Nova čitanja

Povodom knjige Glupost ne zastarijeva – Obrazovna politika u Kantonu Sarajevo, u sloumoušnu

Dokument o propadanju obrazovanja

Srđan Puhalo

10.01.2022

Naravno, knjiga neće biti mnogo čitana, jer ko danas voli dobre analize i činjenice protkane prvoklasnim humorom i sarkazmom.

Obrazovanje je ozbiljna stvar da bi se prepustilo da se njime bave samo političari. Odavno je to shvatio Nenad Veličković i, umjesto da uživa u blagodetima profesorske nezainteresovanosti za ovozemaljske probleme, on se uporno bavi najvažnijom sporednom stvari svakog pristojnog društva – obrazovanjem. Potvrda ove moje teze nalazi se u njegovoj najnovijoj knjizi Glupost ne zastarijeva – Obrazovna politika u Kantonu Sarajevo, u sloumoušnu, izdavača Mas Media Sarajevo i Fond za otvoreno društvo BiH, u kojoj se na 384 strane analizira obrazovna politika u Kantonu Sarajevo. 

Strah me i pomisliti u kakvom su stanju ostale kantonalne obrazovne politike, ako je sarajevska ovakva...

Ali, krenimo redom. 

Umjesto uvoda je prvo poglavlje u kojem se opisuju iskustva lokdaunskog obrazovanja iz različitih perspektiva, đačke, roditeljske, nastavničke i, naravno, ostalih. Portal Školegijum je u aprilu 2020. godine pozvao sve zainteresovane stanovnike Bosne i Hercegovine da opišu svoje iskustvo onlajn obrazovanja, ne ograničavajući ih ni formom ni sadržajem. Stiglo je 197 književnih pokušaja, u kojima se na različite načine pisalo o školi bez učenika i učenica, učiteljicama bez računara, roditeljima učiteljima, učenicima u pidžamama i bibliotekarkama željnih đaka. Veličković je, čini mi se potpuno nesvjesno, stvorio ogromnu bazu podataka o procesu obrazovanja u vrijeme pandemije. Kada se osvijestio, bilo je sasvim očekivano da sve to podvrgne kvalitativnoj analizi. Nisam siguran da postoji slično istraživanje na prostoru bivše Jugoslavije, što ovu zbirku radova čini unikatnom i značajnom. Društvo kojem je stalo do obrazovanja pažljivo bi iščitavalo ovo poglavlje i pokušalo da izdvoji sve ono što se pokazalo dobrim za djecu i odrasle i integrisalo u postojeće obrazovne politike, a ono što je loše eliminisalo. To bi bio veliki korak za obrazovanje, a još veći za učenike, nastavnice i roditelje. 

Drugo poglavlje romantično je nazvano Pisma Ani, ali već u prvom pismu romantika nestaje i Ana postaje kolegica, profesorica, predsjednica Babić. Veličković budistički smireno analizira sve aspekte Prijedloga zakona o osnovnom obrazovanju u Kantonu Sarajevo i brutalno ukazuje na njegove nedostatke: nisku jezičku kompetenciju tekstopisca zakona, nekvalitetan proces donošenja zakona i ideološku netransparentnost i nedovršivost ponuđenih zakonskih rješenja. Ne znam kako se predsjednica Babić osjećala poslije čitanja ovih pisama, ali se stiče utisak da je Veličković jedan od rijetkih Sarajlija koji je pročitao ovaj zakon s razumijevanjem. 

U trećem poglavlju, nazvanom Obrazovanje u zakonopisnom žanru – Teze za studiju slučaja autor se i dalje bavi procesom donošenja zakona o osnovnom odgoju i obrazovanju Kantona Sarajevo. U njemu možemo pročitati kako se donose zakoni u BiH, ali i kako bi se trebali donositi, tj. koja bi trebala biti uloga struke i nauke u procesu donošenja zakona. Veličković smara detaljima, članovima zakona i procedurama, što može biti interesantno samo onima koji se žele detaljno upoznati sa svim manama tog zakona, s tim kako treba iščitavati neki prijedlog zakona, ali i šta se desi kada se redoslijed u donošenju zakona preskoči. Običan svijet će sa zadovoljstvom odustati od čitanja ovog poglavlja, ali ovo ostaje vrijedan dokument za buduće istraživačice i istraživače obrazovanja u BiH. 

U četvrtom poglavlju pod nazivom Istorijska sjedeljka Veličković prenosi skupštinsko zasjedanje, kao što je onomad Mladen Delić prenosio prvoligaške fudbalske utakmice u socijalističkoj Jugoslaviji. Imamo dva tima – oni koji su na vlasti i oni koji bi željeli da dođu na vlast, ali oba pred televizijskom publikom nastoje da prikriju svoju nekompetentnost i nezainteresovanost za obrazovanje u Kantonu Sarajevo. Deset sati trajalo je to tematsko skupštinsko sijelo ispunjeno populizmom, fraziranjem i šupljiranjem. Čitajući ovo poglavlje padate u depresiju jer shvatate u kakvom se haosu danas nalaze institucije koje bi trebale da se bave obrazovanjem u Kantonu Sarajevo, a ako je ovako u Sarajevu, kako je tek u drugim, manje elitnim kantonima? Ipak, tu propast prihvatate sa osmijehom na licu zbog Veličkovićevih duhovitih zapažanja i komentara. 

U petom poglavlju Veličković se ne bavi zakonom o osnovnom odgoju i obrazovanju, već udžbenicima, i naslovljeno je Premazani udžbenici – Izvodi iz stenograma sa sjednice na kojoj će se usvojiti Nacrt zakona o udžbenicima. Tu se miješaju konkretni članovi zakona i fiktivni dijalozi premijera, ministra obrazovanja i poslanika. Ove rasprave, iako izmisljene, na momente isuviše liče na stvarne dijaloge o bilo čemu, koje možemo čuti u kantonalnom parlamentu, pa i o udžbenicima. Iako na prvi pogled izgleda kao dosadno štivo, ove stenograme treba čitati kao dramski tekst prepun apsurda kojih se ne bi postidjeli ni Beket, ni Jonesko. Mene posebno fasciniralo poslaničko pitanje koje se bavi recenzijom udžbenika: Da li od moje amidžinice zaovin dajdžić iz prvog braka po pobočnoj liniji može bit recenzent udžbenika u Kantonu Sarajevo?

Šesto poglavlje nazvano je Nasilje kao mjera štednje, u kojem vidimo odnos vlasti prema prosvjetnim radnicima i radnicama, tj. kako artiljerijska priprema opštim mjestima treba da dovede do smanjenja ionako smanjenih troškova za obrazovanje. Saznao sam da 90% novca za obrazovanje odlazi na plate. U ovom poglavlju možemo vidjeti i kako se prosvjetni radnici huškaju jedni na druge jer su se jedni izborili na sudovima za svoja prava, dok drugi treba da ih mrze zbog toga. Sve ovo već znaju roditelji i prosvjetni radnici, ali ovdje imamo materijalni dokaz da racionalizaciju uvijek trpe – oni dolje. Nedostatak ovog poglavlja je što nismo saznali šta se poslije desilo, ako se išta desilo.

 

Lektira narodu 23 — Knjigu Nenada Veličkovića Glupost ne zastarijeva možete čitati u našoj Čitaonici ili je besplatno preuzeti na ovom linku.

 

Sedmo poglavlje, Školopovluk, namijenjeno je prvenstveno tužilaštvu, a mogu ga čitati i studenti ekonomije, političkih nauka, kriminalistike, te svi oni koji maštaju da jednog dana vode obrazovanje. U ovom poglavlju su vrlo detaljno opisani marifetluci tadašnjeg ministra obrazovanja Elvira Kazazovića, bilo da se radi o skijama, sistemima za vatrodojavu, golovima za mali nogomet ili obrazovnim platformama. Pare su svuda oko nas, samo treba znati namjestiti tender. Ako umijete da čitate između redova, onda ćete pročitati da zakoni koji važe za rednike škole, ne moraju da važe za direktore ili ministre. Kada pročitate ovo poglavlje, jedini smislen zaključak je da su nam djeca dobra kakvi su oni koji vode obrazovanje. 

Nacija i retardacija naziv je osmog poglavlja koje Veličković počinje analizom Katoličkog školskog centra u Sarajevu i svih nelogičnosti koje proističu iz odnosa između vjerskog i sekularnog u obrazovanju. Ono će biti dosadno mnogim čitaocima i čitateljicama, ali je rudnik zlata za istraživače koji se bave povezanošću religije, vjeronauke i jezika sa etničkim podjelama u društvu koje samo sebe laže da je sekularno. Da je ovdje Veličković stao, ovo poglavlje bilo bi jedna zaokružena cjelina, ali on najednom počinje pisati o eksternoj maturi i rezultatima PISA testiranja, što više nema, nego što ima veze s Katoličkim školskim centrom. 

U devetom poglavlju, Kraj doba nevinosti, Veličković se bavi Instrukcijom za postupanje u skladu sa zakonom, koju je izdao ministar obrazovanja Elvir Kazazović – gdje pojašnjava broj zvaničnih jezika na kojima se može izvoditi nastava i drugi odgojni-obrazovni oblici rada i istovremeno precizno utvrđuje njihove nazive. Dok analizira sadržaj Instrukcije sa pravnog, ali i lingvističkog aspekta, Veličković se pita je li ministar Kazazović uopšte kompetentan za njeno davanje i pokazuje da je Instrukcija prije svega politička i nacionalistička i da nema veze sa zakonom, a pogotovo sa interesima djece. Potpuno nepotrebno u ovom poglavlju, Veličković se bavi kompetencijama ministra Kazazovića jer on nije postao ministar jer je stručnjak za obrazovanje, već zato što ga je na to mjesto postavila partija, i uz to on nije usamljen slučaj.

Deseto poglavlje, nazvano Šupljine za 21. vijek – Analiza jedne vizije obrazovanja za vijek čija je prva petina već prošla, preskočio sam jer nisam imao ni dovoljno znanja, ni dovoljno koncentracije da sve pažljivo pročitam i shvatim o čemu Veličković piše. Kao što je i preporučio, preskočio sam analizu, pročitao sam zaključke, diskusiju i preporuke. 

Posljednje poglavlje ove knjige zove se Vuk, koza i kupusara i opisuje proces izrade kurikuluma za devetogodišnju osnovnu školu u Federaciji Bosne i Hercegovine. Veličković analizira kako teče taj proces, ali i sadržaje konkretnih prijedloga za kreiranje novog kurikuluma. Analiza pokazuje da je malo kome danas u našem društvu stalo do reforme obrazovanja, ali to smo znali i bez ove analize. 

Na kraju knjige slijedi Manifest Nenada Veličkovića, u kojem ukazuje na važnost obrazovanja. On precizno skreće pažnju na probleme u obrazovanju, daje konstruktivne prijedloge rješenja, bez velike nade da će se bilo šta promijeniti. Ispunjava svoju ulogu intelektualca i stručnjaka, ali ne može sve sam, i za to traži našu podršku, solidarnost i akciju, bez velike nade da će je i dobiti. 

Ovo nije knjiga za one koji su zadovoljni ovakvom Bosnom i Hercegovinom, ovo je knjiga za ljude koji žele bolju i obrazovaniju Bosnu i Hercegovinu. Naravno, knjiga neće biti mnogo čitana, jer ko danas voli dobre analize i činjenice protkane prvoklasnim humorom i sarkazmom. Ona je odlično svjedočanstvo o tome kako je urušavano obrazovanje u Sarajevskom kantonu, ali i cijeloj zemlji. Ovo je veoma korisno štivo za stručnjake koje interesuju nedostaci bosanskohercegovačkog obrazovanja, za one koji žele da spoznaju kako nacionalizam manipuliše obrazovanjem, kako se obogatiti od obrazovanja, ali i za učitelje, nastavnice i profesorice kojima je stalo do očuvanja ugleda svoje profesije. Na momente, ova knjiga bi mogla biti zanimljiva i tužiocima i tužiteljicama Kantona Sarajevo. 

Glupost ne zastarijeva – Obrazovna politika u Kantonu Sarajevo, u sloumoušnu Veličkoviću će donijeti još nekoliko neprijatelja, ali jebeš knjigu koja nije opasna za društvo u kojem je nastala. 

Najnovije

Slobodan Divjak o Srbiji govori kao o liberalnom raju

Akademska podvala 

Miloš Janković

Nova tumačenja istorije u izbornoj godini

Štivo nesavladivo đacima kojima je namijenjeno

Melisa Forić Plasto

Neslužbeno brisanje službenog jezika u dvojezičnim školama u Crnoj Gori

Svi su đaci u Ulcinju jednaki, ali su neki nejednakiji

Edona Bakali

Online biblioteka Lektira narodu, četvrto kolo

Školegijum redakcija

Uz razgovore o reformama u obrazovanju

Šta je nama naša vjeronauka

Srđan Puhalo