Kad pogledaš tu pustu ali dragu ti prošlost,samo vidiš gomile lica,koja samo prolaze . Samo idu i idu.Neko sjed,neko crn,neko plav.Valjda nas samo boje kose razlikuju.Pogledaš odraz u ogledalu shvatiš da nije više isti, skoro pa ne možeš poznati vlastito lice.Sad smo stariji, iz dana u dan, i godine u godinu.Jedino čega se sjećam su klupe ,školske klupe.Tek napravljene ,nove,imale su miris mladosti. One iste stare zelene table, a na njima ispisana bijela slova. Poslužile su generacijama, osvjetile tolike odgovore, vidjele i čule toliko petica i jedinica. A sad polako tonu u san .Polako predaju svoje smjene .Dotrajale ,nisu više toliko nove i lijepe .Valjda kao i mi .Ali na njima će zauvijek ostati isti potpis, moj potpis gdje piše ,,VOLIM TE ,,. Možda su stare i dotrajale ali i dalje pričaju priču. I nisu stale ,neće završiti sa pričanjem.I dalje one osjete parnice urezane,natpise,crteže,priče,tračeve, samo sad šute i tonu u san u Građevinsko-Geodetskoj školi.
