Metodika

Dnevnik nastavnice

Sevdalinka

Ajna Hasanbegović

15.11.2021

Iskrena da budem, nisam ni očekivala da će neko voljeti i slušati operu ili biti njome oduševljen, ali šta je razlog za to? Jesu li je ikad slušali ili gledali?

Ilustracija: pinkfloyd yilmaz uslu / Shutterstock.com

Ponedjeljak 8. 11. 2021. 

Ponedjeljak je moj produženi vikend. 

Dok si pravim jutarnju kafu i doručak, razmišljam o tome da od danas imam obavezu više – pišem dnevnik! Toliko sam uzbuđena da vjerujem kako će mi nakon ovih pet radnih dana pisanje dnevnika postati hobi i jedva čekanje

Sad da se vratim na obaveze. 

Nakon što sam obavila jutarnju rutinu i uradila trening, vraćam se kući da se spremam za nastavu. Prije polaska moram svratiti do centra (najkraće objašnjeno – mali porodični biznis) da pošaljem promomaterijal na štampanje i odgovorim na e-mailove koji su stigli za vikend. Ko još šalje e-mailove vikendom? Ali dobro, sve stižem!

U 14:30 kreće mi autobus za Kakanj, a nastava počinje u 16:15 h. Tu pauzu uvijek koristim da još jednom prođem pripremu za čas, naravno uz kafu. Mnogo volim taj naš bosanski ćejf. 

Stižem u školu, pozdravljam se s kolegama i nakon zvona najčešće prva napuštam zbornicu i odlazim na čas, ne zato što sam neka super profesorica, nego zato što sam nova u kolektivu, a i najmlađa (šalim se). Ovaj mjesec nam je po planu i programu Opera u baroku. Dok zapisujemo bilješke o pravilima komponovanja i traktat o harmoniji, pitam ih šta je za njih umjetnost.

- Pa, kreativnost. 

- Lični izraz. 

- Stvaranje.

Nakon duže diskusije zaključili smo da su umjetnici najčešće ostajali zapamćeni onda kada nisu stvarali po pravilima i kada nisu bili ono što masa od njih očekuje. 

Sad moram da im objasnim povezanost muzike i života, dvije nauke – o afektima i figurama. 

- Dobro, super! Sad mi recite kako povezujete muziku i emocije. Evo, ako kažem tuga, koji pjevač vam prvi pada na pamet?

- Odgovor dobih skoro uglas

- Dino Merlin! 

- I Toma Zdravković. Jeste li gledali film? (Pitanje koje se dalo naslutiti.)

- Dobro! A ako kažem mržnja, bijes, koji žanr vežete za to osjećanje?

- Metal! Hard rock i rap.

- A ako je osjećaj lakoće, opuštenosti, chilla? (Srednjoškolci su, pa volim nekad da koristim izraze koje će najprije shvatiti, a i kažu da sam tako cool profesorica.)

- Eh, pa to je jazz ili klasična muzika.

 

I ovom debatom i objašnjenjem šta je to harmonija, ritam, tonalitet... svoju misiju sam završila. Svi su shvatili razliku i pravila po kojima muzika ima određeni vajb i izaziva određeno osjećanje. I za kraj časa uvijek slušamo neku kompoziciju iz muzičke epohe koju radimo, prepoznajemo instrumente, dinamiku, način komponovanja, a sada dodajemo i osjećaj ili nauku o afektima

Tri časa mi prođu prebrzo! Svaki put mi bude žao što muzičku kulturu imaju samo u drugom razredu. Već je zvonilo i posljednje zvono za taj dan. Dok čekam autobus za povratak kući, u Zenicu, ostajem u školi još malo, ispričam se ili popijem kafu sa spremačicama i krećem, jedva čekajući srijedu i sljedeći čas.

 

Utorak 9. 11. 2021.

Utorak mi je slobodan dan. Utorkom nemam časove i sve druge sedmične obaveze nekako rasporedim u ovaj dan. Danas, naprimjer, imam zakazan termin kod zubara i voljela bih da se tome radujem kao času u Gimnaziji, ali dobro, preživjet ću. 

Pola tri je i nakon više od sat napuštam ordinaciju. Pola vilice i jezika mi je utrnulo, ne mogu lijepo da pričam, ali sam sretna. Najteža obaveza za danas je gotova, huh. 

Sad idem kod sestre čuvati sestrića i to mi je favorite thing to do! 

Potom sam opet sam u centru, završavam administrativne obaveze. Sve češće na playlisti u pozadini svira mi klasična muzika. I kad kažem svira, to i mislim. Vjerovatno se na nastavi prisjetim svih onih genijalnih djela koje počesto zaboravimo i onda ne mogu dočekati da ih preslušam od početka do kraja. Nikad nisam više slušala klasičnu muziku, ni za vrijeme školovanja, ni za vrijeme studiranja. Analiziram je, pristupam joj kritički i shvatam da je lako voljeti i slušati. Samo joj treba dati mogućnost ili šansu da nam se približi. 

Završavam s poslom i gasim playlistu. Sad već žurim da ne zakasnim na trening, a u glavi mi odzvanja Rapsodija u plavom Džordža Geršvina. Nastavit ću sutra.

 

Srijeda, 10. 11. 2021.

Prespavala sam alarm, jutro mi je već naopako, ali dobro, ne kasnim nigdje, autobus je tek u 12:30, a prvi čas u 14:20 h. 

Danas smo imali najkraću lekciju ikad. Ostatak časa slušali smo muziku, klasičnu. Htjeli su da im puštam kompozicije, a da oni pogađaju. Ponovo sam oduševljena! 

- Hajde, recite vi meni sad kako doživljavate operu i šta prvo vidite/čujete kad čujete riječ opera?

 - Ja čujem deranje. 

- Joj, opera traje satima. Ne bih ja to mogao slušat'.

 - Pa meni je prvo pao na pamet Pavarotti. Do nekidan sam mislio da ja on još živ.

 - Ja sam gledala operu, prošle godine je bila gostujuća studentska opera kod nas i bilo mi je okej.
Iskrena da budem, nisam ni očekivala da će neko voljeti i slušati operu ili biti njome oduševljen, ali šta je razlog za to? Jesu li ikad slušali ili gledali ozbiljnu opernu predstavu, jesu li imali priliku? 

- Dobro, ako bih uspjela organizovati sve, jer to bi bio mali projekat na kojem bih radila, biste li voljeli da odemo pogledati neku od opera u Narodnom pozorištu u Sarajevu, ali da joj pristupite kritički i pažljivo je slušate i gledate, uzimajući u obzir sve ovo što smo do sad pisali i radili?

- Daaa!, bio je jednoglasan odgovor.

- To bi bilo baš cool, kad već znamo teoriju, to će nam doć' kao praksa.

- Divno, vidjet ću šta se od toga da napraviti i kako, i zbog škole i zbog mjera, prevoza, pozorišta i repertoara... 

Ovo je još jedna obaveza koju jedva čekam staviti na papir i pokušati ostvariti. 

Nego, da ne zaboravim spomenuti, u zbornici na velikom odmoru je milina! Uživam raditi u pozitivnom i zdravom okruženju, a kolektiv ove škole upravo je sve to.

Danas se kući vraćam sa kolegicom i stižem puno prije nego što sam planirala. Opet sam u centru i sad ovdje pišem dnevnik. Svi su otišli, pa bih morala i ja, ako ne mislim ostati zaključana do sutra ujutro. 

Ali jedva čekam nove stranice, dnevniče!

 

Četvrtak, 11. 11. 2021.

Danas i sutra sam nastavnica. Sa osnovcima nije lako raditi kao sa srednjoškolcima, ali je lijepo. Doduše, prvi put radim u osnovnoj školi i još se navikavam. Prošle sedmice je deveti razred po planu imao lekciju o tradicionalnoj muzici BiH – sevdalinci. Kažu da, kad puno očekujete, možete se lako razočarati. Eh sad, daleko od toga da sam se razočarala, u školi i jesu da bi naučili, ali... Osjećala sam tugu i nemoć. 

- Možemo li nabrojati neke od sevdalinki, jedno po jedno.

- Jooj, ima ono nešto Bentbaša. 

- Je l' Ruža?

- Moj dilbere, Zvijezda tjera mjeseca.

- Joj, nastavnice, je l' to Šaban, Sinan...?

Dok ovo pišem, misli me vraćaju na moju prvu sevdalinku. Prva pjesma koju sam naučila pjevati bila je sevdalinka. Imala sam možda tri godine. Još uvijek sam tepala. Sjećam se i odlazaka i noćenja kod nane. Ona je uvijek pjevušila neku sevdalinku – dok čisti, dok pravi ručak, slaže moje igračke... Vraćam misli na čas. 

Ostatak vremena koje smo imali na raspolaganju proveli smo diskutujući o tradiciji, o domovini, o običajima, pa i sevdalinci. Šta je ona, kad se pjeva, uz koji instrument, šta je za njih sevdah uopšte... I dogovorili smo se koju ćemo sevdalinku pjevati naredni čas!

- Nastavnice, možemo li pjevati Kad ja pođoh na Bentbašu i Zvijezda tjera mjeseca?

- Naravno, ali pjevajte što tiše jer preko puta nas je kabinet pedagoga, ne bi bilo lijepo da nas opominju za buku.

Otpjevaše ih i u momentu poželjeh da ih nisam upozoravala i da je cijelom školom odzvanjala pjesma. Sevdalinka. 

Poslije sam i u svakom drugom razredu i odjeljenju pitala za sevdalinku, ali sad bez velikih očekivanja. Odgovori su bili manje-više isti. 

Odlučila sam da zanemarim i Beethovena i brojalice i kanone i sve što je bilo po planu, pa i po cijenu da zbog te odluke odgovaram. Časove smo privodili kraju, ali smo ostajali nedorečeni. Bilo je tu još mnogo toga da se kaže i ispriča o Bosni, Hercegovini, nanama i dedama, folkloru... i sevdalinci. Obećala sam da ćemo razgovor nastaviti sljedeći čas, i hoćemo. 

Nakon pet časova idem na drugi posao. Usput slušam sevdalinku. Geršvina ću nastaviti neki drugi put. 

Osjećam se kao da sam to-do listu za danas obavila nadajući se da će ovaj čas muzičkog biti puno više od časa po planu i programu i zadatog odnosa nastavnica – učenik.

 

Petak, 12. 11. 2021. 

Ustajem u 6 sati i već znam da će ovaj dan trajati puno duže nego ostali. Petak je! 

Vozač taksija je od polazne tačke do škole imao sasvim dovoljno vremena da mi se nagovori i iznese svoj stav o tome kako pola predmeta treba izbaciti i kako zamaramo djecu glupostima koje im nikad neće trebati. Sve to govori uz napomenu da ništa nije upućeno direktno meni, nego je ogorčen na cijeli sistem obrazovanja i školovanja. Slušam ga i klimam glavnom. Rano je da bih ulazila u bilo kakvu raspravu i tražila valjane argumente da pobijem nešto od svega što je rekao, a i uskoro stižemo, pa bih vjerovatno ostala nedorečena. 

U 7:15 sam već na prvom času s mojim prvačićima. Tako ih zovem iako su već veliki, šesti su razred. 

I danas smo lekcije završavali poprilično brzo, pjevali kanon, kucali ritmičku vježbu, Kiša pada naučili napamet, ponovili muzičke epohe i predstavnike i pjevali Odu radosti. Danas ih nisam utišavala. Naprotiv – uživala sam slušajući ih. Njihovo oduševljenje i želja da budu što bolji i njihovo: Nastavnice, možemo li još jednom, molim Vas, ono je zbog čega volim raditi s osnovcima. Na kraju svakog časa ostajalo nam je vremena da ponovimo ili nastavimo priču o sevdalinci. Sada smo ih nabrojali više od 20, poslušali smo novu i dogovorili se da ćemo svaki put kad nam ostane vremena ili pjevati ili slušati neku drugu

Možda sam tu samo nekoliko mjeseci, možda cijelo polugodište, a možda dođemo i do kraja školske godine, ali meni je za to kratko vrijeme provedeno s njima puno važnije učiti ih o nečemu što je dio njihove tradicije i zemlje, nego o tome koje su karakteristike prirodnog, harmonijskog i melodijskog mola. Što bi jedan učenik rekao: Nismo u muzičkoj. I nisu. U školi su. Tamo gdje moraju biti i gdje ih mi obrazujemo i oblikujemo u ljude koji će sutra sami birati srednju školu, fakultet, mjesto i državu stanovanja, posla... A gdje god da odu, svoju Bosnu i Hercegovinu i njenu tradiciju nose sa sobom. A i ako ostanu ili ako se možda odluče za muzičku školu, onda ću svakako biti tu da ih naučim i o vrstama mola ili o kvartnom i kvintnom krugu. 

Mogla bih do sutra da pišem o ovom, ali mora dnevnik imati i svoj kraj, a tek je podne, i nastava je završena. 

Sad idem da spremim sve potrebne dokumente za prijavu na konkurs, pa da u ponedjeljak mogu predati i nadati se da ćemo imati još dosta časova na kojima ćemo učiti nešto novo. I ja od njih i oni od mene. 

Danas pratim mamu i sestru na put – jednosedmični zakašnjeli godišnji odmor, a moram da spremam i sebe za svoj put – poslovni, ali kad se putuje već je spojeno ugodno s korisnim. Volim putovati. 

Moram i u centar da završim sve što mi je ostalo jer za vikend neću biti tu. Na trening neću stići, a i drugarica večeras slavi rođendan, pa će ovaj dan biti baš zaokružen. I dug. Ali sutra je vikend, a ja potajno jedva čekam ponedjeljak i časove sa svojim gimnazijalcima. Ali dobro, ne moraju baš svi da znaju. 

Najnovije

Smernice u praksi

Mi smo smernice prihvatili, jel tako, Danice?

Ružica Marjanović

Obrazovanje očima i srcem jedne mame

Čas može biti i kombinovan

Fontoplumo

Bingeing kao lijek za nestrpljivost

Pažnja učenika i studenata na mikro i makroplanu

Samir Lemeš

Obrazovanje očima i srcem jedne mame

Njezino veličanstvo – prezentacija

Fontoplumo

Kad provjera znanja krene krivo

Djedovina

Sifet Karalić