Iz dječije perspektive

Obrazovanje očima i srcem jedne mame

Uključi me i razumjeću

Fontoplumo

03.09.2023

Iako se klica radinosti i doprinosa zajednici nosi iz kuće, volontiranje ne samo da bi moglo, već bi i nužno i hitno trebalo postati dijelom školskih programa.

Ilustracija: William Perugini / Shutterstock.com

Uoči netom završenog filmskog festivala, kao i svake godine, raspisan je poziv za volontere. Iako je još premlada za ovaj konkretni, odlučih da provjerim kćerkin stav spram ovakvih angažmana. 

- Znaš li ko su volonteri? – pitam.

- Znam. To su djevojke što paze na najmlađe, pripremaju užinu i uveče zaključavaju vrata – opisuje volonterke sa kampa koji već nekoliko ljeta pohađa.

- Bi li volontirala? – nastavljam.

- Ih, još pitaš – odgovara oduševljeno. Po načinu na koji je odreagovala, a znajući da joj je bilo kakav rad tlaka, zaključih da slika nije potpuna.

- Znaš li ti uopšte šta je volontiranje? Pričate li o tome u školi? – vezem ja, a ona, zbunjena, na oba pitanja odmahuje glavom.

- Volontiranje je dobrovoljan rad koji se ne plaća. To je pomaganje u nekom poslu od kojeg korist ima zajednica u kojoj živiš – objašnjavam, a znam da ni rad za platu kao koncept još nije svarila

- Kad uzmeš to u obzir, bi li volontirala? – opet pitam.

- Pa u kampu bih – ponavlja.

- Volontiranje ne mora biti samo radi zabave. Volontirati se naprimjer može i u bolnici. Volonteri su i ljudi koji odnose obroke iz narodne kuhinje do onih koji sami ne mogu doći po njih. I skupljanje smeća po parkovima može biti volontiranje. Ili kada su prirodne nepogode, pa sortiramo i pakujemo potrepštine za unesrećene kao poslije zemljotresa u Turskoj, sjećaš se? – nabrajam primjere suprotne njenoj predstavi volonterizma.

- Ti ode predaleko, a ja odoh u sobu – povlači se i daje mi do znanja da ne želi nastavak razgovora.

U višim razredima osnovne, kao i u srednjoj školi, teško mogu zamisliti aktivnost koja istovremeno motivira, ispunjava i na tako mnogo nivoa može da utiče na ličnost kao što to čini volontiranje. Iako već duže od decenije žive projekti kao što je Volontiranje je cool i Volontiraj – kreditiraj, koji zahvaljujući entuzijastima iz (po pravilu) nevladinog sektora iz godine u godinu okupljaju sve više učenika, volontiranje je većini djece i dalje strano i svedeno na sporadičnu ispomoć volonterski rijetko angažiranih roditelja. Iako se klica radinosti i doprinosa zajednici nosi iz kuće, volontiranje ne samo da bi moglo, već bi i nužno i hitno trebalo postati dijelom školskih programa. Empatija i zajedništvo u njihove mlade umove nisu dovoljno usađeni i oni rijetko mogu zamisliti kako je, u bilo kojem smislu, pripadati ranjivim i neprivilegiranim i koliko rada stoji iza svega.

Zakon o volontiranju u FBiH kaže da volonteri mogu biti osobe sa navršenih 15 godina. Do punoljetstva, volonteri trebaju saglasnost roditelja/staratelja, volontirati mogu samo ako to organizira neko Zakonom ovlašten, ako volontiranje ne prelazi propisani broj sati, ako su aktivnosti primjerene dobi, fizičkom i psihičkom stepenu razvoja volontera, uz nadzor i uz niz ostalih ograničenja. Volontere Zakon štiti da ovakvom vrstom angažmana ne mogu poslužiti kao neplaćena radna snaga što bi, ruku na srce, u našem društvu vjerovatno bio čest slučaj.

Mlađi od 15, veli Zakon, mogu biti uključeni u obrazovne aktivnosti usmjerene ka opštem dobru i odgoju za volontiranje i to samo u svrhu odgoja i obrazovanja na način koji doprinosi njegovom razvoju i socijalizaciji. 

Uz zaštitna ograničenja kao pravni laik, ne vidim razlog zašto u okviru školskih aktivnosti učenici viših razreda osnovnih, kao i oni srednjih škola, ne bi mogli redovno volontirati. Recimo, jednom mjesečno. Uz neki međunarodni ili običan dan. U okviru školskih projekata ili ad hoc akcija. Nema nikakve prepreke da volonterski programi i aktivnosti budu dio nastavnih planova i programa. Pa ipak, u Okvirnom nastavnom planu i programu za devetogodišnju školu u FBiH, kao ni u nastavnim planovima i programima osnovnoškolskih predmeta (čak ni kulture življenja, građanskog obrazovanja ili društva, kulture, religije), nema ni pomena volontiranju, iako je ono odlična podrška mnogim ishodima učenja. Učenjem kroz volontiranje djeca stiču dragocjene vještine i iskustvo koje im može pomoći u orijentaciji pri izboru zanimanja, a osim edukativnog učinka, volontiranje razvija odgovornost i osjećaj pripadnosti zajednici. Zadaća škole nije samo da prenese puko znanje naraštajima, njena je obaveza da ih potiče na aktivnost, preduzetnost, da razvija solidarnost, empatiju i zajedništvo, a volontiranje to sve omogućava. Škola može osnovati volonterski klub, a koliko je meni poznato, samo jedna osnovna škola u Kantonu Sarajevo ima aktivan klub volontera, i to roditelja. 

Veliki odaziv đaka na volonterske akcije i projekte koje neko izvan škole inicira dokaz je da su učenici za to zainteresirani, a ideje su neiscrpne. Mogu da uređuju školsko dvorište, da igraju društvene igre sa korisnicima domova za stare, da učestvuju u ekološkim akcijama, da čitaju predškolskoj djeci u vrtićima, da volontiraju u produženim boravcima, na telefonskim linijama za pomoć adolescentima...

Reci mi i zaboraviću. Pokaži mi i možda ću zapamtiti. Uključi me i razumjeću. – navodno je rekao Konfučije. Dobronamjernim donosiocima i provoditeljima odluka u obrazovanju dosta.

Najnovije

Obrazovanje očima i srcem jedne mame

Za sada caruje dosada

Fontoplumo

Sudbina nadarene djece zarobljena politikom

Djeca s ničije zemlje

Anisa Mahmutović

Ususret najavljenom štrajku prosvjetnih radnika

Doprinos roditelja kvalitetu obrazovanja

Marko Ban

Obrazovanje očima i srcem jedne mame

Formativno, sumativno, uzaludno ili praćenje, vrednovanje i ocjenjivanje

Fontoplumo

Obrazovanje očima i srcem jedne mame

Deseti krug Danteovog Pakla

Fontoplumo