Obrazovna politika

Praseća kasica

Armin Stefanović

06.05.2014

Tokom akademske 2012/2013. godine fakulteti Univerziteta u Sarajevu počeli su naplaćivati 5 KM za aktivizam SPUS-a (Studentskog parlamenta u Sarajevu), uslovljavajući studente upisom na godinu studija ukoliko uplata ne bude izvršena. Ono što se tada očekivalo, s obzirom da se radi o interesu svih studenata Univerziteta (oko 40.000 studenata), jeste bilo koja vrsta aktivnosti, bunta, iskaza nezadovoljstva. Desilo se suprotno – studenti su požurili u banke, da što prije upišu godinu.

Međutim, studentica Fakulteta političkih nauka u Sarajevu Selma Učanbarlić zapitala se u koje svrhe ide novac koji je dala, zbog čega ga je dužna dati i kome?! Obratila se upravi zahtijevajući informacije o tome zbog čega je uslovljena da plaća nešto što bi se trebalo plaćati na dobrovoljnoj osnovi. Odgovor joj se učinio čudan: Odlukom Senata Univerziteta u Sarajevu fakulteti su ovlašteni da uslove studente uplatom novca, kako bi Senat izbjegao iznalaženje drugog načina finansiranja SPUS-a. (Ovo potvrđuju i predstavnici SPUS-a, Amar i Ahmed Nurković).

To znači, da ne bi došli u situaciju da Studentskom parlamentu obezbijede novčana sredstva za rad, članovi Senata (što podrazumijeva rektora, prorektore i sve dekane!!! - čast onima koji nisu glasali za) odlučili su da taj novac otmu od studenata. Selmu to nije zafasciniralo, i zatražila je povrat novca. Ili, barem, da zna tačno gdje je i kako njen novac utrošen. 

Okršaj sa SPUS-om

U decembru, 16. 2013. godine Selma je SPUS-u uputila prvi mail zahtijevajući da zna gdje njen novac ide i na šta se troši. Iako joj je obećan pristup informacijama, Selma nikada nije pozvana da se nađe sa predstavnicima SPUS-a, niti su joj dostavljene na bilo koji način. (Slično se desilo i nama, gdje nam je obećan uvid u finansije SPUS-a, ali odgovor na mail nikada nismo dobili.) Pošto je istekao zakonski rok za odgovor, Selma je ponovo kontaktirala SPUS, i saznala da dokumente na uvid neće dobiti. Naravno, u telefonskoj konverzaciji. Preko e-mail joj je odgovoreno da će joj se uvid u informacije dozvoliti ukoliko se obrati u dobroj vjeri. Selmu i danas zanima kakve veze vjera, bila ona dobra ili loša, ima sa uvidom u finansije SPUS-a. Nakon nekoliko telefonskih prepirki sa predstavnicima SPUS-a zaključila je da je najbolje da se obrati instituciji ombudsmena i na taj način uštedi svoje vrijeme i živce.

Ono zbog čega SPUS nije voljan dozvoliti da se informacije koje se tiču finansija SPUS-a objavljuju, tvrdi Amar Nurković, jeste pritisak kojem su bili izloženi kada su ih objavili, a potom bili kritizirani zbog banalnosti kakve su računi za taksi, dok niko nije htio primijetiti sve one projekte koje su oni uspjeli privesti kraju u datom periodu. Kada je riječ o krivici koja se pripisuje njima, vezanoj za uplatu 5 KM, oni tvrde da to nije njihova odluka, već odluka Senata, koji nije htio naći pogodniji način finansiranja SPUS-a. Nadalje, krivi su i sami fakulteti, tvrdi Amar Nurković, koji su prisilili studente da uplate taj novac, iako Ministarstvo nikada nije potvrdilo tu odluku Senata. Ukoliko ti neko uzme novac i da ga nekome, kome ti trebaš tražiti novac – onome ko ti ga je uzeo ili onome kome ga je on dao? Alegorija bi trebala otkriti kako studenti trebaju povrat novca tražiti od fakulteta, koji su ih uslovili uplatom, a ne od SPUS-a na čiji su račun novci legli. Također, predstavnici SPUS-a ističu kako uplatu studenata treba ukinuti, ali prije toga treba naći način na koji će se SPUS finansirati.

Ucjena bez saglasnosti

U aprilu 2013. godine institucija ombudsmena se izjasnila da niko nema pravo nametati plaćanje članarine, te da plaćanje mora biti dobrovoljno. Od te odluke svi su fakulteti odbili da prisiljavaju studente uplatom za aktivizam SPUS-a. Ono što treba istaći jeste da nisu svi fakulteti pristali na to da se njihovi studenti pokradu. Jedan od takvih je Elektrotehnički fakultet u Sarajevu, koji je na ovakav zahtjev Senata odgovorio:

Studenti mogu dobrovoljno da uplaćuju navedena sredstva, jer u Odluci Vlade Kantona Sarajevo broj: 02-05-19288-9/09 od 11.06.2009. godine, o davanju saglasnosti na visinu participacije cijena usluga i troškova studija Univerziteta u Sarajevu, te fakulteta i akademija u njihovom sastavu nisu predviđene ove uplate.

Također, u Odluci Senata stoji da se SPUS zadužuje da od resornog Ministarstva za obrazovanje, nauku i mlade zatraži saglasnost za izdvajanje navedenih sredstava. Odgovor koji smo dobili iz Ministarstva jeste da Ministarstvo SPUS-u nikada nije dalo tu saglasnost, što znači da je SPUS nelegalno došao do tog novca. Također, većina fakulteta se nije ni udostojila da provjeri da li je SPUS dobio tu saglasnost, prije negoli su natjerali studente da izvrše uplatu. Zasigurno, da je u Odluci stajalo da fakulteti trebaju izvršiti uplatu za svoje studente, neko bi se sjetio da to provjeri (čast fakultetima kao što su Elektrotehnički, Pravni i Mašinski).

Na pitanje da li je SPUS dužan dati na uvid svoj finansijski izvještaj, Selma je dobila odgovor od ombudsmena da nije, te da SPUS nije prekršio zakon odbijajući da pošalje tražene informacije.

Šta ono bi odgovornost?

Kakvo bi naše društvo bilo kada bismo imali barem pedeset od sto studenata koje će zanimati gdje njihov novac ide, na šta se troši, ko donosi odluke vezane za njihovu budućnost, kakve su te odluke, zbog čega se donose, itd.? Da li bi onda neko ko donosi odluku razmislio o tome da li će ga sutra neko pitati zbog čega je ta odluka donesena? Da li bi neko razmislio o svojim odlukama kada bi znao da će zbog njih sutra odgovarati? Na koncu, pojedinačni slučajevi nisu dovoljni da se izvrše krupne promjene, kakve su, po Selminom mišljenju, neophodne:

Moj pogled na situaciju sada i prije nego što sam počela s ovim malim eksperimentom je zapravo isti. Sistem koji treba da radi za studente jednostavno ne funkcioniše. Fakulteti i Univerzitet šute, svako sa sebe skida bilo kakvu vrstu odgovornosti, dok je studentska organizacija zapravo privatna svojina nekoliko osoba. Ovo je samo jedan od primjera propusta koji se dešavaju na visokoškolskim ustanovama. Nadam se da će se početi promišljati o promjenama i razvoju visokoškolskih institucija, koje su tu isključivo zbog studenata i za studente, ali izgleda da su to zaboravile.

Najnovije

Ahmed Omerović, ministar obrazovanja u Vladi Tuzlanskog kantona

Škola je žrtva

Anisa Mahmutović

Kvaritmetika Nusreta Ahmetovića 01

Fušnote

Nusret Ahmetović

Saudin Sivro, predsjednik najbrojnijeg sindikata predškolskog i osnovnog obrazovanja u Kantonu Sarajevo  

Svjedočimo kvazireformama

Rubina Čengić

Reakcija na tekst Ko i kako u BiH zastupa Konvenciju o pravima djeteta?

Save the Children podsjeća na očuvanje dječije dobrobiti i zaštitu njihovih prava

Školegijum redakcija

Privatnost djeteta u političkom marketingu

Ko i kako u Bosni i Hercegovini zastupa Konvenciju o pravima djeteta?

Nenad Veličković