Obrazovna politika

San i zamajava

Nenad Veličković

01.02.2023

U Sarajevskom kantonu u toku je izmjena školskih planova i programa, normativa i standarda i profila stručne spreme.

Ilustracija: Školegijum

Desetog januara Ministarstvo obrazovanja poslalo je u škole (i vrtiće) dva dopisa (br. 11-34-685-6/23 i br. 11-34-683-2/23), u kojima poziva osoblje da se uključi u izradu izmjena nastavnog plana i programa (u segmentu profil i stručna sprema) i u izradu novih pedagoških standarda i normativa. 

Osoblje se uključilo glasnim razmišljanjem u zbornicama i zatvorenim grupama na društvenim mrežama: od smanjenja učenika u razredu do povećanja broja časova za istoriju i geografiju, od više sati za stručno usavršavanje a manje za vjeronauku, od... do... povuci, nategni, uzmi, dodaj...

Ljudi su pozvani, i odazivaju se. Ali kome?

Na sajtu Ministarstva o tome nema ništa. Imaju čestitke za Božić i početak drugog polugodišta, razne sitne korisne informacije, ali o ovoj akciji – ništa.

I ništa novo. Ako se pitate odakle sad uopšte potreba da se ti programi i planovi i normativi i standardi mijenjaju, sve što ćete naći je standardno i već dobro poznato šibicarsko: primili smo nekoliko dopisa. Neko je biva tražio, pa hajde da učinimo?

Ovoj je obrazovnoj vlasti, u svemu istoj, ako ne i goroj nego onoj prethodnoj, nezamislivo da inicijative pokreće na osnovu vlastitih istraživanja i analiza. Umjesto toga, neki se lični, najčešće kadrovski ili politički interes zapakuje u nečiji bezimeni dopis, pokrene se birokratska mašinerija, trese se brdo, a rodi miš. Tj. uradi se ono što se moglo uraditi i prostom jasnom odlukom ministrice i/ili Vlade.

Ali bi iza takve odluke trebalo stajati znanje, njen bi autoritet morao biti zasnovan na čvrstim argumentima, boljim od svih drugih. Pošto takvog znanja nema, odlučivanju (koje je svejedno lično) daje se privid demokratičnosti, da bi se na taj način raspršila odgovornost na nekakve u pravilu polukompetentne komisije i navodno kruto obavezujuće. Ali, šta da radimo kad su takve procedure. 

Šta sprečava ministricu ili ovlaštene pomoćnike da se svom osoblju svih škola obrate direktno, putem sajta ministarstva? Da im neuvijeno i bez pravnih i administrativnih začkoljica i protokolnih fraza pošteno kažu šta i zašto rade, i kakav tačno doprinos od njih očekuju? Zašto je nemoguće da pojedinci, aktivi, vijeća ili škole svoje prijedloge šalju na isti sajt, da se tamo odmah objavljuju i da se na tom sajtu onda vodi rasprava? Zašto su zatvorene grupe bolje od otvorenih rasprava? Zašto te rasprave ne bi moderirali članovi komisija za provedbu inicijativa, i zašto u tim raspravama ne bi izložili svoje motive i kriterije i dokazali, praktično, svoje kompetencije za posao koji im je povjeren. Uz tu vrstu transparentnosti i šira javnost bi se aktivnije uključila, a mediji bi imali i razlog i obavezu da se obrazovanjem bave odgovornije i ozbiljnije.

Ovako, u dubokoj anonimnosti, razblaženo do bljutavosti u institucionalnom formalizmu, rezultat inicijativa za promjenu programa, planova, normativa, standarda i profila trenutno je samo još jedno zamajavanje nastavnika održavanjem privida da ih se za nešto pita i da na nešto mogu uticati.

Najnovije

Ahmed Omerović, ministar obrazovanja u Vladi Tuzlanskog kantona

Škola je žrtva

Anisa Mahmutović

Kvaritmetika Nusreta Ahmetovića 01

Fušnote

Nusret Ahmetović

Saudin Sivro, predsjednik najbrojnijeg sindikata predškolskog i osnovnog obrazovanja u Kantonu Sarajevo  

Svjedočimo kvazireformama

Rubina Čengić

Reakcija na tekst Ko i kako u BiH zastupa Konvenciju o pravima djeteta?

Save the Children podsjeća na očuvanje dječije dobrobiti i zaštitu njihovih prava

Školegijum redakcija

Privatnost djeteta u političkom marketingu

Ko i kako u Bosni i Hercegovini zastupa Konvenciju o pravima djeteta?

Nenad Veličković