Nova čitanja

Intervju

Nastava povijesti jezikom vizuelne umjetnosti

Nenad Veličković

19.07.2023

Povodom izložbe 'U kojoj (pri)povijesti sam rođena' Mirne Jančić Doyle, u Historijskom muzeju Bosne i Hercegovine, sa autoricom razgovara Nenad Veličković

Školegijum: Dugo se znamo, a povremeno smo i sarađivali, mislim da nema potrebe da se persiramo. Trenutno si u Holandiji, ako se ne varam odnedavno. Prije toga si godinama živeći u Sarajevu na razne načine i kroz različite pristupe učestvovala u nastojanjima da se bosanskohercegovačko obrazovanje unaprijedi. Bio sam jako radoznao da vidim kako se to iskustvo pretočilo u likovni jezik. Kome je Tvoja izložba namijenjena? Koga si zamišljala da je vidi, šta si željela da ona u posjetiocima/gledaocima izazove.

 

Mirna: U obrazovnu reformu u Bosni i Hercegovini je tokom gotovo trideset godina uložen veliki trud, ali uslijed kojeg se uporno zadržala nacionalna podjela u školstvu. S obzirom na takvo stanje, nakon toliko vremena, zapitala sam se zašto je meni sve to i dalje važno, i zašto bi ikome trebalo biti važno. Takvo promišljanje me odvelo do jedne vrste meditacije nad našim podijeljenim povijesnim narativima, i školskim udžbenicima istorije, historije, odnosno povijesti, kao materijalnom utjelovljenju te podjele. 

Iako je inspirisana udžbenicima za djecu, izložba je namijenjena svim generacijama. Željela sam da svjedočim onome što je meni najviše bolno, a to su podjele među djecom kroz školstvo, kroz strateške podjele u sadržaju, kroz koje se nastoji izgraditi njihov ideološki identitet ili, u najgorem slučaju, kako bi djeca zazirala od druge djece, pripadnika drugih nacionalnosti. I kao osnovno, željela sam da se svaki posjetilac lično zapita šta znači biti rođen u nekoj istoriji, te u kojoj (od ovih sadašnjih, ili nekoj drugoj, stranoj) povijesti su i sami rođeni

 

Školegijum: Dio izložbe su i četiri udžbenika istorije, koje si koristila kao materijal. Na mene je najjači utisak ostavio izlazak teksta u prostor, u 3D, trakice su me asocirale na prijeteće pipke. Upečatljivo je i gnijezdo sa tri jajeta od zgužvanog papira. Smiju li se ta jaja uzeti i pogledati? Neko uvriježeno galerijsko-muzejsko pravilo to zabranjuje, ali ja nisam odolio iskušenju. Čak sam i listao čitanke koje čine eksponat. Zašto izložbu ne prati neko uputstvo za upotrebu? Jesi li razmišljala o tome da se postavka rasklopi u neki edukativno-polemički katalog, neku vrstu nastavnog materijala?

 

Mirna: Oblik postavke sam po sebi poziva posjetioca da hoda i kruži oko nje, kao jedna vrsta meditacije, što je meni bilo dovoljno kao uputstvo za upotrebu. Dvoumila sam se da li da postavljam oznake ne dirati eksponate s obzirom na, kako kažeš, već uvriježena galerijsko-muzejska pravila, ali i činjenicu da me podsjećaju na stvarnost baš u momentu kada se pokušavam unijeti u čaroliju neke postavke. Izložba svakako nije zamišljena kao didaktički materijal, već umjetnička postavka. Iako je izložen materijal koji je inače naša svakodnevnica, kroz njegov umjetnički prikaz pozivam da ga sagledavamo na novi način.

Meni je upravo iz te perspektive zanimljiv i očekivan tvoj poriv da dodirneš nešto inače toliko obično, a što se unutar izložbene postavke transformiše i doživljava kao nesvakidašnje. Zanima me i šta si pomislio kada si imao interakciju sa tim zgužvanim jajima, i kako je uopšte komad zgužvanog papira dovoljan da o njemu razmišljamo i razgovaramo kao o jajetu ili kao o simbolu budućnosti. Mislim da je to pokazatelj kako nam umjetnost olakšava da razgovaramo o stereotipima, zadatim konceptima, o teškim temama.

U sklopu postavke, na stolovima su izloženi upleteni stvarni udžbenici, tvoreći prostorne kolaže, odnosno asamblaže. Ja njihove trakice doživljavam kao da teže i pokušavaju da izađu u prostor kako bi s drugim narativima razgovarale upravo o tim teškim temama, pokušavajući da uđu u nove, 2D prostore, a nekada tvoreći nove 3D oblike, te na vrhuncu poprimajući oblik gnijezda. 

Dvodimenzionalni radovi i jedno gnijezdo prošli su kroz malo drugačiji proces. Nakon trganja riječi iz sva tri narativa, željela sam da se prestanem voditi njihovim značenjem, njihovom težinom, i da se upustim u čistu apstrakciju, gdje riječi postaju samo linije, poput pristupa koje su u umjetnosti koristili letristi. Kako bih se što više udaljila od njihovog značenja i emocije, odlučila sam da potpuno uklonim boju, kroz kopiranje ili uvećavanje pojedinačnih istrganih riječi, kako bih dobila jednakost u spektru (tamnih i svijetlih) tonova iz svih narativa, i crtala riječima kao što bih crtala tušem, crno/bijelo, povlačeći tanke ili debele linije. Zanimalo me je kakav razgovor je moguće postići, kada se riječi iz sva tri narativa pomiješaju isključivo kroz promišljanje konstrukcije crteža. 

Da se vratim na oblike gnijezda unutar postavke – želim napomenuti da su oni za mene važni, kao koncept doma i sigurnosti, odrastanja. To promišljanje me bilo odvelo u istraživanje gnijezda kao forme, i kako ga savijaju ptice. Fasciniralo me gnijezdo ptice tkalice, kojih ima više vrsta, i različiti oblici njihovih gnijezda. Pronašla sam video kako jedna tkalica savija svoje gnijezdo, i učila sam direktno od nje, od ptice, i na isti način savila oblike gnijezda u sklopu izložbe. Primijetio si da su jaja, kao simbol budućnosti, prisutna samo u gnijezdu na kojem riječi tek trebaju biti ispisane, dok su ostala gnijezda napuštena, prazna, kao krajnja posljedica i efekat naših podjela, gdje mladi masovno emigriraju, napuštaju zemlju. 

 

Školegijum: Jasno je da iza minimalističkog rezultata stoji ozbiljan i dugotrajan rad, u smislu praćenja i promišljanja obrazovne politike u BiH. Koliko si se dugo i na koje načine time bavila? 

 

Mirna: Postavka je zasnovana na mom iskustvu kroz 15 godina učešća u projektima, inicijativama i istraživanjima vezanim za školstvo, a najviše na temu nacionalne podijeljenosti unutar sistema, i inkluzije djece pripadnika manjinskih grupa. Moj magisterij iz komparativnog i međunarodnog obrazovanja je generalno uticao na moju posvećenost sagledavanju šireg sistema. Sarađivala sam sa Agencijom za predškolsko, osnovno i srednje obrazovanje (APOSO), Fondom otvoreno društvo, specijalnim predstavnikom Evropske unije (EUSR), Organizacijom za evropsku sigurnost i saradnju (OSCE), Udruženjem Kali Sara, Koledžom ujedinjenog svijeta u Mostaru... U Koledžu u Mostaru već 15 godina imamo multiperspektivno podučavanje istorije za 3. i 4. razred gimnazije, istovremeno za učenike iz svih krajeva BiH. 

Na širu temu politike predškolskog, osnovnog i srednjeg obrazovanja tokom godina su mi veoma vrijedni bili nalazi PISA i TIMSS testiranja, kao i podaci i izvještaji UNICEF-a, Save the Children, izvještaji domaćih obrazovnih institucija, analize OSCE-a. Specifično za podučavanje istorije, izdvojila bih niz sjajnih istraživanja u izdanju Fonda otvoreno društvo, kao sto je Čemu (ne) učimo djecu, o udžbenicima iz nacionalne grupe predmeta, i takođe važne analize o udžbenicima istorije, koje je dr. Heike Karge pisala ispred Georg-Eckert instituta. Još uvijek su dragocjena i starija istraživanja, poput onog u izdanju Fonda, sličnog naziva, Čemu učimo djecu, o vrijednostima u obrazovanju, i doktorat finske profesorice povijesti Pilvi Torsti, koja je od 2004. godine istraživala naše školske udžbenike iz povijesti i analizirala nacionalne stereotipe koji proističu iz njihove podijeljenosti u tumačenju istih događaja iz prošlosti. Pratila sam i izuzetno važan rad i pristup udruženja profesora i nastavnika istorije u BiH EuroClio na razvoju alternativnog nastavnog plana i programa za istoriju.

Na mene je veliki uticaj imalo i istraživanje Populacijskog fonda Ujedinjenih naroda, od prije nekoliko godina, o dugoročnim demografskim posljedicama emigracije mladih iz BiH. Prema njihovim statističkim proračunima, ukoliko emigracijski trendovi ovako nastave, kada naši školarci budu išli u penziju u BiH će živjeti 50% manje stanovnika. Da li je to neka krajnja posljedica ovakvog sistema? 

 

Školegijum: Zašto si se odlučila samo za istoriju kao školski predmet? Književnost je još otrovnija, iz perspektive kojoj prilaziš obrazovanju...

 

Mirna: Ti si već puno radio i ukazivao na probleme koji se pojavljuju kroz obrazovanje iz književnosti.

Mislim da bismo trebali poći od pitanja za šta obrazujemo djecu, o kojem sam prije nekoliko godina pisala za Školegijum, i kroz to pitanje posmatrati sve školske predmete, od istorije, književnosti, geografije... Nedavno objavljena analiza OSCE, koju je pisala dr Heike Karge, zaključila je na osnovu istraživanja svih sadašnjih udžbenika iz povijesti za 9. razred u BiH da, kroz način na koji se bave ratom 1990-ih, ne obrazuju djecu za međusobno razumijevanje ni pomirenje. Zar to ne bi trebale biti osnovne vrijednosti koje se podučavaju u okviru školskog predmeta kao što je istorija, pogotovo u BiH?

Moj odabir predmeta je diktiralo moje lično iskustvo, budući da sam kao dijete 1992. godine doživjela zamjenu povijesne istine u razredu, na času istorije. To je za mene, u tom dobu, istovremeno bilo i strašno, i čudno, i poučno, i zanimljivo, i odredilo je moj profesionalni pravac. Iz tog razloga su me uvijek najviše zanimali udžbenici iz istorije. 

 

Školegijum: Posjetioca na ulazu dočekuje informacija:

Ovom izložbom Jančić Doyle svjedoči i propituje kako su u proteklih 30 godina obrazovni sistemi u Bosni i Hercegovini (BiH) održavali tri međusobno isključiva i često suprotstavljena povijesna narativa o 20. stoljeću u regionu. 

Kao i brojni drugi pripadnici njene generacije, Jančić Doyle je rođena u četvrtom narativu, koji se učio u školama prije 1990-ih u jugoslovenskom sistemu. Kasnije, kada se sa 13 godina našla u izbjeglištvu, u zadnjem razredu osnovne škole, doživjela je zvaničnu promjenu povijesnih istina u razredu, a što je obilježilo njen odnos prema ovom fenomenu. 

U ovoj postavci kolaža, sastavljenih od istrgnutih dijelova udžbenika povijesti koji se danas koriste u završnim razredima osnovnih škola diljem BiH, Jančić Doyle isprepliće suprotstavljene narative o Drugom svjetskom ratu u regionu, u pokušaju da razgradi njihovu unutrašnju logiku, te da ju otvori prema dijalogu.

Zašto si se ograničila samo na 20. vijek, i to još na Drugi svjetski rat u regionu? Šta je unutrašnja logika narativa o Drugom svjetskom ratu? Koga tvoja izložba poziva na dijalog, i šta bi taj dijalog trebalo da postigne?

 

Mirna: Ranije sam spomenula da sam kao dijete doživjela to specifično iskustvo, bas na času o Drugom svjetskom ratu. Na tom času su glavni domaći povijesni protagonisti bili zvanično zamijenili uloge, i to iskustvo me dozvalo da se i kroz ovaj rad posvetim istom periodu, na istom prostoru. Istovremeno, vodila sam se značajem i konceptom udaljenosti u promatranju nekog fenomena. Drugi svjetski rat nam je vremenski dovoljno daleko da ga možemo emotivno lakše promatrati, a istovremeno je toliko značajan kada sagledavamo ratove 1990-ih, zašto i danas podliježe emotivnom tumačenju. Iako se materijal poziva na Drugi svjetski rat, neki od radova unutar izložbene postavke se kroz specifične oblike isprepliću sa događajima iz rata 1990-ih. 

Unutrašnja logika koju spominjem je pedagoška logika narativa o Drugom svjetskom ratu, iako se ista logika primjenjuje i na narative o ratu 1990-ih, a koja, prema mom čitanju, kao i prema objavljenim analizama, teži ka veličanju uloge vlastitog naroda, te relativiziranju bilo kakve negativne povijesne uloge pripadnika svog naroda, kao pedagoška osnova za izgradnju identiteta učenika i njihove percepcije drugog. Takav sistemski pristup direktno doprinosi održavanju nama zadatog nacionalnog trokuta, unutar kojeg se gubimo i ne uspijevamo razgovarati jedni s drugima, i unutar kojeg su naše podjele u obrazovanju postale svakodnevnica. Moja izložba je pokušaj da izađem iz tog zadatog trokuta, koji je i bukvalno predstavljen kroz tri spojena stola u sklopu izložbe, i da kroz umjetnički izraz propitujem nelogičnosti, odnosno apsurd koji za mene predstavljaju podjele u obrazovanju. 

Izložbena postavka poziva svakog posjetioca da istovremeno razmišlja o svim sadašnjim zvaničnim povijesnim narativima u obrazovanju u BiH, kao i konceptu predratnog narativa. Mislim da takav multiperspektivni pristup neizbježno aktivira kritičko promišljanje, bez obzira na to šta već lično mislili o pojedinim tumačenjima, i istovremeno ukazuje na nelogičnosti, na apsurd. Mislim da je suština upravo u tom pozivu na kritičko promišljanje, na kritičko sagledavanje stavova i porijekla i vlastitih koliko i tuđih stavova, u postavljanju pitanja, u pronalaženju načina za izlazak iz zadatog trokuta, kao mogućem pristupu za dalje, zajedničke korake u BiH.

 

Školegijum: Zašto si izložbu priredila u ljeto, kada su škole i fakulteti zatvoreni? Kakve su mogućnosti da ona putuje. Ne traži pompezan prostor, i mogla bi se postaviti u bilo kojem mjestu u BiH.

 

Mirna: Termin izložbe je bio usklađen sa njenim predstavljanjem i podrškom u sklopu međunarodne konferencije Why Remember?, koju je početkom jula organizovao Peace and Conflict Culture Network, ispred London College of Communications. Slažem se s tobom, i bilo bi mi drago kada bi izložba gostovala i u drugim krajevima BiH.

 

Školegijum: Evo, ako nemaš ništa protiv, zainteresovani se mogu tim povodom obratiti i Školegijumu.

Najnovije

Objavljujemo pobjednike konkursa Šta je tebi AI?

Školegijum redakcija

Razglednice iz Jajca

Nikad kasno za učenje i zabavu

Josipa Kulenović

Razglednice iz Tešnja, Doboja, Maglaja 3

Od čilanja do ćutanja

Mirela Buljubašić

Poznata imena autora/ica pet najboljih radova

23. februara tri prvoplasirana

Školegijum redakcija

Pravopisni amandman

U funkciji stvarnih potreba građana/ki

Nenad Veličković