Dinko Kreho

Čitati poeziju s „Facebook generacijom“

15.04.2016

Oblast: Kako čitati poeziju “Facebook generaciji”?

Postoje manje ili više zadovoljavajući odgovori, kao i manje ili više zadovoljavajuća pitanja. Postoje i pitanja koja je nužno razmontirati, pa i preokrenuti naopačke kako bismo u potrazi za odgovorima dospjeli na pravi trag. Čini mi se da tu spadai pitanje iz naslova ove oblasti.

Pitanje „kako čitati poeziju 'Facebook generaciji'?“ po svojoj je formulaciji simptomatično kako za naš odnos spram mlađih generacija, tako i za naš odnos spram poezije u aktualnom historijskom trenutku i društveno-političkom poretku. Ono, najprije, pretpostavlja asimetričan odnos: s jedne strane postavlja pasivnog recipijenta („Facebook generaciju“) a s druge strane „nas“ koji bismo na tog recipijenta trebali utjecati. Bez obzira što svi mi koji kreiramo ovaj virtualni prostor u neku ruku činimo „Facebok generacije“, opravdano je pretpostaviti da termin u naslovnom pitanju upućuje (i) na konkretnije dobne i socijalne skupine. Radilo bi se, po svoj prilici, o tzv. „digitalnim urođenicima“ – pripadnicima/ama naraštaja koji odrastaju s visoko interaktivnim, korisniku sklonim oblikom Interneta, tzv. Webom 2.0, čiji je najprepoznatljiviji proizvod i brand upravo Facebook (premda valja primjetiti da kod najmlađih Viber preuzima vodeću ulogu). „Facebook generacija“ u javnome se diskursu stereotipno prikazuje kao lijena, sebična, intertna, te nesposobna da se i trenutak fokusira na nešto što nije frenetično tipkanje na mobitelu; štoviše, ona se pojavljuje suštinski određena pametnim telefonom kao rekvizitom i kompulzivnim umrežavanjem i dijeljenjem medijskih sadržaja kao praksom. Nasuprot „Facebook generacije“ stajali bismo „mi“ – biološki stariji te navodno svjesniji, savjesniji, i s pravom zabrinuti kamo svijet koji ima takvu omladinu ide. Ova dihotomija implicira i snažnu hijerarhiju: ona iskustva „s Facebooka“ snažno suprotstavlja „pravome“ ili „autentičnom“ svijetu ne-virtualnih iskustava. Implicira se da je „Facebook generacija“ inertno mnoštvo karantenirano u male virtualne svjetove, nesvjesno problema u „stvarnome svijetu“ i nespremno za izlazak u društvo u kojemu žive.

Konstatacije da pripadnici/e „Facebook generacije“ odbacuju poeziju kao nešto gotovo organski tuđe mogu se čuti kako od nastavničkog kadra, tako i u kulturnom establishmentu i medijskom polju. Čitanje i tumačenje poezije aktivnosti su koje tradicionalno vežemo uz vrline poput koncentracije, temeljitosti i oštrine duha – osobine posve suprotne od onih koje se stereotipno pripisuju „digitalnim urođenicima“. Kako učiniti da im poezija nešto znači, kako doprijeti do „njih?“, pitamo se stoga, usidreni u svoje dušebrižničke pozicije. Kako „ih“ pridobiti za „našu“ stvar? Dakako, konzumiranje, razumijevanje i poznavanje poezije podrazumijevamo kao apriornu kvalitetu: bezrezervno uzimamo da treba čitati poeziju „Facebook generaciji“. U skladu s tim i pretpostavljenu neprijemčivost mladih za poeziju tumačimo kao posljedicu neke temeljne nesenzibiliziranosti, nekultiviranosti, otuđenosti. Sve se ove implikacije daju naslutiti i iz formulacije pitanja „kako čitati poeziju 'Facebook generaciji'?“. I čini mi se da bismo ih sve morali razmontirati ukoliko doista želimo relevantne odgovore.

Najprije, pretpostavka o tome da smo poslovična „dva sveta različita“ duboko je patronizirajuća. Makar dolazila iz dobrih namjera, ona teško može ne djelovati kontraproduktivno; možemo zamisliti kako, umjesto da ih premošćuje, upravo stvara generacijske jazove, izazivajući averziju mladih spram perspektive „transgeneracijske“ komunikacije. Uzmimo, recimo, generacije koje u trenutku nastanka ovoga teksta pohađaju osnovnu ili srednju školu, u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj ili Srbiji. Sistemska eksploatacija i diskriminacija, klasne razlike, seksizam i različiti oblici tlačenja čine dio njihove svakodnevnice barem u istoj onolikoj mjeri koliko čine i svakodnevnicu drugih dobnih i društvenih skupina; pretpostaviti da djeca i mladi nisu svjesni ovih fenomena bilo bi poprilično nipodaštavajuće, i upravo bismo mi koji se smatramo politički i društveno svjesni(ji)ma morali znati bolje. Nije nužno raditi u obrazovanju ili imati djecu u školskim klupama kako bismo uvidjeli da „Facebook“ generacija itekako osjeća, trpi i prepoznaje nasilje našeg zajedničkog svijeta; uputimo tek, dokumentacije radi, na aktivistička iskustva primjene metoda kazališta potlačenih u zagrebačkim školama. Činjenica da je veliki dio komunikacije među mladima posredovan medijskom formom Facebooka ne bi nas smjela zavarati: društveni odnosi koji se reproduciraju u virtualnoj sferi nisu time manje materijalni ili manje „ozbiljni“. Društvena mreža upravo je društvena i u tom smislu. (Vrijedi i obrnut odnos: samim time što „stvarni“ svijet percipiramo kao koherentnu cjelinu koja postoji i izvan i prije Weba 2.0, ni „naša“ svakodnevnica nije manje posredovan novim medijima.) „Facebook generacija“ i „pred-Facebook generacija“ ne žive u različitim svjetovima – one dijele društvo, kulturu, ekonomske i društvene odnose.

Iz istog patronizatorskog sklopa koji stigmatizira „Facebook generaciju“ kao lijenu i odrođenu proizlazi i pretpostavka da otpor čitanju poezije kod mladih dolazi iz nerazumijevanja, neprilagođenosti ili neciviliziranosti. Međutim, šta ako njihov otpor, kad i ako se on uistinu javlja, uzmemo kao svjestan čin? Šta ukoliko averzija spram čitanja poezije predstavlja (i) pobunu protiv ideološkog aparata škole i indoktrincije u dominantni poredak? Evidentno je da ta pobuna nije „produktivna“ ili „artikulirana“, no ona poprima jedini oblik koji može poprimiti u datim društvenim, kulturnim i političkim uvjetima. Imperativ čitanja poezije, bez reflektiranja nad time šta nam ona uopće treba i može značiti, ponekad i bez elementarnog razumijevanja pročitanog, sastavni je dio ideološke indoktrinacije kroz nastavu književnosti u školama. Pretpostavlja se da poezija donosi najveći kulturni kapital, utoliko što figurira kao „autentični“ izraz nacionalnog jezika, kulture i identiteta ali i kao jedna od navodnih okosnica „kulture“ (u kolokvijalnom značenju kultiviranosti, civiliziranosti, dobroga ukusa). Poezija se pojavljuje kao građa koju je važnije poznavati nego razumjeti, koju treba „osjećati“ prije negoli o njoj raspravljati. Upravo kad „Facebook generacija“ grubo odbacuje poeziju, u školskoj učionici i(li) izvan nje, dobijamo priliku da se upitamo: protiv čega se zapravo bune kad se bune protiv poezije? I upravo bismo mi koji raspolažemo nešto većim kulturnim kapitalom i sistemskim privilegijama vlastitu poziciju možemo umjesto za zgražanje iskoristiti da pokušamo dati vlastiti doprinos u određivanju predmeta i ciljeva pobune i definiranju područja borbe.

Čini mi se da bi korak u smjeru produktivne rasprave bio da naslovno pitanje preformuliramo kao: kako čitati poeziju s 'Facebook generacijom'“? Takva formulacija implicirala bi i bitno drugačiju konceptualizaciju problema (ne)čitanja. Umjesto pretpostavke o otuđenosti „Facebook generacije“ – koja, kako smo vidjeli, ima antiegalitarne implikacije – predodžba o čitanju sa „Facebook generacijom“ polazi od pretpostavke o jednakoj vrijednosti i jednakim sposobnostima, a prioritizira povjerenje i zajednički rad. Umjesto pasivnog recipijenta kojeg treba podučiti, disciplinirati, ako ne i civilizirati, „Facebook generacija“ se pojavljuje kao ravnopravan partner, sugovornik i saveznik. No, pitanje o (ne)čitanju poezije (k)od današnje omladine konzekventno nameće i pitanje o odnosu svih nas, uključno s nama koji se književnošću bavimo profesionalno, spram poezije. Ukratko, ono vodi do obuhvatnijeg pitanja: zašto čitati poeziju danas?

Na pitanje o smislu čitanja poezije ili bavljenja poezijom danas nemam definitivne odgovore. Ipak, siguran sam da odgovore, kakvi god bili, nećemo nalaziti u vakumu: morat ćemo se, zajedno s „Facebook generacijom“,uvijek iznova vraćati na mjesto poezije u svijetu oko nas, kao i na mjesto našeg svijeta u poeziji. Pod tim ne podrazumijevam banalno traganje za referencama na naša empirijska iskustva u sadržaju poezije, a još manje želim implicirati da je samo poezija u kojoj možemo detektirati takve reference vrijedna pažnje. Naprotiv, imam na umu djelovanje poezije. Ukoliko želimo istraživati kako književnost djeluje na čitatelja/icu, kako djeluje njegovu/njenu percepciju i u konačnici ostvaruje vlastitu literarnost – u terminologiji ruskih formalista, svojstvo koje književnost čini književnošću – smatram da nam je poezija dragocjena. Dobra pjesma može nas natjerati da suštinski propitamo vlastito automatizirano, spontano, „zdravorazumsko“, što neizostavno znači i ideološko poimanje i tumačenje svakodnevne stvarnosti. Ona to neće činiti samo utoliko što će nam nešto „otkriti“ na razini „sadržaja“ – nego već svojom formom, svojom naravi pjesme. Kao što može biti moćan medij za reprodukciju vladajuće ideologije, pjesnički diskurs također je kao malo koji umjetnički registar sposoban za kritiku ideologije. Istodobno, upravo zato što ju je uslijed njenih specifičnosti tako nezahvalno predavati ex cathedra, ili uopće predavati, možda je poezija građa na kojoj možemo iskušati radikalno drugačiji pristup čitanju. Zajedničko čitanje poezije, umjesto linearnog isporučivanja gotovih tumačenja i činjenica, aktivnost je oko koje je moguće promišljati drugačije prostore učenja i obrazovanja.

U trenutku zaključivanja ovoga teksta, u Hrvatskoj traje tiha, ali kontinuirana moralna panika povodom predložene reforme kurikuluma iz književnosti u osnovnim i srednjim školama. U kratkim crtama, postoji inicijativa da se dosadašnji model izučavanja književnosti, zasnovan na linearnom književnopovijesnom pristupu, fiksnim lektirnim popisima i ex cathedra načinu predavanja, zamijeni kreativnijim modelima čitanja i istraživanja tekstova, koji polaze od zajedničkog rada nastavnika/ca i učenika/ca (dobar presjek pro-reformskih stajališta i argumenata može se naći u ovoj raspravi). Snage reakcije primile su vijesti o reformskoj incijativi kao udar na same temelje nacionalne kulture i identiteta, i napala je iz svih raspoloživih medijskih uporišta. Po starom i isprobanom receptu za stvaranje moralne panike, srednjestrujaški mediji željni senzacije spremno su postali sugovornicima desnice u apokaliptičnoj priči o „rasulu vrijednosti“ i „alarmantnim stavovima mladih“. Rezultat je danas u Hrvatskoj široko rasprostranjeni dojam da ukoliko dopustimo „Facebook generaciji“ da misli svojim glavama i kaže šta doista misli – to će značiti propast i za „nas“ i za „njih“. Po najnovijim informacijama, izgleda da je reforma uslijed različitih pritisaka trenutno stavljena na standby. Pa ipak, ogromna zasluga rasprave o kurikulumu jest to da su se neka od pitanja kojih sam se i sam dotakao u ovome tekstu dospjela u žižu javne rasprave i zadobila značajnu vidljivostu medijima. Uz to, koliko god je patronizacija „Facebook generacije“ činila dominantni diskurs o naraštajima današnjih školaraca, ona nije bila jedini registar unutar kojeg su ovi figurirali u javnome diskursu.I drugačije perspektive počele su dobijati pravo na riječ, što je ipak pomak koji valja pozdraviti – i braniti.          

Školegijum redakcija