Konkurs

Adis Arnaut

Ja hoću X3ENOTONA

18.01.2023

Rad pristigao na konkurs Iz ugla ili ćoška: moj pogled na učionicu

Sjedim u uglu sobe, lice mi je progutano crvotočinom koja izvire iz računara. Neki je april, vrijeme pandemije i sve su nas zatvorili u sopstvene zatvore. Pričam Tonyu kako je ludača poslala deset zadataka koji trebaju biti gotovi za 45 minuta. Tony je, inače, drvo života u našoj kući, i uvijek mu se svi obraćamo samo kada imamo probleme. Bolje i to nego obratiti se svakome od profesora; ne daj bože da kažemo da nam se produži ograničenje vremena ili pomakne pismeni zadatak. Naravno, tu su i oni dobri profesori; ali je bog odlučio da oni ne budu dovoljno spretni s tehnologijom, pa se u koštac hvatamo samo s ovim prvim.

„Znam da će biti onih koji kažu da ima i bezobraznih učenika, da nisu samo profesori krivi. Ja sam osoba koja ne gleda da li je neko smećar, čistač obuće ili novopečeni naučnik sa fatalnom idejom da oboji nebo u roze kako bi se bolje vidjela prašina po policama. Tako je i sa svijetom škole: svi bismo se složili da postoje nevaljala djeca koja nisu odgojena. Ali, odrasli se mršte kada im kažemo 'ne voli nas profesor' ili 'on je lud'. Nikada mi nije bilo jasno zašto ne žele prihvatiti da, pored neodgojenih učenika, postoje i neodgojeni profesori koji za cilj imaju samo izazivanje frustracija.“ – pričam Tonyu i otvaram Word-fajl za pisanje eseja, jednog od stotinu, i ponekad opsujem, čisto da mi malo bude lakše. 

Govorim tatababi, kada odluči ući u sobu i donijeti mi čašu vode, da mi je lakše jer barem nema onih neopravdanih časova bez razloga. 

„Barem nemam neopravdane.“

„I ne moraš napadati šofera zato što bus kasni.“

„Dobro znaš da kada bus kasni – kasnim i ja. A to znači neopravdani, zato što škole ne razumiju djecu koja stanuju dalje od grada.“

Vodio se razgovor između mene i oca, a sve vrijeme sam gledao u ekran i gutala me je crvotočina. Nisam ga gledao u oči jer tih dana mi je izgovor za sve bio da 'nemam vremena zbog luđaka'. Najveći problem mi je to što zbog škole, čak i zarobljen unutar sopstvenog zatvora od zidina, a dok skoro svi vršnjaci iz lakših škola uživaju i spavaju s uključenim pozivom, moram zapostaviti X3ENOTON. Po stolu su mi razbacane žice i kablovi, kao i prve verzije skica za X3ENOTONA. Kada sam uspijevao pronaći slobodnog vremena, počeo sam se zanimati za programiranje i tehnologiju petoga stupnja: robotiku. Pogotovo kada sam čuo da predstavnici stranaka govore da ćemo svi biti zamijenjeni robotima, odlučio sam im jednoga dana predstaviti X3ENOTONA. Programiran je da pušta muziku koju mu naredi vlasnik, da ugasi svjetlo u hodniku ili da ispriča vic onda kada je život previše gorak. Kontrola zglobova vršit će se preko energetskih rukavica koje ga i uključuju. Kada onaj ko nosi rukavicu pomakne svoj zglob, X3ENOTON miče svoj. Ali, zbog ove pandemije i previše obaveza, a čije sokove znanja vjerujem neću koristiti nikad u životu (jer, budimo realni, kome još trebaju kvadratne nejednačine ili slojevi atmosfere kad postoje mnogo jednostavniji programski jezici i mnogo jasnije riječi od atmosfere – zrak; i svi sretni), promocija X3 bit će negdje za stotinjak godina – slobodna procjena. 

Završavam eseje svaku noć, pa onda kada mi se skupi svega u ono moždano klupko, umjesto da plačem – ja primaknem skice sebi i krenem da dizajniram glavu, kosu i izgled. 

„Kao mali sam sjedio ispred računara i gledao videe kako obrisati pozadinu sa slike, dodati periku ili patku nekome na glavu/u ruku. Mogu reći da sam svo znanje stekao sam, bez škole. Škola me je naučila da brojim novac, da pišem čitko i da recitujem lijepo. Sve ostalo, uradio sam samostalno. Ne kažem da škola nije potrebna. Ne! Potrebna je u onoj mjeri i dozi koja je dovoljna da se stekne iskustvo, najosnovnije znanje, a onda da se djeca usmjere ka onome što ih najviše interesuje. Društveni sam smjer i zašto mi, tako mi Herodota i Eratostena, treba matematika?“ – crtam nešto i možda malo preglasno govorim Tonyu. 

Tatababo ulazi u sobu jer je čuo buku, pa je vjetovatno mislio da sam konačno poludio:

„Opet taj robot?“

„A šta, bolje da pišem eseje na temu 'zašto patke nemaju noge dinosaurusa'?“

„Ma znam... Samo te malo zezam.“

„Ja hoću X3ENOTONA. A škola će me i onako u ovoj državi napraviti predmetom sprdnje, dok će oni sa najglupljim zanatima biti najpametniji. Takvi smo mi...“

„Volim što si zreo. Nego, šta ću obući na promociju X3N... kako god?“

Izmamio mi je osmijeh na lice. Kažem glasno: „X3ENOTONE, ugasi svjetlo u mojoj sobi.“, i onda ga ja ugasim, sve do onog dana kada me ne bude nosio u naručju, a za sobom vodio svoju braću i kočije. U kočijama na električni pogon i auspuh, sjede profesori koji su mi govorili da 'nije znanje znanje znati – već je znanje znanje dati'. One sa stotinu eseja i isto toliko svađa s mužem koje redovno donose i nama na časove, ili barem njihove djeliće, neka proguta mrak. Svojim zračenjem kvare elektroniku pravog znanja...

 

Rad Adisa Arnauta osvojio je treću nagradu na konkursu Iz ugla ili ćoška (moj pogled na učionicu). Pročitajte i ostale nagrađene radove.

Najnovije

Annur Mešić

Ne postoji nevještačka inteligencija

Lamija Muratspahić

Umjetnik

Hamza Čustović

Budućnost obrazovnog sistema

Mario Šantić

Budućnost umjetne inteligencije - očuvajmo ljudskost

Rene Deka

Hakslijeva noćna mora