naučnog i filozofskog gledišta, a pri tome nisu vični matematici i ne poznaju teoretsku fiziku.

 

U službi razvoja društva

Popularna nauka bi, ako igdje, morala dobiti svoje mjesto u osnovnoškolskom obrazovanju, i to iz nekoliko razloga. Prvi razlog, možda i najvažniji, jeste da đacima približi određenu nauku, da je učini zanimljivom. Generacije i generacije su odrastale uz seriju Kosmos poznatog fizičara Carla Sagana, ali i drugih. Mladom umu, koji tek počinje svoj razvojni put, ne treba davati da gura stijene kako bi došao do velikog znanja. Njemu treba da, kao i u filmu Star Wars, prvo nauči podizati kamenje, a da od njega kasnije sebi napravi put do zvijezda.

Još jedan problem jeste što su naučni predmeti često u školama izlomljeni, nekoherentni. Ranije je postojao predmet Poznavanje prirode i društva na kome se učilo nešto slično onome što popularna nauka radi danas. No, nažalost, on nije bio ni u kakvoj konekciji s drugim predmetima.

Prolazeći kroz plan i program za osnovnu školu iz fizike može se primijetiti kako se ova disciplina povezuje s drugim naukama. Naprimjer, u 8. razredu predviđeno je da se na časovima fizike obrađuju električni krugovi (vrste i načini rada), što je materija koja u velikoj mjeri pripada mašinstvu i inženjerstvu, a ne fizici, jer to, iako posjeduje neke zakone fizike, nije primarno fizička disciplina. Dakle, umjesto da učenice i učenici proučavaju dostignuća moderne nauke, npr. Higgsov bozon ili misaoni pokus Schrödingerova mačka, oni se bave materijom koju bi trebali učiti iz predmeta tehnička kultura.

U biologiji vlada ista ili slična situacija. Kamen-temeljac moderne biologije je Darwinova teorija evolucije koja ima svoje mane, ali je u mnogo čemu bila ispred svog vremena kada je objavljena 1859. godine. I dok su neke Darwinove teze potvrđene ili se na njima uspješno radi, kod nas je standardna praksa da se sve vezano za Darwinovu teorija sistematski odbija, te se đaci s njom susretnu jedino svojom voljom ili tek tokom studija. Jedna od alternativa ili dopuna ovoj teoriji mogle bi biti knjige Sapiens autora Y. N. Hararija ili Filozofija nauke Samira Okashe.

Drugi razlog za uvođenje popularne nauke u nastavu u osnovnim školama je razvoj kritičkog mišljenja kod učenica i učenika. Čitanjem knjiga kao što je Saganova Koliko sunaca, koliko svjetova, učenik će dobiti jasniji pogled na svijet, mehanizme koji ga okružuju i čine takvim kakav jeste. U eri koja je dovela do stravičnog uspona raznih antinaučnih pokreta, kao što su aktivizam protiv vakcina, teorije o ravnoj zemlji ili štetnosti tragova iza aviona i slično, ovakav pristup edukaciji može biti prvi pokušaj otpora takvim idejama. Saganova knjiga bi u velikoj mjeri doprinijela razvoju kritičkog mišljenja o tim temama, ili naprimjer o problemu globalnog zatopljenja, o kojem Sagan činjenično govori u jednom poglavlju.

Ilustracije radi, Bosna i Hercegovina se tradicionalno guši u zagađenom zraku, što nije samo problem tokom zime, kada je to najočiglednije, već i tokom ostatka godine. Sagan je u svojoj knjizi pisao o jedinjenju nazvanom CFC (hlorofluorokarbon), koje je tokom 20. stoljeća značajno uticalo na ozon i efekat staklene bašte. CFC se koristi za pravljenje plastičnih masa u rashladnim uređajima, nije biorazgradiv niti rastvoriv u vodi, uništava ga UV-zračenje tako što ga cijepa u nekoliko supstanci, uključujući atome hlora i broma koji uspješno uništavaju ozon. Jedinice za mjerenje kvaliteta zraka su svuda po Sarajevu, te bi svakom đaku dobro došlo kada bi upravo na terenu, uz kontrolu profesora i odgovorne osobe za mjerenje, učio kako se izračunava kvalitet zraka, koje su supstance najviše zastupljene u njemu, a kasnije provjeravao odakle sve te supstance potiču, jer automobili i dimnjaci nisu jedini zagađivači.

Treći razlog za uvođenje popularne nauke u nastavu je opšte znanje. U Bosni i Hercegovini nije masovno razvijena sklonost za nauku i naučni pristup, zbog čega su širi krugovi bh. društva naučno nepismeni. To je razlog zbog kojeg u našoj svakodnevnici religija još uvijek igra veliku ulogu. Religija, međutim, nije i ne može biti razlog odbijanja nauke – islamski i kršćanski naučnici su prije više hiljada godina mijenjali svijet, i danas postoje ljudi koji uspješno praktikuju vjeru s naukom. Kršćanstvo je prije nekoliko godina napokon prihvatilo tezu o Velikom prasku, a postoji i Družba Isusova ili Isusovci koji promovišu znanost. Dakle, religija i nauka mogu koegzistirati.

 

Iz drugog ugla

Ipak, popularna nauka nikako ne smije biti dominantna u izučavanju ovih predmeta jer bi se onda nauka pretvorila u igru. Ona je samo jedna od stanica koja bi učenike naučila postulatima za rješavanje problema.

No, sa idejom o korisnosti ove nauke u redovnoj nastavi slažu se i neki predmetni nastavnici i nastavnice.

Profesorica fizike iz Katoličkog školskog centra u Banjaluci Andreana Kovačević Ćurić smatra da u nastavu treba uključiti popularnu nauku.

Učenicima bi bilo zanimljivije i bio bi mnogo bi veći odziv na smjerove za prirodne i tehničke fakultete. Uočila sam da djeca vole eksperimente, vole da budu istraživači, da prave uređaje, mjere i slično. Često prave eksperimente koji prevazilaze nivo njihovog znanja, ali ne odustaju. To je moje viđenje na osnovu pet godina rada sa srednjoškolcima i nakon niza takmičenja iz eksperimentalne fizike, koja je proširena na robotiku, elektroniku, hemiju, malo na biologiju, astronomiju, a po potrebi i na matematiku, kaže profesorica Ćurić.

Slično misli i diplomirana inženjerka ekologije Adla Bešić.

S obzirom na to da su predmeti iz svijeta nauke poprilično teški i neshvatljivi onima koji ne pokazuju afinitete prema njima, smatram da bi popularna nauka kod učenika mogla povećati želju za učenjem i istraživanjem. Mogla bi biti dodatak na osnovne predmete, uz nju bi sa zadovoljstvom prolazili kroz različite tematike. Puno je zanimljivije učiti nešto što nije šablonski konstruisano i što se prenosi opuštenije, sa većom slobodom govora, kaže Adla Bešić i navodi da je svaka promjena dobrodošla i da bi sa dobrim planom i programom uvođenje popularne nauke u nastavu moglo biti jako korisno.

Bosanskohercegovački pisac Nihad Hasanović, zagovarač upotrebe nauke u književnosti, u intervjuu za jedan njemački blog kaže da tehnologija i znanost, pogotovo prirodna, nisu uobičajene i nisu baš dobrodošle u onome što bi se zvalo mainstream literaturom u bivšoj Jugoslaviji.

Književna i akademska zajednica opsjednute su pitanjima identiteta i kulturnog relativizma koji su, prema mom mišljenju, potpuno precijenjeni (...) Tehnologija i znanost, kao dva područja kreativnosti, bitni su i neophodni za svakoga ko želi bolje razumjeti naše doba. Zato ih treba integrirati u književnost, kaže Hasanović.

Andreana Ćurić dodaje da treba kupovati časopise, opremu i sate popularne nauke ugraditi u obaveznu nastavu, bar za onu djecu koju to interesuje.

Od 30 učenika, tri grupe su idealne, plus da to bude dvočas, jer je s jednim časom teže. Na kraju obično, nakon srednje škole, upisuju neki od fakulteta koji odgovara onome čime su se bavili na sekciji, ističe Andreana.

Adla Bešić naglašava kako je važno obratiti pažnju na tačnost podataka, jer popularnu nauku mogu da pišu i oni koje se ne nalaze u sektoru nauke, a Hasanović se ovom temom bavi u tekstu Duboki rezovi.

Proza o ljudima s neurološkim bolestima zasigurno bi unijela mnogo svježeg zraka u ovdašnje učionice, gdje se manipuliše umnim razvojem srednjoškolaca, a u mlade mozgove se nemilosrdno trpaju isprazne bogoljubne doktrine, pravopisno-gramatičke budalaštine i laži o istoriji ovog ili onog naroda, piše Hasanović.

 

Filozofija nauke

Popularna nauka bi u odnosu na grupu naučnih predmeta trebala biti nešto poput književnosti u jeziku: svi čitamo romane, ali da bismo ih mogli čitati, shvatati i u konačnici pisati i govoriti o njima moramo poznavati osnove pravopisa, gramatike i jezika. Tako je i s drugim znanostima i predmetima. Popularna nauka koristi se i na studiju književnosti, a bez sumnje bi dobro došla i studentima filozofije i srodnih disciplina. Ipak, kada pogledamo historiju, svi su filozofi poznavali naučna dostignuća svoga vremena, a svi su naučnici u jednu ruku bili dobri filozofi. I jedni i drugi se bave jednim te istim, jer pitanja poput: kako možemo razumjeti svijet u kojem se nalazimo? ili kako se ponaša svemir? važila su i za filozofiju. Nauka je nešto što ne smijemo ignorisati, makar se i bavili nečim što joj ni po čemu nije blisko, jer ona je svuda. Popularna nauka omogućava da obični ljudi bolje razumiju svoje okruženje i u njemu možda budu bolji ljudi.

Najnovije

Zapisi iz učionice

Inkluzivna nastava preko leđa nastavnika

Mirza Ahmetović

Zapisi iz učionice

Analiza pismene vježbe

Mirza Ahmetović

Zapisi iz učionice

Fiskultura na časovima jezika i književnosti

Mirza Ahmetović

Svjetski mediji o obrazovanju

Egipat kopira japanski sistem obrazovanja

Merima Dervišić

Intervju: Klaudija Kraft, Odsjek za savremenu, kulturnu, rodnu istoriju Univerziteta u Beču

Učenje o rodnim identitetima će pomoći učenicima da kritički misle o tome da je nešto prirodno ili normalno

Saša Buljević