Nova čitanja

Intervju: Tarik Haverić

Krotki kolektiviteti, kratke pameti

Jasmina Bajramović

12.08.2018

Razgovor sa Tarikom Haverićem, povodom objavljivanja njegove knjige Kritika bosanskog uma: Ogledi o jednom historijski fiksiranom identitetu

Fotografije: Ljubaznošću Tarika Haverića

Ta­rik Ha­ve­rić u ne­da­vno objav­lje­noj knji­zi Kri­ti­ka bo­san­skog uma kroz pet di­je­lo­va (Neiskriv­lje­na sli­ka, Div­lja na­uka, Li­je­pa knjiže­vnost i lje­pša pro­šlost, šta je Fa­ta bez Mu­je i Put mla­dih Mu­sli­ma­na), uz uvo­dno i za­ključno po­glav­lje (Po­la­zi­šte i Do­la­zi­šte), po­ka­zu­je na ko­je su načine pri­vi­dno naučni ar­gu­men­ti i pse­udo­in­te­le­ktu­al­ni dis­kurs pos­ta­li sred­stva za os­tva­ri­va­nje van­naučnog in­te­re­sa u BiH.

Knjiže­vnost, his­to­ri­ja i po­li­tička mi­sao u ru­ka­ma aka­dem­ske eli­te, tvrdi i do­ka­zu­je autor, pos­ta­ju ra­sa­dni­ci na­ci­ona­li­zma, ana­hro­nih i pre­va­ziđenih te­orij­skih sklo­po­va bez do­ka­za, sa je­dnom osno­vnom ide­jom – očuva­nja iden­ti­tar­nog grča, sta­nja ko­je ne do­pu­šta kon­kre­tno sa­gle­da­va­nje po­slje­di­ca ovih vi­še­de­ce­nij­skih ma­ni­pu­la­ci­ja.

Ško­le­gi­jum: Do­sa­daš­nja su­dbi­na naučnih i ar­gu­men­to­va­nih tek­sto­va ko­ji su se drznu­li dirnu­ti u ko­šni­cu zva­nu bo­san­ski mu­sli­man­ski su­bjekt, ka­ko je Vi na­zi­va­te, ra­zrje­ša­va­la se u dva smje­ra: po­tpu­nim igno­ri­sa­njem rečenog/na­pi­sa­nog ili pre­ba­ci­va­njem tzv. po­le­mi­ke na ar­gu­men­te ad ho­mi­nem. Vje­ru­je­te li da će bo­san­ski mu­sli­man­ski su­bjekt, suočen sa ogromnom ko­ličinom do­ka­za ko­ji­ma ga nas­to­ji­te pro­bu­di­ti iz le­tar­gi­je, za­is­ta prei­spi­ta­ti pro­blem u vlas­ti­tim re­do­vi­ma?1

Ha­ve­rić: Ako mi­sli­te na kru­go­ve na ko­je ta­kva prei­spi­ti­va­nja spa­da­ju (aka­dem­ska za­je­dni­ca, stru­ko­vna udruženja, ma­in­stre­am me­di­ji...), u to ne vje­ru­jem. Pos­to­ji mo­gućnost, međutim, da Kri­ti­ka bo­san­skog uma po­služi kao ka­ta­li­za­tor među ne­op­te­rećenim pripadnici­ma po­ra­tne ge­ne­ra­ci­je, i po­mo­gne im da ar­ti­ku­li­ra­ju svo­ju ozlo­jeđenost postojećim sta­njem ko­ja se u druš­tvu osjeća već ne­ko vri­je­me, ali još ne­ma traj­nu i prepozna­tlji­vu for­mu ni­ti po­tiče na akci­ju. To ar­ti­ku­li­ra­nje će bi­ti pro­ces u ko­jem ja, već i zbog go­di­na, neću su­dje­lo­va­ti, ali ću ga pra­ti­ti kao na­vi­jač. Bit ću za­do­vo­ljan čak i mi­ni­mal­nim do­pri­no­som – da se po­li­tičkoj kas­ti odu­zme mo­gućnost da se ko­le­kti­vnim stra­da­njem služi kao le­gi­ti­ma­cij­skim osno­vom za svoj os­ta­nak na vlas­ti bez ob­zi­ra na (ne)pos­ti­gnu­te rezultate. Očeki­va­ti, međutim, da sve to prođe bez ja­vnih cin­ka­re­nja i ar­gu­me­na­ta ad hominem bi­lo bi nai­vno.

Ško­le­gi­jum: Ri­zvićev­sko ski­da­nje ružnih obi­lježja da­nas je uobičaje­na pra­ksa ne sa­mo u knjiže­vnos­ti, već i u pu­blis­tičkom, odno­sno no­vi­nar­skom bav­lje­nju osje­tlji­vim te­ma­ma kakva je go­di­na­ma ra­sparčano bh. obra­zo­va­nje. Ka­da go­vo­ri­mo o ovoj te­mi, ko­li­ko ko­ris­ti dono­si ja­vno in­sis­ti­ra­nje na go­vo­ru o po­zi­ti­vni­jim pričama u bh. obra­zo­va­nju, os­tav­lja­jući po stra­ni one lo­ši­je, za ko­je iona­ko zna­mo da su mno­go broj­ni­je?

Ha­ve­rić: Ne pra­tim sis­te­mat­ski sta­nje u obra­zo­va­nju, na­ročito nižem i sre­dnjem, ali sam – za­hva­lju­jući i ško­le­gi­ju­mu – do­bro oba­vi­je­šten. Pra­ksa ko­ju spo­mi­nje­te je gu­ra­nje gla­ve u pi­je­sak: ne­ka stvar ne pos­ta­je bo­lja za­to što iz­bje­ga­va­te da o njoj lo­še go­vo­ri­te. A vri­je­di i obra­tno. Ko­li­ko god ide­olo­zi boš­njačkog je­din­stva (i svih dru­gih je­din­sta­va) ocrnji­va­li komunis­tički sis­tem, obra­zo­va­nje ko­je je pružala so­ci­ja­lis­tička Ju­go­sla­vi­ja bi­lo je, u poređenju sa da­naš­njim, Sor­bon­na i Har­vard za­je­dno. Ono je, na­ra­vno, ima­lo i svo­ju ideolo­šku kom­po­nen­tu, ali op­tužbe za ide­olo­gi­za­ci­ju su smi­je­šne ka­da do­la­ze od lju­di ko­ji uvo­de vje­ro­na­uku već od prvog osno­vne. I u Ju­go­sla­vi­ji se učio mar­ksi­zam i pre­dvoj­nička obu­ka, ali tek od sre­dnje ško­le.

 

Ško­le­gi­jum: Ri­zvićeva stu­di­ja Bo­san­ski Mu­sli­ma­ni u An­drićevu svi­je­tu je, ka­ko po­ka­zu­je­te, pa­ra­di­gmat­ski pri­mjer div­lje na­uke, po svo­joj ten­den­cio­znos­ti i na­po­se čita­nju knjiže­vnos­ti kao his­to­rij­skog šti­va ko­je to­bože pre­ten­du­je na obje­kti­vnost. Međutim, Ri­zvićevo dje­lo i da­lje su­ve­re­no živi u si­la­bu­si­ma od­sje­ka za na­ci­onal­ne (boš­njačke) knjiže­vnos­ti, po­naj­pri­je na Uni­ver­zi­te­tu u Sa­ra­je­vu. U ko­jem su obi­mu stu­den­ti i stu­den­ti­ce knjiže­vnos­ti ka­dri prepo­zna­ti, a za­tim ra­zo­bličiti ovo ma­ni­pu­li­ra­nje knjiže­vnom na­ukom, s ob­zi­rom na apa­rat ko­ji ih obli­ku­je?

 

Stu­den­ti, srećom, ne stječu zna­nja o knjiže­vnos­ti sa­mo na fa­kul­te­tu.

 

Ha­ve­rić: Stu­den­ti, srećom, ne stječu zna­nja o knjiže­vnos­ti sa­mo na fa­kul­te­tu. Uto­li­ko nijedan in­di­vi­du­al­ni slučaj ni­je je­dnak ne­kom dru­go­me. Zre­lim lju­di­ma ni­je mo­guće nametnu­ti bez os­tat­ka sli­ku svi­je­ta (pa ta­ko ni pris­tup je­zičkom umje­tničkom dje­lu), bez obzi­ra na sna­gu apa­ra­ta. U bi­bli­ote­ka­ma, srećom, još ima do­vo­ljno knji­ga ko­ji­ma mo­gu upo­tpu­ni­ti svo­ja zna­nja i umi­jeća, i do­ne­kle neu­tra­li­zi­ra­ti po­gu­bni utje­caj pa­ra­naučnih dje­la ka­kvo je Rizvićevo. Po­zna­jem tek ne­ko­li­ci­nu stu­de­na­ta knjiže­vnos­ti, ali nji­ma je ri­zvićev­šti­na za­pra­vo po­mo­gla da shva­te u ka­kvoj in­te­le­ktu­al­noj pro­vin­ci­ji žive.

 

Ško­le­gi­jum: U svo­jim ana­li­za­ma spo­mi­nje­te i pri­mje­re va­na­ka­dem­ske knjiže­vne kri­ti­ke ko­ja se je­dna­ko kon­kre­tno uhva­ti­la u ko­štac sa pro­ble­mom naučno ro­go­ba­tnih i ten­den­cio­znih dje­la ko­ji za­uzi­ma­ju vrlo čvrste po­zi­ci­je u nas­ta­vnim pla­no­vi­ma i pro­gra­mi­ma. Mlađi auto­ri i auto­ri­ce su se, gru­pno i in­di­vi­du­al­no, po­za­ba­vi­li ovim te­ma­ma (re­ci­mo, (sic!) – časo­pis za po-etička is­traživa­nja i dje­lo­va­nja, zbor­nik ra­do­va Na­ci­ja i pos­tstru­ktu­ra­li­zam: Al­ter­na­ti­vna knjiže­vna tu­mače­nja; pri­ručnik za nas­ta­vu knjiže­vnos­ti Ri­ječ i smi­sao, itd.). Kon­kre­tno, Damir Ša­bo­tić je 2015. go­di­ne is­crpno ana­li­zi­rao rad Stu­di­ja Ha­sa­na­gin­ca od 1646. go­di­ne do da­nas. Knji­ga pu­ta do is­ho­di­šta Va­hi­de Še­re­met, do­la­zeći do za­ključaka sličnih oni­ma ko­je izno­si­te u Kri­ti­ci bo­san­skog uma. Pos­to­ji li mo­gućnost štam­pa­nja do­pu­nje­nog iz­da­nja Va­še knji­ge, uz do­da­tni pre­gled re­fe­ren­tnih ra­do­va ko­ji su, to­kom pro­te­klih go­di­na, na sličan način uka­zi­va­li na pro­pus­te bh. aka­dem­ske mi­sli?

Ha­ve­rić: Kri­ti­ka bo­san­skog uma je ogled, a ne stu­di­ja, a ese­jis­tički stil pruža ne­ke slo­bo­de ko­je bi se u aka­dem­skom pi­sa­nju sma­tra­le ne­ma­rom ili po­vršnošću. Ja ni­sam imao am­bi­ci­ju da upu­tim na sve auto­re ko­ji su o te­ma­ma ko­ji­ma se ba­vim pi­sa­li pri­je me­ne, i da­li vri­je­dne do­pri­no­se. Možda bi bi­lo za­ni­mlji­vo re­cen­zi­ra­ti ih na je­dnom mjes­tu, i sis­te­ma­ti­zi­ra­ti motive i pris­tu­pe, ali ja o to­me za­sad ne ra­zmiš­ljam. Ni­sam znao za Ša­bo­tićevu ana­li­zu iz 2015, a ne znam da li bih te­hnički i mo­gao zna­ti, bu­dući da sam po­glav­lje o Va­hi­di Še­re­met obja­vio u dva nas­tav­ka u Da­ni­ma u okto­bru 2015, a za­vršio sam ga ko­ji mje­sec ra­ni­je. Zauzvrat, ja­ko žalim što mi je pro­ma­kao tek­st Igna­ci­ja Ga­vra­na Okriv­lje­ni An­drić, iz 2005. (Bo­sna fran­cis­ca­na, 23), u ko­jem autor ana­li­zi­ra Ri­zvićevu knji­gu na način na ko­ji ću i ja to učini­ti de­set go­di­na ka­sni­je. Mea maxima cul­pa!

 

U po­ru­ka­ma i po­zi­vi­ma ko­je sam do­bio u pro­te­kla dva mje­se­ca od čita­la­ca Kri­ti­ke, naj­broj­ni­ji su oni ko­ji izražava­ju za­do­volj­stvo ne onim što sam ja sâm na­pi­sao, već onim što sam im ot­krio kao dio nji­ho­ve ba­šti­ne – mo­ral­nim uni­ver­zu­mom pje­sme Mrak za­teče po go­ri sva­to­ve, ko­ja je bi­la da­vno na­pi­sa­na, a oni to ni­su zna­li, iako su ugla­vnom svi za­vrši­li na­še ško­le.

 

Ško­le­gi­jum: Na je­dnom mjes­tu spo­mi­nje­te da ni­je mo­guće ut­vrdi­ti ka­da je izvo­ri­šte bosansko­mu­sli­man­ske tra­di­ci­je pos­ta­la pri­po­vi­jest o mu­škar­cu ko­ji ženu, ni kri­vu ni dužnu, kažnja­va i odva­ja od dje­ce, a ne pri­po­vi­jest o mu­škar­cu ko­ji ženu, iz­vje­sno kri­vu, ne želi da ka­zni ni­ti odvo­ji od dje­te­ta, alu­di­ra­jući na Ha­sa­na­gu i dje­ve­ra Mu­ha­me­da kao na dva potpuno oprečna ka­ra­kte­ra boš­njačke usme­ne knjiže­vnos­ti. Dje­ver Mu­ha­med je ju­nak relati­vno ne­po­zna­te pje­sme Mrak za­teče po go­ri sva­to­ve, ko­ja nu­di al­ter­na­ti­vu patrijarhalnom čita­nju bo­san­sko­mu­sli­man­ske ep­ske eti­ke. Mi­sli­te li da se na­mjer­no prešućuju ova­kvi i slični ele­men­ti tra­di­ci­je ko­ji po­ten­ci­jal­no ra­zbi­ja­ju čvrsti ju­nački kon­cept unu­tar na­uke o knjiže­vnos­ti, ali i naučava­nje knjiže­vnos­ti u osno­vnom i sre­dnjem obrazovanju?

Ha­ve­rić: Na­mje­ru je te­ško do­ka­za­ti. Po­ne­kad se ra­di sa­mo o ne­zna­nju. Ipak sto­ji da, suprotno uvri­ježenom vje­ro­va­nju, tra­di­ci­ja ni­je za­da­na i oba­ve­zu­juća, već da je čine heteroge­ni ele­men­ti među ko­ji­ma kul­tur­ne eli­te bi­ra­ju ono što će pred­sta­vi­ti kao duh naroda. U tom smi­slu, tra­di­ci­ja je uvi­jek izmiš­lje­na, ka­ko to po­ka­zu­je is­to­ime­ni zbor­nik ko­ji su ure­di­li Eric Hob­sbawm i T. O. Ran­ger (The In­ven­ti­on of tra­di­ti­on, 1983). I ni­šta ne sto­ji na pu­tu ne­koj no­voj na­ra­ci­ji ko­ju će sklo­pi­ti ne­op­te­rećene ge­ne­ra­ci­je, i ko­ja će pred­stav­lja­ti ot­klon od mu­ško­šo­vi­nis­tičkih kul­tur­nih ko­do­va ko­ji na­vo­dno čine boš­njačku tra­di­ci­ju junaštva, sla­ve i mej­da­na (M. Ri­zvić). U po­ru­ka­ma i po­zi­vi­ma ko­je sam do­bio u pro­te­kla dva mjese­ca od čita­la­ca Kri­ti­ke, naj­broj­ni­ji su oni ko­ji izražava­ju za­do­volj­stvo ne onim što sam ja sâm na­pi­sao, već onim što sam im ot­krio kao dio nji­ho­ve ba­šti­ne – mo­ral­nim uni­ver­zu­mom pje­sme Mrak za­teče po go­ri sva­to­ve, ko­ja je bi­la da­vno na­pi­sa­na, a oni to ni­su zna­li, iako su ugla­vnom svi za­vrši­li na­še ško­le.

 

Slika 1

 

Ško­le­gi­jum: Va­ša knji­ga iz štam­pe izla­zi ne­ko­li­ko mje­se­ci na­kon Ne­re­tvan­ske de­kla­ra­ci­je, ekla­tan­tnog pri­mje­ra pse­udo­naučnog dis­kur­sa u službi dne­vno­po­li­tičkih ci­lje­va o ko­jem govo­ri­te. Ovaj do­ku­ment nas­to­ji da su­bli­mi­ra sve boš­njačke mi­to­ve o van­vre­men­skoj posebnos­ti: je­din­stven bo­san­ski je­zik iz je­din­stve­nog južnog po­dne­blja, stećke, ba­la­de, pisce po­put Sken­de­ra Ku­le­no­vića i Ma­ka Diz­da­ra, Ham­ze Hu­me, Dževa­da Ka­ra­ha­sa­na i drugih... Ka­ko ko­men­ti­ra­te ovu de­kla­ra­ci­ju, ali i činje­ni­cu da ju je podržalo Fe­de­ral­no ministar­stvo obra­zo­va­nja i na­uke?

Ha­ve­rić: Bo­jim se da ću vas ra­zočara­ti: izu­zme­mo li dva-tri poče­tna sta­va, ja Ne­re­tvan­sku de­kla­ra­ci­ju ni­sam čitao. Se­bi sam, na­ime, na­me­tnuo da ne čitam ni­šta što do­la­zi iz sličnih ra­di­oni­ca, dok god se zva­nični je­zi­ko­brižni­ci ne odre­de pre­ma sa­daš­njem sta­nju je­zi­ka u javnoj upo­tre­bi. A to sta­nje ilus­tri­ra, na­pri­mjer, činje­ni­ca da se u sva­ko­dne­vnoj pra­ksi, ka­ko u me­di­ji­ma ta­ko i u zva­ničnim do­ku­men­ti­ma, pre­zi­me na­šeg aka­de­mi­ka Ham­di­je Ćemerlića pi­še Čemer­lić, iako ne do­la­zi od čeme­ra (tj. gorčine ili ja­da) već od ćeme­ra (tj. pro­ši­ve­nog po­ja­sa ko­ji služi kao novčanik). Da­lje, sva­ko­dne­vno možemo pročita­ti da Evrop­ska uni­ja uvo­di ili ne uvo­di strožije kri­te­ri­je u ne­koj oblas­ti. U vri­je­me mar­ksis­tičkog je­dnou­mlja, svaki osno­vac je znao ka­ko gla­si kom­pa­ra­tiv je­dno­složnih pri­dje­va ko­ji se za­vrša­va­ju gla­som g: strog-stroži, dug-duži, blag-blaži... Ko­li­ko će još proći pri­je ne­go što se oza­ko­ni lik dužiji, ili blažiji? Da i ne go­vo­ri­mo o ne­ra­zli­ko­va­nju aku­za­ti­va za­mje­ni­ce ko­ji, ka­da se odno­si na živo ili neživo! Čo­vjek ko­jeg smo vi­dje­li, i plan ko­ji (a ne ko­jeg) je pre­dložila Evrop­ska komisi­ja... Za to sta­nje ge­ne­ra­li­zi­ra­ne i agre­si­vne ne­pi­sme­nos­ti kri­vi su, po ko­man­dnoj odgovornos­ti, po­tpi­sni­ci Ne­re­tvan­ske i sličnih de­kla­ra­ci­ja, ko­ji očito ne shva­ta­ju šta je njihov po­sao. A po­drška mi­nis­tar­stva ko­ju spo­mi­nje­te me­ne ne čudi – ka­kva fe­de­ra­ci­ja, takvi i je­zi­ko­slov­ci (a ta­kva i po­drška).

 

Ka­da iz tog za­tvo­re­nog i sa­mo­do­vo­ljnog uni­ver­zu­ma u ko­jem ko­le­ge ko­le­ga­ma pi­šu po­zi­ti­vne re­cen­zi­je (pri­je ne­go što će do­go­di­ne za­mi­je­ni­ti ulo­ge) iziđete u vanj­ski svi­jet, shva­ti­te da ti te­ore­tičari knjiže­vnos­ti, so­ci­olo­zi, pra­vni­ci i po­li­to­lo­zi ne pos­to­je kao ime­na u svo­jim oblas­ti­ma. Izvan nji­ho­vog ata­ra, njih ni­ko ne čita, ne pre­vo­di i ne ci­ti­ra.

 

Ško­le­gi­jum: U kon­tek­stu re­tra­di­ci­ona­li­za­ci­je i vraćanja re­tro­gra­dnim okvi­ri­ma boš­njačkog pre­dmo­der­nog druš­tva, spo­mi­nje­te slučaj po­kri­ve­ne pe­to­go­diš­nje dje­vojčice ko­ja stu­pa na čelu po­vor­ke ko­ja je u Sa­ra­je­vu je­dnom pri­li­kom pro­tes­tvo­va­la pro­tiv za­bra­ne no­še­nja hidžaba, sa na­tpi­som My hi­jab – my cho­ice. Sa dru­ge stra­ne, na­vrša­va se pe­ta go­di­na ka­ko dje­ca iz Ko­nje­vić Po­lja neće kre­nu­ti na nas­ta­vu jer se nji­ho­vi ro­di­te­lji bo­re za uvođenje bo­san­skog je­zi­ka u ta­moš­nje ško­le. Ka­ko je mo­guće osmi­sli­ti efi­ka­sne načine da se za­us­ta­vi zlo­upo­tre­ba i in­stru­men­ta­li­za­ci­ja dje­ce u od­bra­ni na­ci­onal­nog/vjer­skog?

Ha­ve­rić: Dva slučaja ko­ja spo­mi­nje­te ima­ju sa­mo je­dan za­je­dnički ele­ment – taj da su dje­ca žrtve ono­ga što ra­de odra­sli. No tu se, nažalost, ma­lo šta može učini­ti. Dje­ca uvi­jek izazivaju naj­snažni­je emo­ci­je, i naj­la­kše se in­stru­men­ta­li­zi­ra­ju jer ne­ma­ju svo­ju vo­lju. Pri­je za­us­tav­lja­nja zlo­upo­tre­be tre­ba pro­mi­je­ni­ti ci­je­lu po­li­tičku kul­tu­ru, što je ci­je­li je­dan proces; čak i ka­da ga za­počne­te sa zdra­vih osno­va, tre­ba vam ne­ko­li­ko de­se­tljeća. Ov­dje smo od zdra­vih osno­va ja­ko da­le­ko, a 25 go­di­na je već iz­gu­blje­no.

 

Dje­ca uvi­jek iza­zi­va­ju naj­snažni­je emo­ci­je, i naj­la­kše se in­stru­men­ta­li­zi­ra­ju jer ne­ma­ju svo­ju vo­lju. Pri­je za­us­tav­lja­nja zlo­upo­tre­be tre­ba pro­mi­je­ni­ti ci­je­lu po­li­tičku kul­tu­ru, što je ci­je­li je­dan pro­ces; čak i ka­da ga za­počne­te sa zdra­vih osno­va, tre­ba vam ne­ko­li­ko de­se­tljeća. Ov­dje smo od zdra­vih osno­va ja­ko da­le­ko, a 25 go­di­na je već iz­gu­blje­no.

 

Ško­le­gi­jum: Auto­ri stu­di­ja, ra­do­va, ese­ja, čla­na­ka... ko­je pro­ka­zu­je­te ni­su je­di­ni kriv­ci za ka­tas­tro­fal­no sta­nje naučne mi­sli. Sauče­sni­ci sa je­dna­kom kriv­njom su i re­cen­zen­ti; upra­vo spo­mi­nje­te dvo­ji­cu ugle­dnih pro­fe­so­ra ko­ji su, po­vo­dom spo­me­nu­tog ra­da Va­hi­de Šeremet, da­li svoj bla­go­slov nje­go­vom dalj­njem dis­tri­bu­ira­nju u aka­dem­ske to­ko­ve (na is­tu činje­ni­cu uka­zu­je i Da­mir Ša­bo­tić). Tu ni­je ri­ječ sa­mo o aka­dem­skoj li­te­ra­tu­ri, već i o udžbeni­ci­ma u osno­vnim i sre­dnjim ško­la­ma, gdje se, u naj­bo­ljem slučaju, me­dio­kri­te­tni pri­ručni­ci ami­nu­ju za­hva­lju­jući kli­ma­nju re­cen­ze­na­ta, a bez ika­kvog du­bljeg ar­gu­men­ti­ra­nja ili oprav­da­nja. Za­što je go­vor o re­cen­zen­ti­ma kao fi­nal­nim bra­ni­ci­ma in­te­le­ktu­al­nos­ti određenog dje­la čes­to u sje­ni?

Ha­ve­rić: Aka­dem­ska kul­tu­ra ne može bi­ti drukčija, ili zdra­vi­ja, od po­li­tičke kul­tu­re. Od dje­la na ko­ji­ma se zadržavam u svo­joj knji­zi ni­je sa­mo stu­di­ja Va­hi­de Še­re­met ima­la re­cen­zen­te – imao ih je i sra­mo­tni udžbe­nik Ni­ja­za Du­ra­ko­vića Upo­re­dni po­li­tički sis­te­mi, i Ri­zvićeva studi­ja Bo­san­ski Mu­sli­ma­ni u An­drićevu svi­je­tu. Sve to spa­da u na­ci­onal­nu samodokumenta­ci­ju (Is­tván Bibó), gdje cilj druš­tve­nog dje­lo­va­nja ni­je da do­bi­je­te udžbe­nik ili naučno dje­lo ko­ji bi bi­li kva­li­te­tni pre­ma ne­kim vanj­skim ili obje­kti­vnim kri­te­ri­ji­ma, već da učvrsti­te ide­olo­šku in­te­gra­ci­ju druš­tva. Za to oni do­bi­va­ju pla­tu, i fi­nan­si­ra­nje pro­je­ka­ta, i druš­tve­nu pro­mo­ci­ju. Uto­li­ko ne pos­to­ji go­vor o re­cen­zen­ti­ma kao po­se­bnoj ka­te­go­ri­ji: onaj ko je da­nas re­cen­zent su­tra će i sam bi­ti autor, i očeki­vat će od ko­le­ga da mu vra­te uslu­gu. Ka­da iz tog za­tvo­re­nog i sa­mo­do­vo­ljnog uni­ver­zu­ma u ko­jem ko­le­ge ko­le­ga­ma pi­šu po­zi­ti­vne re­cen­zi­je (pri­je ne­go što će do­go­di­ne za­mi­je­ni­ti ulo­ge) iziđete u vanj­ski svi­jet, shva­ti­te da ti te­ore­tičari knjiže­vnos­ti, so­ci­olo­zi, pra­vni­ci i po­li­to­lo­zi ne pos­to­je kao ime­na u svo­jim oblas­ti­ma. Izvan nji­ho­vog ata­ra, njih ni­ko ne čita, ne pre­vo­di i ne ci­ti­ra.

Ško­le­gi­jum: Na sje­dni­ci Skup­šti­ne Kan­to­na Sa­ra­je­vo održanoj 7. sep­tem­bra do­šlo je do razmi­ri­ca među zas­tu­pni­ci­ma oko iz­mje­ne na­zi­va OŠ Do­bro­še­vići u OŠ Mus­ta­fa Bu­su­ladžić. Opo­zi­ci­ja se di­rek­tno us­pro­ti­vi­la, po­zi­va­jući se na činje­ni­ce ko­je izno­si­te u Kri­ti­ci bo­san­skog uma: fa­šis­tičke sta­vo­ve i otvo­re­nu mi­zo­gi­ni­ju ko­ju je Bu­su­ladžić pro­pa­gi­rao. Dok boš­njačka in­te­le­ktu­al­na eli­ta Bu­su­ladžića is­tiče kao vrhun­skog in­te­le­ktu­al­ca, je­dna kon­kre­tna po­li­tička akci­ja ra­zbi­ja ovaj mit, i to za­hva­lju­jući Va­šem pi­sa­nju. Shva­ta­te li ovo kao di­rek­tnu pot­vrdu svo­ga ra­da, odno­sno ohra­bre­nje da na­pi­sa­no ipak ne os­ta­je mrtvo slo­vo na pa­pi­ru?

Ha­ve­rić: Ako po­sma­tra­te iz ugla za ko­ji ste se odlučili, ovaj is­hod je ohra­bru­jući – na­ročito ima­mo li u vi­du rea­kci­je u vir­tu­al­nom pros­to­ru in­ter­ne­ta. S dru­ge stra­ne, ci­je­la stvar ima i je­dan mno­go mračni­ji aspekt. Pri­je tačno go­di­nu da­na obja­vio sam, u Slo­bo­dnoj Bo­sni, tek­st Slon u dne­vnom bo­rav­ku, u ko­jem sam na mno­go vi­še pri­mje­ra pre­ime­no­va­nja sa­ra­jev­skih uli­ca, ško­la i us­ta­no­va po­ka­zao da je re­vi­zi­onis­tički pro­jekt sko­ro već za­vršen, i da se bosanski mu­sli­man­ski su­bjekt sis­te­mat­ski dis­tan­ci­rao od an­ti­fa­ši­zma. Osim je­dnog infantilnog tek­sta u Sta­vu, tur­skom po­li­tičkom ma­ga­zi­nu na bo­san­skom je­zi­ku, mo­je na­la­ze ni­ko ni­je ospo­rio. A ener­gi­ja ko­ju su po­ka­za­li po­sla­ni­ci vla­da­juće SDA na­pa­da­jući po­sla­ni­ke opozi­ci­je ko­ji su se usu­di­li da o Mus­ta­fi Bu­su­ladžiću ne di­je­le nji­ho­vo miš­lje­nje svje­doči da nji­ma ko­mu­nis­tičko je­dnou­mlje ni­je sme­ta­lo kao je­dnou­mlje, već kao ko­mu­nis­tičko. Ni­je, da­kle, pro­blem u ime­ni­ci već u pri­dje­vu: je­dnou­mlje je sa­svim u re­du, ka­da vi­še ni­je komunis­tičko već, re­ci­mo to ta­ko, ba­lij­sko...

 

Tekst je prvobitno objavljen u 17. broju Magazina za pravedno obrazovanje Školegijum u oktobru 2016. Posljednji, 24. broj, možete kupiti na trafikama u BiH.

Najnovije

Izvještaj žirija nakon konkursa Šta je tebi AI

Ni žiriju nije bilo lako

Školegijum redakcija

Objavljujemo pobjednike konkursa Šta je tebi AI?

Školegijum redakcija

Razglednice iz Jajca

Nikad kasno za učenje i zabavu

Josipa Kulenović

Razglednice iz Tešnja, Doboja, Maglaja 3

Od čilanja do ćutanja

Mirela Buljubašić

Poznata imena autora/ica pet najboljih radova

23. februara tri prvoplasirana

Školegijum redakcija