Nova čitanja

Komentar

Filip Mursel Begović ili kastrirano mišljenje

Enver Kazaz

10.06.2016

Onako kako je Miloševićev nacionalizam devedesetih godina prošlog stoljeća preko svojih medija linčovao neistomišljenike, današnji bošnjački nacionalizam u medijima koji propagiraju SDA i Bakira Izetbegovića obrušava se na pisce i intelektualce

Cesar Leal Jimenez: Brainwashing 3

U političkom magazinu Stav od 26. 5. 2016. godine njegov glavni i odgovorni urednik Filip Mursel Begović objavio je tekst pod naslovom: Tajna veza Nenada Veličkovića, bošnjačkih stranaka i Evropske unije. U tom tekstu se tvrdi da je ovaj pisac i profesor na Filozofskom fakultetu u Sarajevu Srbin, i to ne bilo kakav Srbin, nego veoma opasan po bošnjačku djecu, pogotovu onu u Republici Srpskoj, a uz to je i manjinski Srbin, a kao takav ukras je bošnjačke demokratičnosti, jer njegov manjinski srpski rad toleriraju bošnjačke stranke. Nije prvi put da Filip Mursel Begović nekome određuje nacionalnost na osnovu imena i prezimena i dodjeljuje mu mjesto u ćošku bošnjačkog društvenog prostora. Slično kako je proglasio Veličkovića najprije manjinskim Srbinom, potom srpskim nacionalistom koji tobože „svojim hrđavim izviđačkim nožićem čeprka po identitetu bošnjačke djece“, a onda i saveznikom republičkosrpskih političkih vlasti koje bošnjačkoj djeci oduzimaju pravo na maternji jezik, glavni urednik Stava napadao je i Miljenka Jergovića, a njegov magazin je ovog pisca proglasio starčevićevcem, tuđmanovcem i neoustašom. Po istom modelu je, sjetimo se, Džemaludin Latić, jedno vrijeme savjetnik predsjednika Alije Izetbegovića, svojedobno poručivao preko esdeaovskog Ljiljana Marku Vešoviću da nije poželjan u Sarajevu, među stotinama hiljada Latićevih istomišljenika, jer je vlašina, ime mu se zatrlo.

Nacionalizam ne može bez stalnog izmišljanja neprijatelja, a bošnjački nacionalisti su u tome posebno uspješni, pa one intelektualce i pisce koji su na bezbroj načina i bezbroj puta pokazali svoju intelektualnu odgovornost u odnosu prema BiH i pogotovo Bošnjacima u njoj kritikujući velikosrpski i velikohrvatski nacionalizam – proglašavaju opasnim bošnjačkim neprijateljima. Urednička politika Stava nije ništa drugo do nastavak negdašnje nacionalističke ideologije Ljiljana, Waltera i sličnih medija kojima je cilj bio homogenizirati bošnjačko nacionalno tijelo na osnovu fobije o stalno prisutnom neprijatelju, pogotovu onom koji se izdaje za prijatelja i nedvosmisleno kritikuje ideološke projekte koji su u ratu razarali Bosnu i Hercegovinu. Isto tako, bošnjački nacionalizam usavršio se u proglašavanju izdajnika, anacionalnih autošovinista, koji su najveći mogući demoni jer dolaze iz tobožnje vlastite nacionalne krvno-srodničke grupe. Zato su paranoja i fobija stalna stanja bošnjačkog nacionalizma koji preko Stava dostiže svoju najlicemjerniju i najagresivniju formu. Najlicemjerniju, stoga što se stalno poziva na bošnjačke žrtve tokom krvavog raspada Jugoslavije, a preuzima formativne obrasce velikosrpskog i velikohrvatskog nacionalizma i u skladu s tim medijskim linčem progoni svaki oblik drugosti. Najagresivniju, jer onako kako je Miloševićev nacionalizam devedesetih godina prošlog stoljeća preko svojih medija linčovao neistomišljenike, današnji bošnjački nacionalizam u medijima koji propagiraju SDA i Bakira Izetbegovića obrušava se na pisce i intelektualce koje samo po imenu i prezimenu prepoznaje kao nacionalne druge. Otud i dolazi odvratna Begovićeva figura hrđavog izviđačkog nožića koji čeprka po identitetu bošnjačke djece.

Ta figura nastala iz očigledne Begovićeve mržnje ima za cilj prikazati Veličkovića kao osobenog zločinca nad identitetom bošnjačke djece, iako je Veličković kritizirao bošnjački, hrvatski i srpski jezički nacionalizam u školskoj praksi. A potom Begović gradi ram za sliku Veličkovića kao identitarnog zločinca nad bošnjačkom djecom gurajući ga u kontekst republičkosrpskog nacionalizma, pa su Veličković i časopis Školegijum „izraz produžene ruke srpskog šovinizma prema manjinskim Bošnjacima“.

Svako ko je bar jedanput držao taj časopis u rukama zna da do to nije moguće, jer njegova redakcija i saradnici iz broja u broj kritikuju sva tri nacionalizma u bosanskohercegovačkoj školskoj praksi. Svako ko je pročitao bar nešto što je Veličković pisao o bosanskohercegovačkom školskom sistemu zna da je on istoj vrsti kritike izlagao srpski, hrvatski i bošnjački nacionalizam. 

Stoga nemam namjeru braniti Veličkovića i pobijati Begovićeve stavove. Uostalom, argumentirano je to učinio sam Veličković u tekstu Ležeći policajac na evropskom putu, objavljenom 4. 6. 2016. na internet stranci Školegijuma. Osnovno pitanje koje se nameće pri čitanju Begovićevog napada na Veličkovića je ono ideološke prirode. Naime, bošnjački nacionalizam je narastao u poslijeratnom periodu i zauzeo javni prostor, te ovladao svim ideološkim aparatima države, medijima, školstvom, religijom, društvenim i humanističkim naukama, a na političkom planu neprestano trpi poraz za porazom zbog nesposobnosti bošnjačkih nacionalističkih elita da sa svojim koalicionim partnerima riješe ustavnu i svaku drugu krizu u BiH. Prikrivanje tog poraza je temeljna medijska strategija Izetbegovićeve SDA, koja i na retoričkom i na političkom planu radikalizira svoje djelovanje. Otud i dolazi Neretvanska deklaracija o bosanskom jeziku Sanjina Kodrića, profesora sa Filozofskog fakulteta u Sarajevu, Dijane Hadžizukić, profesorice sa mostarskog univerziteta i izvjesnog Jasmina Hodžića i svaka vrsta podrške takvim blesavim projektima Elvire Dilberović, federalne ministrice za nauku i obrazovanje. Jezik je konačno pretvoren u ideološku batinu.

A nemoć Bakira Izetbegovića i njegove SDA da riješe problem diskriminacije bošnjačke djece u Republici Srpskoj pokušava se prebaciti na teren devetnaestovjekovne forme nacionalnog romantizma i na taj način uvjeriti javnost da se politička i akademska bošnjačka elita tobože bori za nacionalni i kulturni identitet. A radi se o tome da je pitanje prava na nastavu bosanskog jezika bošnjačke djece u RS, kao i bilo koje druge djece na nastavu svog jezika u BiH, čisto pravni i politički problem koji svoj epilog mora dobiti na sudu. Ustavni sud BiH je to pitanje riješio, na isti način na koji će ga riješiti i Međunarodni sud za ljudska prava u Strazburu, ako presudu Ustavnog suda BiH ne provedu vlasti u RS-u.

Prikrivajući političku nemoć Bakira Izetbegovića i njegove SDA, univerzitetski profesori, prije svih Sanjin Kodrić i Sead Šemsović, te novinari i glavni urednik Stava, pokrenuli su poveliku halabuku i objavili polupismenu deklaraciju o bosanskom jeziku, iako je taj jezik standardiziran, iako postoje njegovi pravopisi, gramatike, rječnici itd. Pravo bošnjačke djece u Republici Srpskoj na nastavu bosanskog jezika ne rješava se nikakvim deklaracijama, već u političkom polju i sudskim presudama. Zato je cijela ta profesorska i stavovska halabuka potpuno besmislena.

Međutim, iza njenog besmisla otkriva se agresivni tip ideologije koja pretura po tuđim imenima i prezimenima, na temelju toga određuje nacionalnu pripadnost, prebrojava tuđa krvna zrnca i na osnovu imena proglašava nekoga bošnjačkim satrapom koji hrđavim izviđačkim nožićem čeprka po identitetu bošnjačke djece. Tako je kritika jezičkog nacionalizma postala zločinački identitarni posao.  

Pišući o ur-fašizmu Umberto Eko između ostalog ističe tri njegove važne karakteristike: iracionalizam, strah od razlike i poimanje neslaganja i kritike kao činova izdaje. Novi tip bošnjačkog, stavovskog nacionalizama poseže za iracionalizmom, a za njega „mišljenje je oblik kastriranosti“, dok kultura, pogotovu tuđa i kritička „postaje sumnjiva čim se poistovjeti sa kritičkim stavovima,“ kako Eko karakterizira ur-fašizam. Zato se svaka kritika nacionalnog vođe, nacionalizma i njegovog prisustva u znanosti i obrazovanom procesu odmah proglašava neprijateljstvom, pa u skladu s time kritičar čije ima pripada drugoj naciji proglašava se demonskim zločincem, a onaj iz vlastite izdajnikom, autošovinistom, bošnjakofobom i islamofobom.

Kritički duh izvodi razlike, a uviđanje razlike je znak modernizma. U modernoj kulturi naučna zajednica cijeni neslaganje kao način unapređenja znanja. Za ur-fašizam neslaganje je izdaja“, tvrdi Eko. Ako se pažljivije promotre stavovske reakcije na kritičare jezičkog nacionalizma, onda postaje očito u kojoj mjeri su one puka kopija onih ur-fašističkih. Na koncu za Begovića i njegove novinare nije ni važno šta pišu i kakvim argumentima operiraju kritičari jezičkog nacionalizma, nego je jedino bitno javnosti otkriti nepodobni karakter njihovih krvnih zrnaca. Takav tip mišljenja Eko određuje na sljedeći način: „Nadalje, neslaganje je znak raznolikosti. Ur-fašizam ojačava i pridobiva podršku time što iskorištava i raspiruje prirodni strah od razlike. Prvi znak jednog fašističkog ili predfašističkog pokreta upravo je strah od došljaka. Ur-fašizam je tako, po definiciji, rasistički.“ Zato u somnabulijama Filipa Mursela Begovića mora Nenad Veličković biti proglašen Srbinom, manjinskim Srbinom sa zahrđalim izvađačkim nožićem.

Najnovije

Izgubljeno u printanju

Žena, majka, freelancerica

Lamija Begagić

Hrvoje Klasić, profesor istorije/historije/povijesti

Povijest demantira sve mrzitelje i revizioniste

Rubina Čengić

Promocija u prepunoj sali Bošnjačke gimnazije

Nastavnice napisale priručnike o ishodima učenja

Hana Huskić

Istraživanje Sarajevskog otvorenog centra o položaju LGBTIQ+ osoba u obrazovanju

Nedovoljno senzibiliziranosti, informiranosti i empatije

Darko Pandurević

Dnevnik instruktorice

Pišem zlato, pamtim čokoladu

Jasmina Mršo