Metodika

Dnevnik nastavnice

Važno je i super što smo nastavnice! Koje su vaše supermoći?

Vernesa Manov

27.12.2021

Kada sam osvojila titulu Šampionka inkluzije, čula sam da sam to priznanje dobila jer imam blagi zdravstveni problem. Tada sam shvatila da ljudi blage veze nemaju šta znači inkluzija.

Ilustracija: Magdalena photographer / Shutterstock.com

Dragi dnevniče, koji god da jesi, onaj s ocjenama ili onaj s tajnama, ja sam nastavnica Vernesa Manov. To mi je najdraža poslovna titula već dvadeset pet godina, iako ih imam još mnogo. Volim svoj posao. Tu ljubav prema poslu iskušale su brojne neprilike, nelogičnosti, nepravde, ali su je, s druge strane, uvijek spašavale dobre namjere, porivi da se ne odustaje i želja da se obrazuju oni koji će nastaviti održavati ravnotežu u svemiru i na ovoj zemaljskoj kugli i u danima kada naše generacije budu prošlost, a sadašnja djeca i mladi postanu odrasli ljudi. Zbog toga se ne smije posustati u širenju znanja, humanizma, empatije i vještina. Zato smo se opredijelile za životni poziv. ŽIVOTNI POZIV nije mala i beznačajna stvar, vjerujte mi! I to još ovako značajan!

 

Ponedjeljak, 20. 12. 2021. godine: Norma na razmeđi bukvalnog i kreativnog

Navila sam sat da me probudi u 9:00. Misao da moram ispraviti pedeset i osam pismenih školskih zadaća golica mi kapke od 7 sati. Kafa, dvije hemijske sa crvenim punjenjem i teme za sedmi i deveti razred. Dok razbuđujem um i srce činjenicom da će sada pred očima zabljeskati bezbroj različitih drhtaja i damara tinejdžera u linijama rukopisa, posmatram snijeg na površini vode na nikad u potpunosti izgrađenoj građevini u naselju. Možda jednom kada ova današnja djeca budu veliki ljudi... i odu vani tražiti životima selameta... boljih uslova... čega sve ne. Odmičem od prozora i od tih misli. Ne želim još djecu slati, onako nejake i male, u bijeli svijet ni u mašti. Koje sile prilika ili neprilika će odigrati životni šah-mat kasnije, vidjet ćemo. 

Dok su mi još na okupu ne smijem im zaboraviti ponijeti primjerke tekstova koje ćemo snimiti u okviru zajedničkih aktivnosti oko Prve teen međunarodne konferencije realizirane sa školom iz Inđije. Krasna ekipa, po želji đaka, a na radost nastavnika, nastavila je pisati i kreirati projekt Nauke koja će istraživati ljudske gluposti i pronalaziti sprave za... sve što dječiji um poželi. Radovi su tako dobro napisani da će doživjeti multimedijalna izdanja u drugom polugodištu. Kako ih slažem, razmišljam o nekim glupostima...

Godine 1999. formirane su komisije za izbacivanje opasnih tekstova iz tadašnjih čitanki i ostalih knjiga za nacionalnu grupu predmeta. Zvuči mi čudno nacionalnu, a u nastavi koju izvodim čitamo sva važna svjetska, bezvremenska djela iz svih krajeva svijeta i idejama obuhvatamo čovječanstvo. Sva bi šteta bila u par tekstova tada, da se dva desetljeća i poslije ne dešavaju još gori ekscesi po tim udžbenicima. Među njima je sigurno, ako poimamo dublji smisao, sudbina pjesme Smrt Omera i Merime. Bar bi tako trebao da izgleda naslov. Kada tumačimo sudbinu razvoja našeg jezika i književnosti, iskrivljavanje autohtonih imena u pjesmama, svu diskriminaciju vežemo za period sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog vijeka. Kako da objasnim da se isti proces dešava još uvijek? Možda je štamparska greška? Možda je slučajno? Dva puta ista greška i dva puta ista slučajnost? Ma dajte, molim Vas! Ubijedit će vas, pa kada za par godina ono Mera postane svaka druga varijacija osim Mejreme ili Merime, bit će kasno, kao što je kasno i mnogo toga još.

Idemo dalje! Nisu ni uveli devetogodišnje obrazovanje u naše škole, a već je bilo okarakterisano kao promašaj. Razloga se ostalih ne sjećam, ali desetogodišnje agonije rada u dvije-tri škole radi popune norme ne da se sjećam, nego me i skupo koštalo. Najmanje sam bitna ja jer predajem predmet koji ima pet ili četiri časa sedmično, ali koliko je to tektonskih masa pomjerilo u životima nastavnog kadra, neopisivo je jednim tekstom ili memoarom. Tomovi knjiga bi trebali za to, ali da se mnogo vodi računa o sujetama jednog dijela onih učitelja koji su se tako snažno zaintrigirali idejom da je mnogo važnije da djeci učitelji predaju u petom razredu, da su dječica još malena za rigorozne nastavnike koji svi na svoj način traže znanje, da je tinejdžerska duša još slabašna da odraste, i tako dalje, i tako dalje. 

Kada su se, realno, djeca u magarećim godinama, po Ćopiću, malo uznemirila, e onda se počelo drvlje i kamenje bacati na obimno opisno ocjenjivanje i na preopterećenost u poslu do te mjere da se u mnogim slučajevima zaboravilo čitav peti razred djeci napomenuti, u mnogo slučajeva, ne u svim naravno, da, eto, postoje stilske figure, ako ne sve, a ono bar epiteti koji krase pjesme i priče. Za to vrijeme nastavnici su prelazili kilometre od škole do škole dopunjavajući normu i ibreteći se planu i programu za peti razred koji je ostavljen mimo tempa godina odrastanja kod brižnih učitelja koji djecu u petom ničim ne opterećuju. Ne generalizujem, postoje sjajni učitelji, ali ne mogu se otrgnuti pitanju treba li biti kreativan ili banalan? Ne, spoj oboje ne dolazi u obzir!

Biram kreativnost! Zanimljivija je... mada je teža... mnogo teža od banalnosti koja nas kao plima zapljuskuje... stalno. Kreativac će se spasiti... Banalan... nisam sigurna!

 

Utorak, 21. 12. 2021. godine: Glamur inovativnosti 

Ustajem prerano da bih krenula put Šeher Sarajeva. Ovo Šeher mi je mulabdićevski, bašeskijski. Ne mogu se kao studentarija, Nadrealisti ili Josip Pejaković igrati premetanja slova i glasova, pa grad koji mi nikad nije dao priliku da se udomaćim nazivati Rajvosa. Ipak, kao gostu mi je uvijek lijepo. Potrude se domaćini, zaista. Razlog putovanja ovog jutra je nominacija moje nastavne prakse Kućni studio školskog radija u deset najinovativnijih u kategoriji predmetnih nastavnika izabran. Skakućem po sobi sretna i takva sam, pričljiva i raspjevana, cijelim putem i u toku tog poslijepodnevnog boravka, do same svečane ceremonije koju je upriličio veličanstveni Centar obrazovnih inicijativa Step by Step

Bit će tužno bez divne Rade koja nas je svih ovih godina okupljala ulijevajući nam nadu da svako od nas, neovisno o poteškoćama obrazovnog sistema, ako ima viziju, ima i način da se ostvari u Zajednici inovativnih nastavnika. Raduje me susret s Nedimom, Adnom i svim kolegicama i kolegama koje su tu noć zablistale u raskoši svojih inovativnih nastavnih praksi na crvenom tepihu ispred, a onda i na sceni Bosanskog kulturnog centra, gdje su sve nastavne prakse tu noć dobile svoje minute da budu veličanstveno predstavljene. To i priliči idejama koje su probudile dječije umove i izgradile želju za učenjem. Njihovi učitelji i učiteljice, nastavnici i nastavnice, i bez dovoljno papira u boji, bez onih stikera u obliku Jagodica Bobica, sa ljepilom koje prestaje biti ljepljivo čim se osuši, a sve sa panoa raskvašeno i viseće, s ogromnim entuzijazmom, nisu odustajali od svojih ideja, iako su svakodnevno natovareni pregrštom briga kao što su tu noć, hvala organizatorima i sponzorima, bili naramcima punih predivnih plaketa, priznanja i knjiga koje, kao poklone i satisfakciju, nose svojim kućama. Srce mi puno dragosti što ću moći iz ovog prevelikog poklona obradovati i članove jezičko-novinarske sekcije za njihov trud i rad i u nemogućim pandemijskim uslovima.

Naša ideja da oformimo radioplatformu rodila se kad sam se borila sa koronom za preživljavanje. Duh je bio hrabar nakon poruke mojih malih, a po srcu velikih asistenata: Nastavnice, nećete zar sada odustati od naših ideja, kada smo radiostudije u kućama sredili? Pobijedite koronu i vratite se da nastavimo gdje smo stali! Tu noć sam aparat za kisik čvrsto držala udišući spasonosnost radi njih, moje školske djece, snage koja me vratila u život. Dok sam prelazila od sjedišta u publici do scene na kojoj je blještalo sa panoa moje ime i naziv škole u kojoj predajem, mislima su marširale ideje o neodustajanju, neposustajanju, entuzijazmu, porivima humanizma, novim idejama za koje živimo u školi, osmijesima i aplaudiranjima mojih učenika i učenica.

Sve oko nominacije posvetila sam svojim đacima, najboljim saradnicima za inovativne ideje! Kolektivu sam zahvalna za podršku, a zahvalna sam i medijskim kućama. Mislim o tome dok sa kolegama i kolegicama čekam da primim priznanje. Sve je na nivou, glamurozno i gala! Onako kako i treba da bude kada su veličanstveni pozivi i događaji u pitanju. Važno i super je što smo nastavnice! Koje su vaše supermoći?

 

Srijeda, 22. 12. 2021. godine: Slon i snješko, pjesme i papiri 

Ulazim u 8 sati u hotelski lift sa tri nastavnice iz Trebinja. Sinoć smo svi bili jednaki. I u liftu smo jednaki i nepodijeljeni, iako dolazimo iz dva entitetski različita ministarstva obrazovanja. Srdačno ćaskanje dovodi nas do istog stola gdje se, nakon ceremonije i prespavane noći, razbuđujemo temama o pravilnicima o bodovanju i napredovanju nastavnika. Pričam o tome kako sam mentorica u nastavi od 2017. godine, bez onog bjesomučnog letanja za ćagetima koja su trebala napuhati sujete i stremljenja mnogih do statusa navedenih bodovanjima. Prešućujem činjenicu da niti jedan papir više nisam donijela u ta tri mjeseca bodovanja, osim onog što se tokom procesa rada nakupilo. Besmisleno mi o tome i pričati, jer malo ko će u to povjerovati. Trideset maraka veća plata bila je više satisfakcija za one koji nisu dosegli te platne razrede da se šale kako smo se mi koji smo ih dosegli uspjeli snaći za bodove

Dok putujem prema Bugojnu, do mene dopire glasić četverogodišnje romske djevojčice na stepeništu pored zadnjih vrata, koja pjeva neku bajalicu: Ding-dong, ding-dong, eno slon, eno slon! Nisam je nikad prije čula. Lijepa je! Njoj, tako kreativnoj i muzički nadarenoj, sigurno ne bi bio problem vidjeti onaj crtež u Malom Princu gdje je zmija progutala slona, pa sve izgleda kao šešir. Nekoliko pahuljica ide u susret šoferšajbi, a djevojčica klikće: Snješko, Snješko... I, vjerovali ili ne, vozaču je na izlazu, ponavljajući za majkom, rekla: Sretno dalje! Raznježi me njena razdraganost i pristojnost, a namrgođeni penzioner ništa nije rekao. Vjerovatno broji dane – visok datum do penzije. Jednoj nastavnici ta namrgođenost briše vedrinu koju je izazvalo ono: Ding-dong! – vjerovatno je starac bez pozdrava nekada, pod ko zna kojim okolnostima, ostao bez upisanog staža?!

Kad smo kod staža, nagradu za inovativnu nastavnu praksu dobih u dvadeset petoj godini radnog staža, titulu Šampionka inkluzije UNICEF mi je dodijelio u dvadesetoj godini radnog staža, a mentorstvo kao titulu dobih iste godine kada i UNICEF-ovo priznanje. Kada sam osvojila titulu Šampionka inkluzije, do mene je došao zadah zlih jezika da sam je dobila zahvaljujući tome što i sama faktički imam blagi zdravstveni fizički problem. Tek tada do krajnje bolne banalnosti shvatila sam koliko ljudi u obrazovanju blage veze nemaju šta znači inkluzija. Bilo mi je tačno žao onih par stotina maraka jednom dobivenih za totalnu bezidejnost koju je trebalo uslikati poklonjenim fotoaparatom baš iz programa o inkluziji. Nonsens, zar ne?

 

Četvrtak, 23. 12. 2021. godine: Dvije škole, jedan krov i nebo bez granica 

Uvijek se radujem četvrtku!

I pjesmu sam mu napisala jednom, za festival u kojem lutke dođu u našu bugojansku republiku. Četvrtkom uvijek imam vremena! Družim se godinama baš četvrtkom sa Leptirićima iz udruženja djece s poteškoćama u razvoju. Četvrtkom odlazim i na književne večeri van grada. I sve to jer četvrtkom imam najmanje časova! Ne znam da li da tada proklinjem nepotpunu normu ili ipak blagodat jednog upoznavanja! Naučila sam da sve što mi se dešava kao nastavnici ne gledam očima napola otvorenim, kao loša učenica koja kunja na času kada joj je dosadno, već da uvijek, i za dobre i za loše okolnosti, imam širom otvorene oči kako ne bih dobila slabu ocjenu iz onog što nas život uči. Bar neka to nije do mene! Ostalo sudbina poreda svojim redoslijedom i tabijatom!

Elem, od kada radim, a radila sam u četiri škole u svom radnom vijeku, pojma nemam kako, ali sudbini je sve sigurno jasno – četvrtak je uvijek dan kada imam najmanje časova. Ne znam kako, jer srijedom i petkom ne znam gdje sam od časova, sekcija, snimanja i projektića, a četvrtak je kralj sa tri časa.

Možda ne bih o tome na ovaj način mislila, niti upamtila sve moguće četvrtke, da u periodu od 2007. do 2012. godine baš četvrtkom nisam putovala u jednu od dvije škole pod istim krovom i da jedna divna Nika, tada osmogodišnjakinja, nije sva sretna u busu, jednog novembarskog četvrtka, uzviknula: Pa da, danas je četvrtak, i ti si tu! Pitate se sigurno gdje sam ja tu bila. Tu je mjesto gdje je doživjela inspiraciju za jednu od mojih, po mnogima najdivniju, priču Samo nebo je granica

Kažu da ljudi, događaji, pojave i okolnosti nikad slučajno ne ulaze u život. Sve je sa svrhom i ciljem, ovakvim ili onakvim. Tu je bilo to mjesto iz Nikinog radosnog uzdaha. Tu sam djevojčici i njenoj baki, tog novembarskog jutra, pritrčala kroz veliki rasklimani gradski bus, donaciju poslijeratnih donatora za ostvarenje komunikacija međugradskog saobraćaja. Djevojčica, sa divnim inozemnim Barbie ruksakom koji smo mi samo mogli sanjati, gledala me velikim čarobnim djetinjim okicama i upitala: Teta, idete li i Vi u moju školu, vidjela sam vas nekidan? Od tog dana smo četvrtkom i utorkom išle zajedno, svaka do svog sprata, do svoje škole. Krov je bio zajednički, kao i trošak škola kada je strašno nevrijeme podiglo taj krov u jednom naletu. Nika je rasla, škole su postajale sve manje i Niki i meni. Priče naše, dok idemo zajedno, sve življe i iskrenije. Ruksak sam, kada je bio pretežak, sve češće nosila ja. Nika bi nam nosila obično kesicu da grickamo perece ili neke slastice. Peciva je bilo pred školom i tog dana kada je Nika sa prijateljicama iz razreda predstavljala svoje pecivo na Danima kruha

Bila sam dežurna na holu. Nikad niko od nas starijih nije djeci branio ništa, garantiram i znam, ali znalo se da to slavlje nije naše. Još su to bile godine uštogljene komunikacije.

Dok sam uvodila zadnji red u školu na kraju velikog odmora, osjetila sam da me neko povlači za rukav. Bila je to Nika. U ruci je držala, u papirnatoj salvetici, kiflicu i prošaputala: Baka ih je pravila! Uzmem kiflicu, poljubim Niku i krenem uz stepenice. Koji krovovi? Koji zidovi? Koja ograničenja? Znala sam tada da smo baka i ja u Niki stvorili horizont u kojem je samo nebo granica! Dvije škole pod jednim krovom jesu realnost, ali Nika i ja smo nekako više tih dana uživale u bajkama!

 

Petak, 24. 12. 2021. godine: Dijaloška varijacija na temu čitanja 

Nastavnice, još jedna sedmica i, hvala Bogu, raspust! Da još snijeg hoće napadati da se skijamo, bilo bi idealno!

Još da vam podijelim nove lektire, da čitate pored tople peći preko raspusta, kada ozebete od skijanja i sanjkanja. Vatra pucketa. Pijete topli čaj ili kakao i uživate u, recimo... Po redu nam dolazi djelo Nosač Samuel ili poezija Alekse Šantića...

A nemojte, molim vas, samo da su knjige debele ili na ćirilici!

Ćirilicu znate, ne folirajte! Ne postoje debele knjige, već samo one sa mnogo stranica! U tim knjigama su bolje i kvalitetnije razrađene fabule, zanimljivija je karakterizacija likova i u svakom slučaju bolji i veći izbor stilskih figura!

Aaaa, nemojte nas zezati! Može li ikako, eto, ikako da ne čitamo preko ovog raspusta?

Nemojte vi mene zezati! Kako ste sjajno prošli mjesec pročitali i analizirali djela, pa čak i na Prvoj međunarodnoj teen konferenciji ste o tome pričali, a sada vam se ne čita!

Umorni smo od svega! Testovi, školske zadaće, usmeni odgovori... sve nam se srušilo na mozak!

Čitanje će vas odmoriti, priuštiti vam avanture, proširiti vidike i, najvažnije, ono vam je najbolja fiskultura mozga, sredstvo protiv nemuštosti... I bez obzira na kojem jeziku sutra živjeli i radili, na našem, bosanskom, ili nekom stranom, bit ćete mi zahvalni što ne odustajem od tog januarskog čitanja.

Uredu... ali nemojte sada nešto dosadno, molim vas... Neke nam kratke pričice... nešto zanimljivo... Nemojte nešto što će nas udaviti...

Znači, u petak idući nove knjige?

Da... da... Može, samo pod uslovom da bude interesantno!

Ne brinite!

Šutim i razmišljam. Pristali su. Znaju da im savjeti oko čitanja nisu dati samo onako. Odrasli u mnogo slučajeva lažu da djeca ne čitaju. Sebe lažu, a ne druge! 

Ako mi ne vjerujete, pitajte prvu stariju osobu oko sebe što trenutno čita i to isto pitajte dijete koje ide u školu! Iznenadit ćete neugodno sujetu, a ugodno iznenađena će biti ona strana vašeg srca koja vjeruje u budućnost koju predstavljaju oni, mnogo više načitani od mnogih starijih kojima je u ruci mobitel, a na jeziku osuda mladih koji provode vrijeme na telefonu

Kocka je u igri Ne ljuti se, čovječe bačena – pobjeda knjige ili mobitela u svakom slučaju individualna!



Dragi dnevniče, evo, stigoh do kraja ove radne sedmice!

Iako mi je teško priznati, ali prestat ću te pisati par dana dok ne završim ispravljanje testova znanja. Previše bi mi posla bilo. Nemoj ovo otkriti nikome! 

Dok traje raspust, samo ću putovati i uživati u zimskim radostima, kao i moji đaci. Moram se malčice odmoriti. Volim i ja imati uzore u divnim djetinjim dušama. Ipak, neću potisnuti jednu od bitnih navika – čitanje! Čitat ću sjajnu knjigu, jednu od mnogih koju sam dobila na poklon za svoju inovativnu nastavnu praksu, a objavljena je u Školegijumovoj ediciji. Sigurna sam da će i većina mojih učenika i učenica poslušati savjet! Imaju bolju moć slušanja i izvršenja obećanja od nas odraslih. To garantiram i stojim iza rečenog! Ako ne vjerujete, vidimo se na času lektire iza 25. 1. 2022. godine!

Najnovije

Znanje je dostupno, ali mu se ne pristupa!

I kamion pun banana dovoljno je radioaktivan da pokrene detektor

Amna Dervišagić

Malo o tome kako povezati znanja

Svi smo mi jedna velika cjelina

Vedran Zubić

Ocjene i povratne informacije

Napravila sam eksperiment – nisam ocijenila testove

Maksuda Muratović

Dnevnik nastavnice

Ima li života na dnu?

Aida Šarić

Pravilnici kao izvor nevolja u provedbi nastave

Moramo djecu naučiti da uče i mijenjati pravilnik

Maksuda Muratović