Konkurs

Lejla Hršumović

Iz ugla ili ćoška (moj pogled na učionicu)

31.01.2023

Rad pristigao na konkurs Iz ugla ili ćoška: moj pogled na učionicu

Otjerali su me u ćošak. Zakoračila sam tamo gdje mnogi nisu imali hrabrosti ni približiti se. Ono što želim nestaje u beskraju tajni ovog svemira ispod kojeg žurno bježimo od stvarnosti. Tako to obično bude. Ne uklapaš se u njihov svijet jer nikada i nisi bio od onih koji će samo klimati glavom i praviti se da je sve uredu čak i kada nije. Samo zato što si drugačiji, poseban i sve oko sebe posmatraš izvan granica koje su ti drugi nametnuli. Jedina sam imala hrabrosti suprostaviti se svom učitelju koji je smatrao da je fudbal isključivo sport za muškarce. Kako sam i sama trenirala taj sport ustala sam i iznijela svoje mišljenje koje se protivilo njegovom. Nisam ni okom trepnula, a već sam završila u tom usamljenom dijelu učionice u kojem nisi mogao pronaći ništa osim paučine koja se tu nakupljala godinama, a niko se nikada nije udostojio da je očisti.

Ni sada nakon toliko godina ništa se značajno nije promijenilo. Šta više identično je kao u osnovnoj školi, osim što bi trebali biti pametniji i zreiliji, a malo ko od nas to zapravo i jeste. Opet sam ispala buntovnik koji govori sve ono što drugi misle, a čitav život skupljaju hrabrost da to izgovore. Ponovo stojim tu, kao krivac koji se iznova vraća na mjesto zločina.

Učenje i znanje je staro koliko i cijelo čovječanstvo. Kroz cijeli život učimo nešto i postavljamo razne ciljeve. U praksi postoje dva načina na koji se ljudi mogu tretirati. Prvi jeste određeni zahtjev i ukoliko ga ne ispunite slijedi vam kazna. I drugi koji je postavljanje ciljeva i postizanje istih. Obrazovni sistem i profesori se vode prvim načinom. Zahtjevaju da učimo i ukoliko ne naučimo slijedi nam kazna, naravno loša ocjena. S pedagoškog aspakta to je nedopustivo, a cijeli obrazovni sistem se zasniva na tome.

Školovanje se svelo na konstantno diktiranje lekcija i gomilanjem teorije koju ćemo zaboraviti odmah nakon odgovaranja, čim dobijemo ocjenu. Uzeti ću za primjer časove biologije na kojima se uči o biljkama, a kada bi nekog od nas pitali od kojeg je drveta neki list niko ne bi znao odgovor. Jer se niko od nas nikada nije imao priliku upoznati sa nečim što se nalazi izvan zidova učionice. Smatram da bi svaka škola trebala da ima jednom mjesečno čas na terenu kao što to rade ostale europske zemlje. 70% strečenog znanja nikada neću moći primjeniti na poslovima koje budem radila jer nemaju nikakve veze sa zvanjem koje ću dobiti po završetku škole.

Još jedan od problema sa kojima se naš obrazovni sistem susreće jeste nedovoljno praktične nastave. Za par mjeseci imati ću zvanje ekonomskog tehničara, a zapravo nikada nisam vidjela šta oni rade i kako to sve zaista funkcioniše. Nikada nismo posjetili niti jedno preduzeće, banku i instituciju koja se bavi finansijskim poslovima, a srednja škola bi nam trebala biti podloga za dalje. Danas se cjelokupan posao obavlja preko računarskih programa, a mi i dalje računovodstvo radimo kao prije dvadeset godina u sveske. Također svaki kabinet mora da bude opremljen sa modernom tehnologijom koja bi pomogla u unapređenju nastave I taj kabinet bi trebao biti specijalno namijenjen za izvođenje nastave za ono zvanje za koje se učenik školuje.

Danas su učenici nedovoljno edukovani o važnim pitanjima poput feminizma, rasizma, tolerancije, morala… Potrebno ih je naučiti timskom radu, efikasnosti ali i načinu na koji će poduzeti samoinicijativu u određenim situacijama.  Droga, alkohol, cigarete, nasilje, oružje su teme koje se konstantno vrte u krug i koje očigledno nemaju nikakav uticaj na učenike jer je osoba koje konzumiraju ovo sve više. Na neki način to stvara kontra efekat i budi im znatiželju. Nije isključeno vidjeti ni profesora koji konzumira cigarete koje su u obrazovnim ustanovama zabranjene i samim tim ne mogu biti primjer učenicima.

Međutim nisu svi problem vezani za profesore. U današnje vrijeme se potencira fizički izgled,a ne ono što čovjek zapravo nosi u duši. Škola ni profesori više nemaju autoritet nad učenicima niti se kodeks oblačenja i ponašanja više poštuje. Zamišljaju školu kao modnu reviju na kojoj će se natjecati ko se bolje obukao i koliko novca imaju, a to što u glavi nemaju ništa ih više i ne zabrinjava. Nije im više bitno hoće li naučiti nešto, nego samo način na koji će prepisati ili prevariti profesora, a ne razumiju da na taj način varaju sami sebe. 

Jednom mi je jedan mudar čovjek rekao: " Baci šaku sjemena u pustinju i od stotinu njih će izrasti samo nekoliko. Zatim stavi tu istu količinu u labaratoriju i samo mali dio neće uspjeti." Poenta jeste da što se više trudimo i prolagođavamo sredinu učenicima, stvorit ćemo vema kvalitetan kadar i biti će sve manje neobrazovanih ljudi.

Ne želimo da budemo obično sjeme usred pustinje za koje niko neće biti siguran da li će pustiti korijenje i izrasti u predivan cvijet. Da bi uspjeli potrebno je da naš obrazovni sistem bude poput labaratorije koja će svakim danom stvarati nove nade za bolje sutra. Jer samo tako možemo napraviti mali iskorak, a ogromnu promjenu u svijetu.

Najnovije

Annur Mešić

Ne postoji nevještačka inteligencija

Lamija Muratspahić

Umjetnik

Hamza Čustović

Budućnost obrazovnog sistema

Mario Šantić

Budućnost umjetne inteligencije - očuvajmo ljudskost

Rene Deka

Hakslijeva noćna mora